U novom izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na novi film legendarnog američkog redatelja Martina Scorseseja, „Killers Of The Flower Moon“ (Ubistva pod cvjetnim mjesecom), kao i na SF ostvarenje redatelja Garetha Edwardsa „The Creator“ (Kreator).

Za potpisnika ovih redova, nema nikakve sumnje da su 70-te godine prošloga vijeka najvažnija i najkvalitetnija dekada u povijesti Hollywooda. Bilo je to doba procvata autentičnog i ozbiljnog filmskog stvaralaštva. Bilo je to doba rađanja autorskog i angažiranog filma, epoha ideja, inovacija, eksperimenata i umjetničke slobode kakva više nikada poslije neće biti toliko snažno utkana u kreativni čin. Rodio se tada i hollywoodski komercijalni film, takozvani blockbuster, zahvaljujući dvojici bliskih prijatelja, Stevenu Spielbergu (Ralje) i Georgeu Lucasu (Ratovi zvijezda). 70-te su predstavljale svojevrsni sliv različitih elemenata koji su omogućili pravu filmsku revoluciju, od socijalnih i političkih turbulencija, pa do pojave vizionarskih i istinski talentiranih redatelja (od kojih su mnogi bili pod snažnim utjecajem evropskog art filma). Filmaši su improvizirali, služili se tehnikama koje su usputno sami i osmišljavali, pričali narative koji su pomjerali granice onoga što sedma umjetnost može postići, a istovremeno i dalje postizali finansijski uspjeh. Mnoštvo velikih djela nastalih u tom razdoblju bili su toliko utjecajni da su praktično postali dijelom kulturne podsvijesti čovječanstva. Tako je nastao i jedan od najznačajnijih pokreta u američkom filmu, tzv. Novi Hollywood, koji će iznjedriti neke od najvećih redateljskih imena u povijesti kinematografije kao što su Francis Ford Coppola, Martin Scorsese, William Friedkin, Michael Cimino, Brian DePalma, Sidney Lumet, Robert Altman, Peter Bogdanovich. U to vrijeme teško da bi neko mogao pogoditi da će od takvog impresivnog i talentiranog društva samo jedan redatelj i skoro punih 50 godina kasnije i dalje snimati relevantna i impresivna ostvarenja, baš kao što je to činio u svojim mladenačkim danima, a to je Martin Scorsese. Istina … i Spielberg još uvijek stvara zapažene i solidne naslove ali već izvjesno vrijeme ne i vrhunske. Novi film Martina Scorseseja „Killers Of The Flower Moon“ (Ubice pod cvjetnim mjesecom) samo je dodatna potvrda svima onima koji ovog sineastu smatraju jedinim pravim živućim „kraljem Hollywooda“. „Ubice pod cvjetnim mjesecom“ sjajno je ostvarenje koje će se vrlo vjerovatno naći u borbi sa „Oppenheimerom“ Christophera Nolana za najbolji film godine na predstojećoj dodjeli Oscara Američke filmske akademije. Borba koju će vjerovatno i dobiti.

Početak je 1920-ih godina. Ogromna nalazišta nafte su otkrivena u indijanskom rezervatu u okrugu Osage u Oklahomi. Kao rezultat iznenadnog priliva velikih prihoda, mnogi autohtoni indijanski stanovnici okruga su se obogatili ali je takva količina novca ubrzo privukla i mnoštvo oportunista i spletkaroša. Suštinski, funkcioniranje okruga, privatni i državni poslovi, zakonodavstvo, zdravstvo, politika i društveni život, organizirano je na način kako bi novac prešao od plemena Osage direktno u džepove bijelaca. Bijelac sa najvećim utjecajem u okrugu je William „King“ Hale, naizgled dobrotvor čije izdašne donacije su omogućile lokalcima da izgrade prodavnice i bolnice. Uzoran građanin kojeg poštuju stanovnici svih boja kože. No, iza kulisa on je zapravo gangsterski bos koji je brojnim mahinacijama stekao pozamašno bogatstvo. Njegov nećak, Ernest Burkhart, veteran Prvog svjetskog rata, stiže u Osage i traži pomoć svog ujaka u potrazi za poslom. U Ernestu, Hale vidi oruđe s kojim se može lako manipulirati. Uskoro, Burkhart počinje raditi za ujaka, kako na legalnim tako i na ilegalnim poslovima. On se zaljubljuje u pripadnicu plemena Osage Mollie i njih dvoje se vjenčaju. Taj događaj pokreće jedan od Kingovih planova – da dobije nasljedna prava Molliene obitelji tako što će ih eliminirati jedno po jedno, sve dok prava ne stignu do Ernesta. Krajnji ishod Haleove spletke je toliko veliki broj mrtvih da čak ni Savezna Vlada više ne može ignorirati slučaj. Odjeljenje za istrage (preteča FBI-ja) šalje u Osage agenta Toma Whitea čiji fokus istrage je odmah usmjeren ka Kingu i njegovim pomagačima.

„Ubice pod cvjetnim mjesecom“ adaptacija je publicističke knjige Davida Granna „Killers of the Flower Moon: The Osage Murders and the Birth of the F.B.I.“. Scenarij predstavlja prvu Martyjevu saradnju sa legendarnim scenaristom Ericom Rothom (Forrest Gump, Dune, Minhen). Umnogome, radi se skoro o tipičnom Scorsesejevu djelu, u kojemu filmaš beskompromisno reže kroz sve arterije teške i kontroverzne prošlosti Amerike. Pri tome, on nije tek pripovjedač i narator povijesti već izaziva nelagodu i savjest svojih gledatelja (naročito američkih bijelaca) i suočava ih sa nasljeđem nasilja i strašnim, tragičnim događajima koji su prećutkivani i gurani u zaborav. Priča je to koja kroz mikrokosmos okruga Osage oslikava viziju prvog grijeha Amerike – genocida nad autohtonim indijanskim stanovnicima. Kao i mnogo puta prije, redatelj nastoji shvatiti i kontemplirati svoju zemlju kroz kriminalni milje, kroz one moralno i emotivno oštećene, trule i korumpirane, kroz nasilje, pohlepu, sociopatiju i ksenofobiju, kroz višestoljetnu kulturu ubijanja. Scorsese je do sada pretežito portretirao degradaciju ljudskosti kroz prizmu talijansko-američke mafije (Dobri momci, Ulice zla, Casino). Ovaj put mafija je kompletna bijela Amerika, gramziva, bešćutna i rasistička. U znatnoj mjeri „Ubice pod cvjetnim mjesecom“ su još jedan redateljev gangsterski film koji traži korijene zla i uprizoruje korupciju koja se, poput virusa, širi sa individue na cijeli kolektiv. Ponovo je Marty autorski fasciniran najnižim slojevima društva, karakterno slabim i neuravnoteženim antagonistima podložnim utjecajima. On širi svoj narativ i platno po kojemu crta, uranjajući u njihove manjkavosti, poroke, devijacije. Istovremeno, redatelj promatra zajednicu plemena Osage sa suzdržane distance, shvatajući da je autsajder koji tek može baciti malo svjetla na veliku tragediju koju je pretrpio taj drevni narod. Ujedno, „Killers Of The Flower Moon“ je prvi Scorsesejev western (ili barem najbliže što je mogao doći do istog). No, filmaš nema nikakvu namjeru upasti u njegove žanrovske trope. Služeći se specifičnostima kriminalističkog filma, on namjerno demistificira, deglorificira i na kraju dekonstruira romantični mit o Divljem zapadu, skida slojeve fasade s njega i prodire u njegovu zlokobnu suštinu. Ogromnu pomoć je dobio od svojih najvećih muza, Roberta De Nira i Leonarda DiCaprija. Velikom glumačkom dvojcu ovo je prvi put da se pojavljuju zajedno u Scorsesejevu filmu (De Niru je ovo deseta saradnja sa redateljem, a DiCapriju šesta). Leonardo je uistinu impresivan u, za njega netipičnoj, ulozi Ernesta Burkharta, izmanipuliranog marginalca, čija je ignorantnost i glupost toliko izražajna da graniči sa tragikomedijom. DiCaprija sasvim izvjesno očekuje nova nominacija za Oscara u kategoriji glavnog glumca. Skoro podjednako upečatljiv je i De Niro sa svojim portretom makijavelističkog Williama Halea. No, najpozitivnije iznenađenje filma zapravo je nastup Lilly Gladstone u ulozi Mollie. Njena uloga možda nije glavna ali je Gladstone svojom dojmljivom, višeslojnom i rječitom izvedbom, od Mollie napravila centralnu figuru. Ne samo da je ona uzročnik i srž oko koje se vrti cijela dramska struktura filma, već se kroz njenu izražajnost iščitava cijela tragedija, očaj, mržnja i izdaja koju su proživjeli američki Indijanci. Na kraju, „Ubice pod cvjetnim mjesecom“ možda ne doseže kompleksnost, poetičnost i umjetničku snagu Martyjevih najboljih filmova ali i dalje je riječ o efektnom, uzbudljivom i fascinantnom epskom djelu. Njegovom trajanju od skoro tri i po sata, možda bi pomoglo neznatno reduciranje minutaže, pogotovo jer se radi o pravolinijskom i narativno jednostavnom ostvarenju. Ali za one strpljive i u ovakvom obliku nudi sasvim dovoljno razloga za ostati do kraja. Jer, i samo odlični a ne genijalni Martin Scorsese je nekoliko stepenica iznad svega ostalog što nam trenutno nudi američka kinematografija.

Termin “žanrovski redatelj” ili još određenije “SF redatelj” prije tridesetak ili više godina vjerovatno ne bi predstavljao nikakav kuriozitet. Bilo je to vrijeme kada je naučno-fantastični film dominirao svjetskim kino dvoranama i vrijeme koje je shodno tome iznjedrilo nekoliko istinskih žanrovskih aurora poput Stevena Spielberga, Georgea Lucasa, Paula Verhoevena, Jamesa Camerona, Johna Carpentera, Roberta Zemeckisa. No, danas svjedočimo jednoj dosta drugačijoj atmosferi. U razdoblju kada je film kao umjetnička forma u dosta nezavidnoj i nepredvidljivoj situaciji i kada više ne postoji veliki kvantitet koji potom rađa i kvalitet, teško je očekivati da će takvo stanje proizvoditi i brojne specifično žanrovske sineaste. Ipak, da i u takvu ozračju postoje izuzeci, pokazuju filmaši kao što su Denis Villeneuve ili Alex Garland. A sada, nakon premijere svoga četvrtog dugometražnog ostvarenja „The Creator“ (Kreator), može se slobodno reći da status SF redatelja ima i Gareth Edwards. Rođeni Britanac Edwards karijeru je počeo radeći na digitalnim efektima, zanatu uz čiju pomoć si je prokrčio put do snimanja svog redateljskog debija, niskobudžetnog SF filma „Monsters“, na kojemu je sam bio i tvorac/dizajner digitalnih kreatura. Potom će uslijediti „Godzilla“ iz 2014.godine, projekt sličnog svjetonazora kao i njegov prvijenac, samo sa daleko većim budžetom. A onda 2016. godine i „Star Wars: Rogue One“ koji će se pokazati ne samo za sada najboljim Edwardsovim djelom, već i jednim od najboljih izdanaka Star Wars sage. Nakon sedmogodišnje pauze, Edwards se vraća sa „Kreatorom“, ostvarenjem koje svojom ambicioznošću, vizijom i pristupom djeluje upravo kao naučno-fantastični spektakl kakvome je ovaj britanski redatelj od početka i stremio.

Bliska je budućnost, godina 2065. Era u kojoj je umjetna inteligencija dosegla nivo svojevrsne svjesnosti. Humanoidni roboti su sastavni dio modernih društava i obavljaju skoro sve funkcije kao i ljudi. No, onda se događa detonacija nuklearne bombe u Los Angelesu, koja odnosi milion žrtava, a za čin su optuženi roboti. U Americi (tj. Zapadu) umjetna inteligencija se zabranjuje i pokreće se rat protiv androida. Istovremeno, u Aziji (području koje se sada zove Nova Azija) roboti nastavljaju normalno koegzistirati sa čovječanstvom. Napredni zračni ratni sistem, svemirska stanica nazvana NOMAD, daje Zapadu važnu prevagu u ratu ali misteriozni „otac umjetne inteligencije“ kreirao je protuoružje koje bi moglo donijeti prednost androidima. Amerikanci šalju tim komandosa kojeg predvodi pukovnica Howell na neprijateljski teritorij kako bi locirali i uništili novo oružje. U američkom odredu je i bivši agent odreda specijalnih misija Joshua, čije iskustvo špijunskog rada u robotskoj zajednici se smatra značajnim. Nakon katastrofalnog početka misije, Joshua ipak uspijeva ostvariti prvi cilj misije i otkriti da je neprijateljsko oružje zapravo umjetna inteligencija unutar tijela djevojčice Alphie. Nespreman da je uništi, Joshua bježi zajedno sa Alphie, dok ga istovremeno progone i djevojčicini zaštitnici koje vodi Harun ali i Howell i njen tim koji ga smatraju izdajnikom.

Najveći problem „Kreatora“ vjerovatno je nedostatak originalnosti. Utjecaj brojnih sci-fi klasika više je nego očigledan i doima se da je redatelju Garethu Edwardsu namjera bila upravo snimiti homage žanrovskim djelima koji su imali najviše upliva u njegov razvoj kao filmskog autora. Pa se tako mogu primijetiti idejni tragovi „Terminatora“, „Akire“, „2001: Odiseje u svemiru“, „Umjetne inteligencije“, „Robocopa“, preko ratnog haosa „Apokalipse sada“ pa sve do neonskih svjetala „Blade Runnera“. Također, motiv odnosa odrasle osobe i djeteta u SF žanru nije novina i priziva sjećanja na djela poput „The Iron Giant“, Terminator 2“, „Midnight Special“, ali i novije televizijske serije kao što su „The Mandalorian“ ili „The Last Of Us“. Područje u kojemu je Edwards najuvjerljiviji je građenje i sugestivno oživljavanje ratom razorenog svijeta kojeg portretira, kako vizuelno tako i narativno. Sarađujući sa direktorima fotografije Greigom Fraserom i Orenom Sofferom, redatelj filmu daje upečatljivu auru istovremene realističnosti i futurizma. Edwards se pokazao i kao vrlo efektan u režiranju dojmljivih i uzbudljivih akcijskih sekvenci, stavljajući primarni fokus na karaktere i individualne konflikte. Sniman umjerenim budžetom od 80 miliona dolara, „Kreator“ izgleda vizuelno impresivno kao 3-4 puta skuplje produkcije. Još jedna stvar koja ide u korist Edwardsovom ostvarenju jeste glavna tema filma – sukob čovjeka i umjetne inteligencije. U 2023.godini, paranoja usmjerena prema umjetnoj inteligenciji dosegla je svoj vrhunac. Brojni američki scenaristi, glumci, muzičari, umjetnici već izvjesno vrijeme su u štrajku, strahujući da sposobnost UI-ja da uvjerljivo kopira ljudsku misao ili glas, može dovesti do trenutka kada će čovjek u mnogim poslovima postati istrošeni antikvitet. Tako da se čini da godina premijere „Kreatora“ nije mogla biti blagovremenija. Ujedno, Edwardsovi humanoidni roboti se lako mogu interpretirati i kao ogledalo čovječanstva u kojem živimo, simboli raznolikosti i multikulturalnosti, dok se njihova brutalna dehumanizacija zrcali u stravičnim ratnim razaranjima koje ovih dana preplavljuju svijet. Vrijedi spomenuti i da je riječ o drugom velikom naučno-fantastičnom epu (nakon „Teneta“) u kojem glumac John David Washington (sin Denzela Washingtona) nosi teret glavne uloge. Mora se priznati da John svojim uglavnom suzdržanim i ne pretjerano ekspresivnim načinom interpretacije karaktera još uvijek nije u potpunosti dokazao da zaslužuje veliko povjerenje koje izgleda uživa kod hollywoodskih filmaša. U konačnici, „Kreator“ Garetha Edwardsa je više nego solidan žanrovski uradak, nadahnuto režiran i produciran (i nenamjerno angažiran i aktuelan), kojega bi originalniji i kreativniji scenarij od ovog ponuđenog možda odveo i do statusa budućeg SF klasika.


Mario Radišić
Mario Radišić, autor filmskog žurnala Blitz Screen. Dio omladinskog programa BH radija 1 od njegovog početka 2008. godine, najprije uz emisiju Cinema Express, a zatim Blitz Screen. Po profesiji video editor, po vokaciji filmofil. Filmska kritika je proizvod znanja i zanimanja. Refleksije o umjetnosti pokretnih slika iz jedne malo drugačije perspektive.