U novom izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na Maestro, novi film glumca i redatelja Bradleya Coopera, kao i na novo ostvarenje japanskog redatelja Hirokazua Kore-ede Kaibutsu (Čudovište).
Neosporna je činjenica da je Leonard Bernstein jedan od najznačajnijih modernih američkih kompozitora i dirigenata. Ujedno je prvi američki dirigent koji je stekao i međunarodnu slavu i priznanje. Kao skladatelj, Bernstein je stvarao u mnogim žanrovima, uključujući simfonijska i orkestralna djela, kamernu i horsku muziku, balet, operu. Međutim, ipak će ostati najpoznatiji po dva postignuća – bio je direktor Njujorške filharmonije ali i izuzetno uspješan autor filmske i teatarske muzike. Između ostalog, skladao je muziku za veliki broadwayski (a potom i filmski) hit West Side Story (Priča sa zapadne strane, 1961) kao i za filmski klasik Elie Kazana On The Waterfront (Na dokovima New Yorka, 1954). Bio je pijanista, muzički edukator, veliki humanitarac i vodio je prilično buran život. Bilo je, dakle, samo pitanje vremena kada će se neko u Hollywoodu odlučiti na biografski film o njegovu životu. Jedan od prvih redatelja zainteresiranih za snimanje ostvarenja o Bernsteinu bio je Martin Scorsese ali se on još 2018. godine morao povući kako bi se posvetio režiranju The Irishmana (Irac, 2019). „Štafeta“ potom prelazi u ruke Stevena Spielberga, koji naposljetku odabire hollywoodsku glumačku zvijezdu Bradleya Coopera kao idealnog redatelja za projekat. Cooper, koji je mnoge impresionirao kompetentnošću i zrelošću s kojima je režirao svoj debitantski režiserski uradak, rimejk muzičke drame A Star Is Born (Zvijezda je rođena, 2018), doimao se kao potencijalno zaista ispravno rješenje za djelo nazvano Maestro. Takva prilika vjerovatno je dodatno inspirirala i potakla Coopera da zadatku pristupi krajnje ozbiljno i ambiciozno. I doista, Maestro posjeduje konture značajnog i sugestivnog biografskog filma. Ali…
Maestro priču otvara 14. novembra 1943.godine, na dan koji će proslaviti tada 25-godišnjeg Leonarda Bernsteina (Bradley Cooper). Radeći kao pomoćni kompozitor Njujorške filharmonije, on će zamijeniti legendarnog skladatelja Brunu Waltera (koji se razbolio) na mjestu dirigenta orkestralnog koncerta koji se preko radija prenosi uživo u cijeloj zemlji. Kada on dobije presudni poziv tog jutra, nalazi se u krevetu sa mladim Davidom Oppenheimom. Nedugo nakon tog događaja, Lenny upoznaje Feliciju (Carey Mulligan) na zabavi kod pijaniste Claudija Arraua i par se istinski zaljubljuje. No, zbog Bernsteinova oklijevanja, proći će mnogo godina prije nego što se njihove zaruke pretvore u brak. Njegova ljubav prema Feliciji je stvarna ali bez strasti. Ona ipak ulazi u bračnu vezu svojevoljno, potpuno svjesna Lennyjevih seksualnih preferenci. Iako postiže zapažen uspjeh kao televizijska glumica i voditeljica, ona odlučuje da se odrekne svoje karijere kako bi se brinula o Bernsteinovu domu, troje djece i komplikacijama koje donosi kompozitorova rastuća popularnost. Maestro pokriva 45 godina i tri najznačajnija aspekta Bernsteinova života – muziku, brak i skrivenu homoseksualnost.
Koliko god je odluka Bradleya Coopera da za svoj drugi film u redateljskoj stolici odabere biografiju Leonarda Bernsteina u početku zvučala intrigantno i hvale vrijedno, ona je istovremeno budila zadršku i skeptičnost. Razlog za to je vrlo jednostavan – po skromnom mišljenju potpisnika ovih redova ekranizacije života i djela velikih umjetnika možda su i filmski žanr koji je najteži i najkompliciraniji za upečatljivu realizaciju. Kako uvjerljivo proniknuti u um genija?, glavno je pitanje i najveći problem s kojim se suočavaju filmaši u svojim pristupima. Najčešći odgovor na to pitanje je – nikako. Jer na koji način se može kontemplirati razmišljanje i imaginacija osoba koje funkcioniraju na drugačijem misaonom i kreativnom nivou od nas „smrtnika“? Da li je onda uopće moguća uspješna dramatizacija života nekog velikog umjetnika? Odgovor je – vjerovatno ne. A oni koji se pak i dalje odluče na takav pothvat, susreću se sa brojnim problemima i dilemama. Jedni fokus zadržavaju na životu umjetnika, pri čemu sama umjetnost ostaje zanemarena ili marginalizirana. Prebacivanje težišta na djelo umjesto na čovjeka, uglavnom se pokazivalo još gorim rješenjem i takva ostvarenja najčešće su tonula u mulj pretencioznosti i nedorečenosti. A oni koji su nastojali istovremeno balansirati život i postignuća genija, pretežito su kreirala banalne i pojednostavljene verzije određenih životnih priča bez istinskog pronicanja u stvaralačku moć. Naravno, izuzeci ipak postoje ali su izuzetno rijetki. Jedan od njih je Andrei Rublev (Andrei Tarkovsky, 1966), remek-djelo sovjetske kinematografije u kojem se redatelj služi alegorijom, simbolizmom, mističnošću i ekspresivnom fotografijom kako bi gledatelju približio život i rad srednjovjekovnog redovnika i ujedno jednog od najznačajnijih ruskih slikara ikona. Također, uspješnicom se može nazvati i Amadeus (Miloš Forman, 1984), sjajno ostvarenje u kojemu se fokus okreće ka nedostatku talenta antagoniste Salierija, čime se u biti dodatno onda naglašava kreativna energija protagoniste Mozarta. I svakako treba spomenuti možda i najbolje djelo o životu velikog umjetnika ikada snimljeno – Edward Munch (Peter Watkins, 1974). Izvrsni britanski redatelj Watkins se koristi brojnim inovativnim filmskim tehnikama (kombiniranje dokumentarne i igrane forme, eksperimentiranje sa montažom i režijom, narativno poigravanje) kako bi što snažnije pokušao prodrijeti do esencije velikog norveškog slikara Muncha. Rezultat je fantastična biografska freska u kojoj je teško razlučiti gdje prestaje život a počinje umjetnost i obratno. Nažalost, Maestro nema takvih kreativnih ambicija. Scenarist i redatelj Bradley Cooper, zajedno sa koscenaristom Joshom Singerom, odlučuje se usmjeriti objektiv ka opće poznatim detaljima Bernsteinova života, skoro u potpunosti zapostavljajući njegovo stvaralaštvo. Dramski konflikt i jedini pravi narativni pokretač autori pronalaze u umjetnikovoj biseksualnosti i načinu na koji su njegove seksualne sklonosti utjecale na odnos prema supruzi Feliciji ali i cijeloj obitelji. Pri tome vrijedi spomenuti odlični višeslojni nastup Carrey Mulligan u ulozi Felicije Montealegre. Cooper, s druge strane, u svom solidnom portretu Bernsteina, manje ostavlja dojam inspirativne izvedbe, a više glumca koji je proveo mnoge dane u nastojanju da što vjernije imitira ekspresije slavnog kompozitora. Ono što prije svega nedostaje u Maestru jeste podrobniji uvid u Leonardovu strast prema muzici, kreativnu genijalnost i skladateljske procese, odnosno sve ono što ga je u konačnici učinilo jedinstvenim. Zbog čega je Bernstein bio veliki umjetnik ostaje nepoznanica. Redatelj također izbjegava bilo kakve kontroverze iz njegova kompleksna života, nemajući hrabrosti da provocira pitanja ili iskreno i autentično ogoli svog karizmatičnog junaka. Sudeći prema konvencionalnom pristupu, čini se da Coopera ne interesira zašto je Bernstein bio toliko značajan kompozitor. Njega izgleda prvenstveno interesira nešto sasvim drugo – prestiž i osvajanje nagrada. Maestro se uistinu doima kao djelo dizajnirano za osvajanje Oscara, počevši od potentnih glumačkih nastupa, efektne fotografije, blistave i ulaštene scenografije i kostimografije, kao i pretencioznog mijenjanja video formata i tranzicije sa crno-bijelog na kolor film. Tipična stilska opredjeljenja namijenjena Akademijin glasačima poznatim po tome da nerijetko nagrađuju stilski ispeglane plastične prezentacije umjesto snažnih artističkih pokušaja. Dojam je da se Bradley Cooper ipak daleko bolje snalazi sa fiktivnim likovima i zapletima poput onih u njegovu režiserskom debiju Zvijezda je rođena, nego sa stvarnim, kojima nije posjedovao dovoljno autorske zrelosti i hrabrosti da udahne filmski život kakav zaista zaslužuju.
2018. godine, film redatelja Hirokazua Kore-eede Shoplifters osvojio je Zlatnu palmu u Cannesu za najbolji film i donio Japanu ovu nagradu prvi put u više od 20 godina (još od 1997. i filma Jegulja Shoheija Imamure). Radilo se samo o kruni na impresivnu karijeru dugu četvrt vijeka i potvrdi Kore-ede kao jednog od vodećih svjetskih predstavnika modernog filmskog realizma. Filmaša, koji je karijeru počeo sredinom 90-ih godina prošloga vijeka prvenstveno kao televizijski redatelj i autor dokumentaraca, a potom je nastavio sa debitantskim dugometražnim ostvarenjem Iluzija (Maborosi, 1995), kritičari će brzo prepoznati kao vodeće lice tzv. novog vala japanskog filma 90-ih. Služeći se elegično-melankoličnim stilom pripovijedanja i fokusirajući se najprije na zapletenosti međuljudskih odnosa, naročito unutar obitelji, Kore-eda će, uz izvrsne uratke poput After Life, Still Walking ili Nobody Knows, opravdano biti proglašen nasljednikom legendarnog Yasujirôa Ozua. Međutim, koliko god je uistinu bilo zajedničkih umjetničkih tačaka između dva velika japanska redatelja, Hirokazu će s vremenom ipak uspjeti da se udalji od reputacije Ouzova doppelgangera i postane istinska filmska institucija. Činio je to šireći zanimacije, odrednice, narativna opredjeljenja ali i lokacije. Pa je tako nakon osvajanja Zlatne palme za Shoplifters, Kore-eda svoja dva naredna ostvarenja snimao u Francuskoj (Istina, 2019) i Južnoj Koreji (Broker, 2022). Hirokazuovo novo ostvarenje, 16. po redu, Čudovište (Monster), predstavlja ne samo redateljev povratak domovini, u Japan, već ujedno i prvi put da, nakon debitantskog filma Iluzija, snima film prema tuđem predlošku, djelu scenariste Yûjia Sakamotoa. Takva odluka pokazat će se ispravnom, jer je Čudovište na prošlogodišnjem Canneskom festivalu odnijelo upravo nagradu za najbolji scenarij.
Saori Mugino je mlada udovica, zaposlena u hemijskoj čistioni, koja se sama brine za povučenog 11-godišnjeg sina Minatoa. Minato, učenik petog razreda, djeluje zabrinuto ali nije jasno šta izaziva njegovu zabrinutost. Uskoro on majci počinje postavljati čudna pitanja, kao npr. ako se nekoj osobi presadi mozak svinje, da li je on čovjek ili svinja? Također, ponašanje mu postaje neobično … odsjekao si je kosu naizgled bez ikakva valjana razloga, vratio se iz škole bez jedne cipele i sl. Jedne noći, Minato se nije vratio kući a potraga za njim majku Saori odvest će do napuštenog željezničkog tunela. Tamo zatiče Minatoa koji joj ponavlja jedno pitanje: ko je čudovište? Uskoro udovica saznaje da je njenog sina možda udario i zlostavljao gospodin Hori, njegov učitelj. Saori odlazi u školu kako bi se žalila. Međutim, nailazi na iznenađujuće suzdržanu i nezainteresiranu direktoricu Fushimi, koja ima i svojih privatnih problema. Upoznajemo i Yorija, Minatoova školska drugara s kojim on ima kompliciran odnos.
U skoro svim igranim ostvarenjima Hirokazua Kore-ede jasno je vidljiv redateljev background u snimanju dokumentarnih radova. Njegova metoda se podjednako sastoji od promatranja svoga okružja koliko i od pedantnog i metodičnog rada na predlošku. Vjerovatno je upravo njegov specifičan i duboko humani način promatranja svijeta, ponajprije ljudi koji u njemu obitavaju, glavni razlog zbog kojeg se Kore-edini junaci doimaju opipljivim i sugestivnim. U tom kontekstu, Čudovište se nimalo ne razlikuje od autorovih prethodnih naslova. S druge strane, iako je riječ o djelu koje stavlja akcent na mnoge njegove prepoznatljive motive i preokupacije kao što su sramota, kajanje, tuga, brak, djetinjstvo i roditeljstvo, ipak možemo govoriti i o marginalnim stilskim odstupanjima. Uzročnik toga sasvim izvjesno je činjenica da ovaj put Kore-eda nije radio prema sopstvenom scenariju. Autor predloška Yûji Sakamoto priču je strukturirao poput svojevrsnog rashomonskog lavirinta u kojemu tri različite perspektive istih događaja predstavljaju tri različita dijela jedne slagalice. Definitivno netipičan postupak za filmaša sklonog klasičnim linearnim formama pripovijedanja. Čudovište se poigrava percepcijom, nudi oprečna rješenja i vodi ka subjektivnom (umjesto uobičajenom objektivnom) realizmu. Kontempliranjem nemogućnosti spoznavanja nepristrane istine, film je tematski možda bliži aktualnom osvajaču Zlatne palme u Cannesu Anatomija pada (Justine Triet, 2023) nego ostatku filmografije japanskog filmaša. Čine ga tri segmenta i tri varijacije iste diskusije. Pri tome, tri segmenta ujedno i stilski osciliraju. Prvi se doima poput trilera u kojem se protagonistica suočava sa zatomljenim traumama svog djeteta i koruptivnim obrazovnim sistemom koji joj ne dozvoljava da reagira. Drugi segment je bliži satiričnom prikazu nesposobnosti zakonodavnih ustanova, dok je treći psihološka drama o odrastanju i zlostavljanju, potrazi za identitetom i prihvatanjem, nefunkcionalnim i razorenim obiteljima i neizvjesnoj sutrašnjici. Na taj način, film se kroz simoličnu potragu za čudovištem iz naslova čini poput dijaloga između različitih generacija i poimanja života. Uveliko se može govoriti i o autentičnom djelu Hirokazua Kore-ede u kojemu se susreću čovječnost, egzistencijalizam i sentimentalnost ali i naglašavaju razlike i nerazumijevanje između tradicionalnog japanskog poimanja obitelji i modernog svijeta. Redatelj kao u mnogim svojim ostvarenjima ponovo pokazuje koliko efektno umije da radi sa dječjim glumcima, koji su mu izgleda jedna od najsnažnijih inspiracija. Svakako vrijedi spomenuti i da je Čudovište posljednji film za čiji je dojmljivi muzički skor zaslužan legendarni japanski kompozitor (i povremeni glumac) Ryuichi Sakamoto, osvajač Oscara za originalnu muziku filma Posljednji kineski car (Bernardo Bertolucci, 1988). Nažalost, Sakamoto je preminuo nekoliko mjeseci prije premijere filma na festivalu u Cannesu. U konačnici, Čudovište je još jedno izvrsno emotivno, višeslojno i kompleksno djelo istinskog majstora poetike realizma redatelja Hirokazua Kore-ede, u kojemu se gledatelji zapute kroz maglovite koridore ljudskih čežnji, zbunjenosti i slutnji tragajući za čudovištem u drugima i pronalazeći ga prečesto unutar samih sebe.
