Ovo izdanje filmskog žurnala Blitz Screen osvrće se na televizijsku sagu i globalni fenomen poznat kao “Igra prijestolja”.
Prvog maja 2019. godine teško je bilo pronaći bilo koji svjetski TV kanal u sklopu čijeg informativnog programa nije najavljena premijera posljednje epizode televizijske serije “Igra prijestolja”. S obzirom na to da informativne kuće rijetko ili skoro nikada imaju praksu sličnih najava, riječ je o presedanu koji potvrđuje o kakvom gigantu televizijskog stvaralaštva je riječ. Ujedno, finalna epizoda “Igre prijestolja” s rejtingom od 20 miliona gledatelja srušila je prethodni rekord matične kuće HBO koju je do sada držala posljednja epizoda serije “Sopranosi”. Ali krenimo redom. “Igra prijestolja” je bazirana na seriji fantasy romana pod nazivom “Pjesma leda i vatre” pisca Georga R.R. Martina, književne bestseler senzacije prevedene na 60 jezika i prodane u više od 70 miliona primjeraka širom svijeta.
Prvi roman serijala podnaslovljen “Igra prijestolja” objavljen 1996. godine, odveo nas je u fiktivni svijet Westeros koji dosta podsjeća na srednjovjekovnu Englesku i gdje centralni motiv predstavlja borba za moć i prevlast. Sam pisac je izjavio da je prvotno bio inspiriran Ratom ruža, brutalnim građanskim ratom koji je harao Engleskom u 15. vijeku. Zbog fantastično izgrađenog imaginarnog svijeta i maestralno napisanih likova, Martin je vrlo brzo proglašen modernim Tolkienom, dakle jedinim istinskim žanrovskim nasljednikom tvorca “Gospodara prstenova”. Međutim, ono što Martina ipak udaljava od Tolkiena i svega tipičnog za fantasy žanr jeste činjenica da njegov svijet korijenje ima duboko u realnosti i našem svijetu što ga čini daleko realnijim, ali i mračnijim. Sa potpuno nepredvidljivim zapletima i junacima kojima je autor upravljao slično šahovskim figurama, Martin je vrlo brzo počeo da ruši sve postulate žanra. Njegovi likovi nisu bili arhetipski klišei već istinski karakteri od krvi i mesa sa svim svojim vrlinama, manama i slabostima. Također, pisac se nimalo nije libio da ubije najznačajnije likove priče i to na nabrutalnije moguće načine. U njegovom svijetu, pravda nije zagarantovana i niko nije siguran. S takvim naratološkim postupkom uveliko je odudarao od praktično svih svojih prethodnika i savremenika. Također, Martin je odstupao i od tradicionalnog fantasy modela u kojemu su jasne linije između dobra i zla, smatrajući da to nije ogledalo stvarnog svijeta. Umjesto toga, bavio se pitanjima hijerarhije, religije, odanosti, korupcije, građanskog rata, zločina i kazne. Ili kako reče jedan od kreatora serije “Igra prijestolja”: “Martin je donio sivilo u crno-bijeli svijet”. Sve najvrjednije aspekte za sada četiri romana, objavljena u razdoblju od 1996. do 2011. godine, više su nego uspješno na televizijske ekrane prenijeli kreativno scenaristički dvojac David Benioff i D. B. Weiss oživljavajući Martinov kompleksni i karakterima prebogati svijet na fantastičan način, kako režijski i scenaristički, tako i scenografski, koreografijom i sjajnim, nezaboravnim glumačkim ansamblom.
Radnja serije
Iako nije nimalo jednostavno ukratko prepričati sadržaj toliko složene serije kao što je “Igra prijestolja”, njen sinopsis bi otprilike mogao zvučati ovako: Radnjom smještena na izmišljene kontinente Westerosa i Essosa, serija uz pozamašnu glumačku postavu prati nekoliko zapleta od kojih se tri priče smatraju glavnima. Prva se fokusira na Željezno prijestolje Sedam kraljevina Westerosa i govori o isprepletenoj mreži savezništava i suparništava plemenitih obitelji (ili kuća), među kojima se ističu kuće Lannister i Stark, koje se bore kako bi zasjele na prijestolje ili kako bi osigurale vlastitu nezavisnost od istoga. Središte druge priče fokusirano je na Daenerys Targaryen, posljednjeg potomka velike dinastije Targaryen, djevojku prognanu u djetinjstvu koja se sada skriva u prekookeanskim zemljama i nastoji svojoj dinastiji vratiti prijestolje uz pomoć tri zmaja nevjerovatne snage. Treća priča prati Jona Snowa, nezakonitog sina gospodara kuće Stark i pripadnika bratstva poznatog kao Noćna straža. Noćna straža obitava na bedemima ogromnog Zida koji se prostire hiljadama kilometara, razdvajajući Zapadne zemlje od sjevernih, ledom i snijegom okovanih područja, divljih i uglavnom neistraženih. Straži je povjerena odbrana kraljevstva i prijestolja protiv opasnosti koje prijete sa sjevera, s one strane Zida, uključujući tzv. Divljane, ali i najveću prijetnju od svih – nadolazeći ustanak Noćnog kralja, stvorenja sposobnog da oživi mrtve.
Pored brojnih drugih priznanja, do danas je “Igra prijestolja” osvojila rekordnih 38 prestižnih nagrada Emmy, uključujući i nagradu za najbolju seriju dvije godine za redom, 2015. i 2016. godine. Također je pobrala hvalospjeve televizijskih kritičara, poglavito zbog odličnih glumačkih izvedbi, višeslojnih likova, priče, majstorski napisanih dijaloga kao i grandioznosti produkcije. Ne treba zaboraviti ni da su tvorci serije zaslužni za neke od najspektakularnijih i najuzbudljivijih prizora bitki ikada snimljenih, čime je postidjela mnoge razvikane filmske kino spektakle. Također, veliki do sada neviđeni budžet “Igre prijestolja”, jedan je od razloga ogromne, skoro revolucionarne i kvalitetom prebogate masovne produkcije televizijskih serija, novog zlatnog doba kreativnog TV stvaralaštva, koje je na dobrom putu da po prvi puta u istoriji postane superiorno u odnosu na filmsku kino umjetnost. Sasvim dovoljno razloga da se “Igra prijestolja” zasluženo nađe na mnogim listama najboljih serija ikada snimljenih, listama na kojima je nerijetko zauzimala prvo mjesto. Ili je barem tako bilo do pojavljivanja posljednje, osme sezone.
Za veliki autorski neuspjeh finalne sezone “Igre prijestolja” možemo podjednako kriviti kreatore-scenariste Davida Benioffa i D. B. Weissa kao i pisca Martina. Naime, prva sezona serije emitirana je 2011. godine, iste kada je objavljena četvrta i za sada posljednja knjiga serijala “Pjesma leda i vatre”. Samo pretpostavka je da se dvojac nadao da će Martin u sljedećih nekoliko godina objaviti petu i šestu, dvije preostale knjige u ciklusu i time im popločati put ka uspješnoj završnici. Međutim, 2019. je godina a još uvijek nema sigurnih naznaka kada će tek peta knjiga ugledati police svjetskih knjižara. Tako da su kreatori bili primorani već od šeste sezone graditi priču bez književnog predloška, uz vjerovatne određene natuknice pisca Martina. Vrijedi naglasiti da je i tu riječ o svojevrsnom presedanu – činjenici da će pisac vidjeti na ekranu završetak sopstvenog djela prije nego što ga je uopće i napisao. Stvari su još uvijek izvrsno funkcionirale u šestoj sezoni. Međutim, već su se u sedmoj počeli nazirati određeni ozbiljniji problemi, naročito u kvaliteti dijaloga i vidnoj promjeni tempa, a u potpunosti su negativno kulminirale u nesretnoj osmoj sezoni. Njeni zaista mnogobrojni nedostaci mogli bi se podvesti pod samo jednu riječ – žurba. Čini se kao da scenaristi ostavši bez kapetana posade Martina više jednostavno nisu znali upravljati tako masivnim brodom. Imali su viziju konačnog odredišta ali ne i kako doći do njega, pa su odlučili skoro doslovno preletjeti do cilja, preskočivši dobar dio putovanja. Rezultat takvog postupka bio je razarajući. Događaji su se smjenjivali gotovo stihijski, ne ostavljajući prostora za bilo kakvo kontemplativno promišljanje istih ili emotivnu uključenost. Mali propusti užurbanošću su se pretvarali u velike propuste. Likovi su mijenjali mišljenja i praktično sopstvene karaktere u jako kratkom periodu, djelujući na taj način gotovo šizofreno. Konačna razrješenja vjerovatno bi mogla funkcionirati da im se dopustila pravilna nadgradnja kroz najmanje 2-3 dodatne sezone. Ovako, samo su doprinijela gorkom ukusu u ustima. Razočaravajuće finale svakako neće uništiti cjelokupni impresivni dojam “Igre prijestolja”, ali će nedvojbeno baciti veliku tamnu sjenu nad njega i ostaviti neizbrisivu mrlju. Ovakvu epski grandioznu i originalnim karakterima bogatu TV produkciju teško da ćemo vidjeti više za naših dana. Ti karakteri zaslužili su bolji oproštaj od ovoga. Mi, publika, zaslužili smo bolje.