U novom izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na jedan od najočekivanijih filmova godine, „Oppenheimer“ redatelja Christophera Nolana, kao i na “Indiana Jones i artefakt sudbine”, novo, peto po redu, poglavlje legendarne avanturističke franšize.
Nema nikakve dvojbe da je Christopher Nolan jedan od najznačajnijih hollywoodskih redatelja današnjice. Može se slobodno reći da ono što je Steven Spielberg bio za generacije koje su odrastale i sazrijevale uz američki visokobudžetni film 80-ih i 90-ih godina prošloga vijeka, to je Nolan za današnju publiku. I baš kao što je to Steven svojevremeno činio, tako je i Christopher svoju reputaciju i popularnost stekao konstantno pomjerajući granice onoga što čini esenciju modernog filma, preciznije modernog blockbustera. Služeći se inovacijama u načinu pripovijedanja (često nelinearnom), vizuelnoj impresiji, kompleksnoj strukturi narativa, on je uspio pokazati velikim studijima da je moguće zainteresirati čak i masovno gledateljstvo na dublje i sadržajnije koncepte od tipičnih hollywoodskih ispraznih eskapada. U 2023.godini, važnost postojanja autora poput Nolana (ili Denisa Villeneuvea npr.) još je veći ako se uzme u obzir ozračje u kojemu se komercijalni (ali i bilo koji drugi) film trenutno nalazi. Ako tako snažna nacionalna kinematografija kakva je američka, posljednjih nekoliko godina proizvodi jedva šačicu solidnih ostvarenja (prije se broj kretao u desetinama vrhunskih ili najmanje odličnih djela), onda to dovoljno govori o kakvom alarmantnom stanju je riječ i da je možda u pitanju čak i opstanak filma kao industrije i umjetničke forme. Stoga ne treba čuditi da se film poput „Oppenheimera“ tretira kao istinski event godine. Što on u konačnici i jeste. U većini prethodnih uradaka, ovaj britanski redatelj sa stalnim zaposlenjem u Hollywoodu bio je suočen sa izazovom kako spojiti svoje originalne ideje i mehanizme (pretežito sa naučno-fantastičnim podtekstom) sa angažiranim filozofskim i intelektualnim diskursom. Ovaj put, “Oppenheimer” ga je doveo do izazova jedne potpuno drugačije vrste. Po prvi put, Nolan je morao djelovati kroz biografsku dramsku formu, bez spekulativne fikcije ili bez vizuelnog elementa kao primarnog sredstva izražavanja. Za redatelja sa reputacijom stvaranja dehumaniziranih i artificijelnih ostvarenja (u kojima je ljudski element tek samo dodatno sredstvo izražavanja a ne cilj), snimiti djelo u potpunosti bazirano na stvarnim ličnostima i događajima, definitivno je bilo postignuće. Na kraju, rezultat tog postignuća ipak nije uradak bez problema upravo u pomenutom ljudskom konstruktu.
Nolanov „Oppenheimer“ prati dva najreprezentativnija aspekta života teorijskog fizičara Juliusa Roberta Oppenheimera – njegov naučni rad s jedne strane i njegove ljevičarske stavove i poznanstva s druge strane. Oppenheimera upoznajemo kao talentiranog studenta koji 20-ih godina dvadesetog vijeka putuje najznačajnijim evropskim metropolama nauke (Cambridge, Göttingen, Leiden) prije nego što se vrati u Ameriku kako bi prisustvovao predavanjima na Caltechu i Berkeleyu. Na univerzitetu Berkley on postaje jedan od vođa sindikata i donira novac antifašističkom pokretu otpora koji se bori protiv generala Franca u Španskom građanskom ratu. Druži se sa članovima Komunističke partije, uključujući svog brata Franka (također fizičara) i Frankovu suprugu Jackie. Iako nije član partije, njegove aktivnosti prati FBI. Upoznaje studenticu medicine i komunističku aktivisticu Jean Tatlock i njih dvoje ulaze u intimnu vezu. 1942.godine, general Leslie Groves (zadužen ispred Američke vojske za program razvoja nuklearne bombe), angažira Oppenheimera za nadgledanje projekta. Iako fizičareve sumnjive političke aktivnosti izazivaju podozrenje kod nadležnih, Groves mu vjeruje i jamči za njega. Oppenheimer, koji je Jevrej, želi da preduhitri njemački nuklearni program kojeg vodi čuveni fizičar Heisenberg. On oformljava tim naučnika u Los Alamosu, u Novom Meksiku. Nakon što se Njemačka predala, neki od članova tima osporavaju daljnju svrhovitost razvoja bombe ali Oppenheimer vjeruje da će ona brzo završiti još uvijek aktivni rat na Pacifiku i spasiti mnoge savezničke živote. On ulazi u diskusiju sa Albertom Einsteinom oko male vjerovatnosti da atomska detonacija može pokrenuti atmosfersku lančanu reakciju i uništiti svijet.
Kroz cijelu svoju, zaista impresivnu, filmografiju, Christopher Nolan je istraživao i kontemplirao mnoge „velike“ humanističke teme, poput moralnosti, čovjekove iskonske prirode, egzistencijalizma. Svi ti motivi prisutni su i u „Oppenheimeru“ ali u ovom slučaju oni ipak ističu redateljevu najveću boljku – činjenicu da je primarno vizuelni autor. Shodno tome, ne treba čuditi da njegov film daleko bolje funkcionira kao priča o kreaciji atomske bombe nego kao kompleksni portret jednog od najvećih i najkontroverznijih naučnih umova dvadesetog vijeka. Još jednom se pokazuje da je Nolanu daleko interesantniji proces stvaranja od čovjeka odgovornog za stvaranje procesa. Filmaš isprepliće tri razdoblja života J. Roberta Oppenheimera – prvi je akademski period i uspon u naučnim krugovima, drugi, središnji dio pokriva projekt Manhattan i sami postupak kreacije atomske bombe. Treći govori o posljedicama bacanja bombe na Hirošimu i Nagasaki i nastojanjima da se diskreditira ljevičarski Oppenheimer (ovaj dio djeluje u formi hladnoratovskog sudskog trilera). Sasvim očekivano, najimpresivniji je središnji dio u kojemu do izražaja dolazi redateljev talent za stvaranje uvjerljivog, dinamičnog i uzbudljivog narativa uz pomoć kompetentne režije, montaže i zaista dojmljivih vizuelnih efekata. Prvi dio filma (također očekivano) najslabija je karika redateljeve ambiciozne trosatne mašinerije. Skoro potpuno dijaloški orijentiran, segment filma koji istražuje naučnikove studentske dane, pokazuje filmaševo nesnalaženje u kreiranju dramski snažnog okvira samo kroz komunikaciju. „JFK“ Olivera Stonea je primjer djela koje pokazuje kako se to može daleko efektnije riješiti. Nolanov pokušaj da sadržaju ubrizga energiju pomoću bombastičnog, predramatičnog i nerijetko iritantnog soundtracka kompozitora Ludwiga Gorranssona, samo je pogoršao situaciju. Unutarnji konflikti i ambivalentnost toliko fascinantne, proturječne i genijalne osobe kakva je bio Oppenheimer, ipak ostaju tek površinski zagrebani. No, daleko od toga da je riječ o promašenom ostvarenju. Filmaš uspješno postavlja mnoga relevantna i zahtjevna pitanja o etici, kajanju, izborima, savjesti i u najmanju ruku otvara prostora za brojne polemike i analize. Uz pomoć mozaične strukture, on dovoljno uvjerljivo balansira naučne teme, aspiracije, političku moć. A sama činjenica da je Christopher Nolan mogao od biografske drame i općepoznatog događaja napraviti trilerski ep brzog ritma i izuzetno uspješan blockbuster, poduhvat je svakako vrijedan poštovanja. Redatelj ponovo okuplja impresivni glumački ansambl kojeg predvodi Cillian Murphy u ulozi Oppenheimera (kojemu je ovo čak šesti nastup u Nolanovim filmovima ali prvi u glavnoj roli). Murphyjev nastup je upečatljiv, sugestivan i precizan, mada ipak ne i spektakularan. Nominacija za Oscara za najbolju ulogu više je nego izvjesna kao i one u većini glavnih kategorija (film, režija, scenarij, fotografija). Na kraju, mnogi kritičari su „Oppenheimera“ već proglasili najboljim filmom u Nolanovoj karijeri. Po mišljenju potpisnika ovih redova, daleko je to od istine. Nedostatak balansa i emotivnosti u priči kao i površna karakterizacija, glavni su uzročnici tome. Ali i dalje govorimo o vizuelno nadahnutom, grandioznom i vjerodostojnom ostvarenju jednog od najboljih hollywoodskih filmaša današnjice. I što je možda najvažnije, ostvarenju koje je dovoljno kvalitetno za preispitivanje mišljenja i ponovno gledanje.
U anketi koju je 2017.godine pokrenuo Total Film, fiktivni lik avanturiste i arheologa Indiane Jonesa, kojeg je utjelovio Harrison Ford, proglašen je najboljim filmskim karakterom svih vremena. Indiana je tako zauzeo prvo mjesto ispred Batmana i Hana Soloa (lika kojeg je također tumačio Harrison Ford). Publika je vjerovatno naklonjena Indyju u tolikoj mjeri jer je on utjelovljavao fuziju intelektualnog promišljanja, avanturističkog duha i herojstva (kao i duhovitosti) običnog čovjeka. Nakon što je Steven Spielberg 1975.godine režirao „Ralje“, a George Lucas „Ratove zvijezda“ 1977.godine, ogromni uspjeh ova dva ostvarenja stvorio je ono što danas zovemo ljetni blockbuster. Ali prije nego što će prvi „Ratovi zvijezda“ biti premijerno prikazani (i postati najpopularnija filmska franšiza svih vremena), njihov tvorac Lucas je bio toliko ubijeđen da će film propasti da je odlučio pobjeći na ljetovanje na Havaje, zajedno sa svojim dobrim prijateljem Spielbergom. Tokom vikenda, dvojac je odlučio da osmisli ideju za film retro ugođaja koji bi trebao podsjetiti na stare hollywoodske avanturističke serijale 30-ih i 40-ih godina (naročito one sa Errolom Flynnom u naslovnoj ulozi). Također, kao inspiracija im je uveliko poslužio film „Tajna Inka“ sa Charltonom Hestonom u glavnoj roli, a u Hestonovu liku Harryju Steeleu mogli su se vidjeti nacrti budućeg Indyja. Režiju preuzima Spielberg, Lucas scenarij i produkciju, Harrison Ford naslovnu ulogu i tako je rođen budući veliki klasik „Raiders of the Lost Ark“ (Otimači izgubljenog kovčega), prvi film sage o Indiani Jonesu. „Otimači“ će se premijerno prikazati 1981.godine i redefinirati kako pristup filmaša akcijskim filmovima, tako i želje publike. Potom će do kraja 80-ih godina uslijediti dva skoro podjednako kvalitetna nastavka „Temple Of doom“ i „The Last Crusade“. Vjerujem da se velika većina ljubitelja ovoga serijala slaže da je autorski dvojac tu trebao stati. No, skoro punih dvadeset godina kasnije (preciznije 2008.), oni se odlučuju vratiti Indyjevim eskapadama i tako nastaje ostvarenje “Indiana Jones and the Kingdom of the Crystal Skull”, umnogome inferiorno svojim prethodnicima. I kada se konačno činilo da je bilo krajnje vrijeme da se Harrisonov karakter umirovi, u 2023.godini nam stiže “Dial of Destiny” (Artefakt sudbine), peto i finalno poglavlje četrdesetogodišnje franšize. Utisak naravno onakav kakav bi se i mogao očekivati od jednog ovakvog proizvoda – krajnje nepotrebno djelo.
„Indiana Jones i artefakt sudbine“ počinje u 1945.godini, posljednjim danima Drugog svjetskog rata. Profesori Indiana Jones i Basil Shaw, dvojica avanturista i arheologa, nastoje povratiti neprocjenjive antikvitete od nacista. Jedan od tih predmeta, Arhimedov artefakt, dolazi u njihov posjed nakon borbe sa nacistom Jurgenom Vollerom, koji je opsjednut sa potencijalnom moći mehanizma. 24 godine kasnije, Indiana održava jedno od svojih posljednjih predavanja pred umirovljenje na univerzitetu u New Yorku, dok se istovremeno na ulicama Manhattana slavi slijetanje Apolla 11 na Mjesec. Indy dobija neočekivanu posjetu. Kćerka njegovog kolege i prijatelja Basila, Helena Wombat Shaw, predlaže mu da joj se pridruži u, za njega vjerovatno posljednjoj, arheološkoj avanturi. I tako Indiana ponovo oblači pohabanu kožnu jaknu, stari šešir i kači bič za pojas i kreće u potragu za drugom polovinom Arhimedova artefakta, dok ih Voller cijelo vrijeme progoni. Prema mitu, svako ko posjeduje obje polovine drevnog predmeta i iskoristi ih na pravi način, može se provući u prošlost kroz pukotinu u vremenu.
„Indiana Jones i artefakt sudbine“ je prvi film sage u kojem nije učestvovao kreativni dvojac Spielberg-Lucas. Umjesto toga, studio Disney je odlučio upravljačko kormilo povjeriti iskusnom redatelju-zanatliji Jamesu Mangoldu, u čijem katalogu se nalazi i nekolicina sasvim solidnih naslova (Ford Vs Ferrari, Identitet, 3:10 za Yumu, Walk The Line, Cop Land).
Djelomično pozitivan signal je bila i činjenica da redatelj Mangold preferira praktične efekte ispred digitalnih (što je kompetentno demonstrirao u filmu „Logan“ npr.). Međutim, u slučaju Indiane to teško može biti dalje od istine. Vjerovatno da ne postoji kadar u „Artefaktu sudbine“ koji nije digitalno obrađen i kojemu nisu dodani specijalni vizuelni efekti. Postupak je to izraženiji više nego u svim poglavljima franšize do sada zajedno. Takav tretman cijelom djelu daje umjetni izgled i definitivno kvari ukupni dojam. Da stvar bude gora, tu je i digitalno podmlađeni Harrison Ford (za potrebe uvodnog poglavlja tokom Drugog svjetskog rata). Dugačka početna akcijska sekvenca uglavnom je snimana u noćnom ambijentu ili u pomalo maglovitim kadrovima kako bi se vjerovatno prikrili potencijalni nedostaci u Indyjevoj digitalnoj transformaciji. Slična je to tehnika koja je korištena u Scorsesejevu „Ircu“ kada su podmlađene tri glavne zvijezde, Robert De Niro, Al Pacino i Joe Pesci. Definitivno je vrijeme da studiji uvide da tehnologija koju koriste jednostavno još uvijek nije dosegla stupanj kvaliteta u kojemu će umjetno stvoreni likovi biti uvjerljivi podjednako kao i stvarni i neće predstavljati tek suvišnu distrakciju. „Artefakt sudbine“ je ostvarenje preplavljeno nostalgijom. Tu su egzotične lokacije, drevni objekti, pećine i hramovi, nacisti i potjere. Kao da je svaka scena dizajnirana da funkcionira kao reminiscencija na neki od prizora iz ranijih ostvarenja. Jedino što nedostaje jeste ona magija koja je krasila „Otimače“ i početnu trilogiju. Tako da se Mangoldov film više doima kao posveta serijalu nego kao autentično djelo. Filmaš kao da nastoji da što bolje replicira ideje prethodnika, umjesto da se samo potrudi da snimi zanimljiv avanturistički film. Pri tome, Mangold svakako nije talentirani stilista i vizuelni pripovjedač kakav je Spielberg. Zapravo je zapanjujuće da njegovo ostvarenje može biti pretrpano bombastičnim akcijskim sekvencama (koje se skoro neprekidno smjenjuju jedna za drugom) i da istovremeno u potpunosti bude bez energije, bez uzbuđenja, bez dramskih tenzija. Uradak koji se gleda u leru. Iako „Artefakt sudbine“ možda ima suvisliji i koncizniji scenarij od prijašnjeg, četvrtog poglavlja sage „The Kingdom of the Crystal Skull“ (Kraljevstvo Kristalne lubanje), čak je i taj naslov posjedovao dovoljnu dozu autentičnosti, nekoliko pamtljivih scena i Spielbergov redateljski pečat da se barem može smatrati vjerodostojnim filmom o Indiani Jonesu. S druge strane, djelo Jamesa Mangolda prosto nema neophodne elemente za bilo kakvu validnost ili čak za razloge postojanja. Jedina utjeha je spoznaja da je „Indiana Jones and the Dial of Destiny“ definitivno i konačni oproštaj sa legendarnim serijalom. Uz prilično zakašnjenje, Indiana Jones će sad ipak moći okačiti šešir, jaknu i bič na zid. Nažalost, i on sam je postao skoro pa drevni objekt.
