BLITZ SCREEN: 3000 YEARS OF LONGING/DECISION TO LEAVE


U novom izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na novo ostvarenje australskog redatelja Georgea Millera „3000 godina čežnje“ kao i na „Decision To Leave“, novo djelo kultnog južnokorejskog redatelja Chan-wook Parka.

Legendarni australski redatelj George Miller svoju zanimljivu ali neujednačenu karijeru počeo je 1979. godine kultnim postapokaliptičnm akcijskim filmom “Mad Max”. Filmaš je to za kojeg se može reći da je pripadnik malobrojne skupine redatelja toga razdoblja koji su uspjeli evoluirati od eksploatacijskih korijena do istinskih filmskih autora. Ali za razliku od ostalih članova te skupine (poput Davida Cronenberga, Sama Raimija ili Petera Jacksona) koji su imali relativno jasno određene umjetničke aspiracije ili smjernice, Georgea Millera nikada nije bilo moguće podvrgnuti etiketiranju. Njegova filmografija toliko je raznovrsna, asimetrična i promjenljiva, da je neizvodljivo govoriti o nekomu prepoznatljivom ili specifičnom stilu ili tematskoj preokupaciji Australca. To je svakom njegovom djelu donosilo zdravu dozu nepredvidljivosti, u određenoj mjeri i misterije. Iako će ipak uvijek prvenstveno biti upamćen kao redatelj serijala “Mad Max”, Miller je bez problema skakao sa ozbiljnih psiholoških drama (Lorenzovo ulje) na rasplesane pingvine (Happy Feet) i raspričane svinje (Praščić Babe) i sve to u velikim interludijima između snimanja nastavaka kataklizmične sage o Maxu Rockatanskom. Tako nimalo ne iznenađuje da je i njegovo novo ostvarenje (premijerno prikazano na ovogodišnjem Canneskom festivalu), romantična fantazija “3000 godina čežnje” u skoro svakom pogledu drugačije od bilo čega što je redatelj snimao do sada. Sedam godina nakon Millerova prethodnog djela, fantastičnog, suludog i spektakularnog “Mad Max: Fury Road”, redatelj ponovo u potpunosti mijenja smjer svojih interesa, no ovaj put sa prilično razočaravajućim ishodom.

Alithea Binnie je profesorica naratologije i književna akademkinja koja je sasvim zadovoljna samotnim životom obogaćenim naučnim istraživanjem. Napustila je brak kako bi se posvetila “pričama koje su oblikovale naš svijet”. Alitheu zabrinjava smrt kreacijskog mita, zamijenjenim naučnim teorijama ogoljenim od magije i svedenim na puku metaforu ili komercijalizaciju. No, postoji ipak jedna stvar koja nadilazi sva materijalna i teoretska objašnjenja – ljubav. Tokom konferencije u Istanbulu, Alithea kupuje antičku bocu tek kao suvenirsku dranguliju. Međutim, ispostavit će se da je u boci zatočen Džin kojeg ona slučajno oslobađa. Džin joj nudi uobičajene tri želje, no Alithea tvrdi da je savršeno zadovoljna sobom i da njeno srce ne žudi ni za čim. Njeno odbijanje primorava Džina da ispriča priče iz svog besmrtnog života kako bi je razuvjerio. Objasnit će joj na koji način su želje promijenile (na bolje ili gore) prethodne “gospodare boce” ali i kako su ta iskustva utjecala na samog Džina. Tako on priča o kraljici od Sabe i kralju Solomonu, mladoj sluškinji Gulten koja žudi za zgodnim otomanskim princom kao i o Zephir, nevjesti sa genijalnim umom iz 19.vijeka. Iz priča postaje jasno da Džin neprestano upada u nevolje nastojeći pomoći ženama. Da li će i Althea biti jedna od njih?

U teoriji, „3000 godina čežnje“ možda je zvučao kao intrigantan projekt koji samo bogatstvom motiva i tematskih preokupacija nudi dovoljno materijala za raskošno i zanimljivo djelo. Baziran prema noveli hvaljene engleske književnice A.S. Byatt, Millerov film trebao je otvoriti prozor u svijet mitoloških čudesa i feminističke fantazije što je donekle izazivalo poredbe sa redateljevim ostvarenjem iz 1987. godine „Vještice iz Eastwicka“. Nažalost, scenarij koji je napisao zajedno sa svojom kćerkom Augustom Gore, prije svega je bio usredotočen na ljubavnu priču između Alithee i Džina (koje neinspirativno i bez ikakve međusobne hemije tumače Tilda Swinton i Idris Elba). Rezultat je sterilan uradak lišen umjetničke snage i zrelosti, koji jednostavno nema dovoljno kreativne iskre i strasti da se izbori sa konceptima i argumentima koje nastoji istražiti. Bajkovita priča A.S. Byatt kontemplirala je o opasnostima koje proizilaze iz nastojanja kontroliranja sopstvene predodređene priče i utjecaju mita na ljudske sudbine. “3000 godina čežnje“ uveliko crpi inspiraciju iz „1001 noći“, bliskoistočnog folklora, orijentalizma ali to čini kroz neuvjerljivo ispričane legende, jednodimenzionalne papirne karaktere i općenito površno percipiranu istočnjačku kulturu. Orijent Georgea Millera nije istinski Orijent već neko daleko, strano i egzotično mjesto promatrano kroz oči Zapada. Džinove priče, opterećene zastarjelim klišejima, nude isti stereotipni i arhaični pogled na arapski svijet kakav smo u Hollywoodu mogli vidjeti prije 70 i više godina u filmovima kao što su „Bagdadski lopov“ ili „Sedmo putovanje Sindbada moreplovca“. Možda se kao kontraargument može reći da je riječ o bezvremenim pričama koje su preživjele stoljeća ali ako iste ogolimo od konteksta današnjeg trenutka ostaju samo umjetni konstrukti bez bilo kakvog moralnog ili filozofskog dosega i bajka bez magije. I to sve bez da se dotičemo dispariteta u odnosu Alithee i Džina, u biti odnosu kolonizatora i pokorenog, bijelog privilegiranog osvajača i potčinjenog crnog roba. Također, ispričane bajke doimaju se kao tek nevješto povezani nacrt za kakav ambiciozniji narativ koji se nikada nije ostvario. Manje jedinstvena autorska vizija a daleko više raspršeni skup motiva, ideja i metatekstualne analize u potrazi za vezivnim tkivom i koji jednostavno ne funkcioniraju kao cjelina. Strukturalno, paralela se može povući sa filmom „The Fall“ redatelja Tarsema Singha iz 2006. godine koji je na daleko efektniji način uspio povezati mitološki podtekst sa modernim zapletom. Na kraju, ostaje jedino utjeha da se George Miller u svom narednom ostvarenju „Furiosa“ ponovo vraća postapokaliptičnom miljeu Mad Maxa i da je “3000 godina čežnje“ tek zaboravljiva pauza u kreiranju pustinjskog svijeta budućnosti koji je Australcu daleko bliži, kako geografski tako i stvaralački.

U prvoj dekadi novog milenija, nesumnjivo najmoćnija i najkreativnija filmska stvaralačka energija dolazila je iz Južne Koreje. Novi talentirani redatelji i novi naslovi koji su pomjerali umjetničke granice praktično su se redali kao na traci. Bilo je to vrijeme rađanja budućih velikih autora kao što su Bong Joon Ho, Kim Jee-woon, Kim Ki-duk, Lee Chang-dong, Na Hong-jin i vrijeme velikih filmova kao što su „Sjećanja na ubistvo“, „3-Iron“, „Vidio sam đavola“ ili „Čovjek niotkuda“.  U toj skupini, isticao se i redatelj Chan-wook Park koji će pažnju na sebe privući impresivnim stiliziranim trilerima poput „Sympathy for Mr. Vengeance“ i „Lady Vengeance“ ali najprije sa kultnim ostvarenjem „Old Boy“ koje još uvijek važi za jedan od najboljih trilera novog milenija. I u drugoj dekadi 2000-ih, Park će nastaviti snimati intrigantna djela poput „Stokera“ i „The Handmaiden“. U međuvremenu, do tada izuzetno snažna južnokorejska kinematografija ući će u neminovnu stvaralačku stagnaciju. No, ne zadugo. Nakon kraćeg sušnog razdoblja, posljednjih par godina svjedoče novom umjetničkom buđenju ove dalekoistočne zemlje. „Parazit“ Bong Joon Hoa pokorio je cijeli svijet 2019. godine, osvojivši Oscara za najbolji film kao i Zlatnu palmu u Cannesu. Potom se pojavila globalna senzacija u vidu televizijske serije „Squid Game“. A na ovogodišnjem canneskom festivalu, premijeru su vidjela čak dva filma iz Južne Koreje, „Broker“ Hirokazu Kore-ede (japanski redatelj koji je snimio film u južnokorejskoj produkciji i tamošnjim glumačkim zvijezdama) kao i novo djelo Chan-wook Parka naslovljeno „Decision To Leave“ (na našim prostorima poznat i pod naslovom „Dvostruka prijevara“). Parkov novi uradak  možda je nešto manje direktan i grafičan od redateljevih prepoznatljivih stilskih i žanrovskih eskapada ali i dalje je riječ o naslovu vrijednom pažnje i filmske introspekcije.

Seo-rae je sada udovica. Njen suprug je pao u smrt sa litice. No, da li je pad bio slučajan? Policijski detektiv Hae-Joon počinje sumnjati da je možda upravo supruga odgovorna za njegovu pogibiju. Seo-rae je Kineskinja, govori korejski ali se nerijetko služi i glasovnom aplikacijom za prevođenje kako bi komunicirala. Njeno hladno i skoro ravnodušno držanje ne pokazuje tipično ponašanje ucviljene žene. Ali to ne spriječava (inače oženjenog) detektiva da se brzo počne zaljubljivati u Seo-rae i graditi opsesiju nad njom. Misteriozno i tiho ophođenje supruge je opojno i zasljepljujuće za Hae-Joona, čovjeka koji je do tada živio skladnim i predvidljivim životom. Kako istraga o ubistvu ide svojim tokom, tako detektivove napadne postupke i uhođenja primijeti i Seo-rae i između njih dvoje počinje igra istovremenog policijskog ispitivanja i flertovanja. Hae-Joon je toliko zaluđen sa udovicom da ne primjećuje koliko upropaštava istragu. Čak ga i njegov policijski partner proziva zbog načina na koji se odnosi prema slučaju i pogotovo prema osumnjičenoj. Kako bi se udaljio od Seo-rae, on zajedno sa svojom suprugom napušta grad. Međutim, otarasiti se Seo-rae neće biti nimalo lako.

“Decision To Leave” je i oficijelno kandidat Južne Koreje za nadolazeću dodjelu nagrada Američke filmske akademije u kategoriji najboljeg međunarodnog filma. Da li će ući u uži izbor nominiranih ostaje da se vidi, no velika je vjerovatnoća jer ostvarenje Chan-wook Parka već ima reputaciju osvajača nagrade za najbolju režiju na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu. Ako je vjerovati canneskim kritičarima (koji su imali samo pohvalne reakcije na film), Zlatnu palmu mu je za dlaku preoteo izvrsni “Trougao tuge”. S druge strane, svakako je za Parka veliki uspjeh i prvo osvajanje priznanja “Najbolji redatelj” na najvećoj svjetskoj smotri sedme umjetnosti. “Decision To Leave” je hibrid film noira, romantičnog krimića i proceduralnog policijskog trilera. Činjenica da ga je teško jasno kvalificirati, nije nikakav novitet u karijeri Chan-wook Parka, redatelja koji se i proslavio snimajući riskantna i inovativna djela, odbijajući žanrovske limite i kompromise. S druge strane, njegov novi uradak ga predstavlja i u nešto suzdržanijem izdanju od uobičajenog. Za one naviknute na Parkove ekstravagantne karaktere, ekstremne dramske tenzije, brutalne i provokativne prizore i šokantne preokrete, “Decision To Leave” će biti možda i neugodno iznenađenje. Sa svojim sporijim, skoro melanholičnim ritmom pripovijedanja, novo Parkovo djelo je stilski mnogo bliže redateljevim novijim naslovima, poput baroknog trilera “The Handmaiden” ili špijunske mini serije “Mala bubnjarica” nego filmaševim najpoznatijim filmovima (najprije misleći na tzv. Trilogiju osvete). Film noir ozračje i spoj intrige i romanse prvenstveno podsjeća na Alfreda Hitchcocka, naročito njegovo besmrtno remek-djelo “Vrtoglavica”. Osnovni zaplet Parkova ostvarenja o detektivu koji se zaljubljuje u glavnu osumnjičenu uveliko podsjeća i na erotski triler “Basic Instinct” Paula Verhoevena. Međutim, Parka ovaj put ne interesiraju eksplicitni prizori seksa i nasilja. Ne interesiraju ga ni standardna trilerska rješenja i razrješenja. Primarna namjera mu je kontekstualizirati žudnju kao fundamentalni motiv, žudnju koja se manifestira u obličju nemoguće romanse dvoje glavnih (anti)junaka. Redatelj nastoji srušiti strukturalne i emotivne barijere njihovih dijametralno suprotnih svjetova i apostrofirati unutarnju borbu između čežnje i moraliteta. Također, zanimljiv je način na koji je Park inkorporirao modernu tehnologiju u srž priče. To čini ne samo na bazičnom nivou, već je pretvara u integralni dio glavnog narativa. Laptopi i mobilni telefoni postaju ne samo upozorenje na globalni nestanak suštinske privatnosti negu su i aktivni sudionici načina kojim današnja tehnologija iz korijena mijenja mehanizme ljudske komunikacije i pamćenja ali i obrasce naših emocija. S druge strane, „Decision To Leave“ nije djelo bez nekih ozbiljnih nedostataka. Iako se premisa na papiru doima jednostavno i neposredno, u realizaciji film je opterećen nepotrebnim komplikacijama. Počevši od suvišnih i trivijalnih podzapleta i ekspozicija koji nemaju dodirnih tačaka sa glavnim tokom radnje i u konačnici bivaju potpuno odbačeni i zaboravljeni. Također, temelj cijeloga filma, odnos glavnih protagonista, pomalo je inertan i repetitivan, nedovoljno kompleksan i sadržajan da bi mogao funkcionirati kao pokretačka sila nekog uvjerljivog psihološkog trilera a pogotovo ne kakve studioznije drame o ljudskim odnosima. Na kraju, „Decision To Leave“ je dovoljno kvalitetno noirovsko djelo obogaćeno ponekim intrigantnim autorskim rješenjima ali ipak daleko od vrhunskog filmskog iskustva kojeg bi mogli očekivati od redatelja kao što je Chan-wook Park.