Glumac i pisac Benjamin Bajramović prošle godine je objavio svoj prozni prvijenac pod nazivom „Itake“. Riječ je o djelu koje se primarno bavi destrukcijom ratnih i postratnih generacija, a o problemima govori kroz letargičnu svakodnevicu koju preživljavaju  junaci romana. Benjamina smo ugostili u emisiji Slobodni poligon, te razgovarali o problemima koje tematizira roman, atrofiranju ideala među mladima, mainstream-u i polugama vlasti. Intervju koji je emitovan u emisiji Slobodni poligon možete pročitati u nastavku.

OP: Roman „Itake“ je nastao iz dramskog teksta po kojem si postavio predstavu. Kada si odlučio da dramski tekst pretočiš u prozni, te koje si probleme prvobitno htio tematizirati?

„Kada je nastajao dramski tekst pod nazivom „Itake“, roman nije bio ni u planu, nije postojala ambicija da se to pretoči u drugu formu. Drama je nastala iz stanje rezignacije, zbog sistema i okolnosti u kojima se živi. Predstava je rađena gerilski i imala je svoj život. Nakon što se sve to završilo, ja sam imao dojam da nisam sve rekao, imao sam dojam da nisam sve završio sa glavnim protagonistima. Dramska forma u koju sam likove stavio je na neki način suzila te likove, nisu imali prostora da se iskažu u svoj svojoj kompleksnosti. Onda sam nastavio da pišem, nakon nekoliko desetina stranica vidio sam da to ide u neku prozu. Napravio sam strukturu, te je počeo puniti tekstom.“

OP: Roman problematizira širok spektar tema. Mladi pisci u Bosni i Hercegovini često pišu o problemima i destrukciji svojih generacija, često ih opisuju kao izgubljene i letargične. Zbog čega su te generacije takve i zbog čega su im mladosti sumorne?

„To je jedno kompleksno pitanje. Letargija je riječ koja se često koristi da bi se opisale mlađe generacije. Ja mislim da je ona amanet koji su nam ostavile generacije naših roditelja, ljudi sa iskustvom iz socijalizma, ali i demokratije. Iskreno govoreći, ova vrsta demokratije je njihov amanet nama, njihov proizvod. Neko se u toj demokratiji bolje snalazi, neko lošije. Međutim, kada su u pitanju misleći ljudi, ona proizvodi neki vid letargije, ona proizvodi vid o vlastitoj besperspektivnosti. Mi smo, čini mi se, generacija koja je napustila misli o sjajnoj budućnosti, mi se bavimo kako preživjeti tu budućnosti, generacija koja je izgubila te utopističke misli. Osnovni uzrok letargije je sistem u kojem živimo, a on je proizvod tih demokratskih promjena. Ono što je, prema mom mišljenju, jedan od najgorih aspekata je to što je važnost kulture jako pojeftinila. Onakav kakav nam je mainstream, mediji i institucije, takvi će biti i građani. Letargija je proizvod provincijaliziranja i primitiviziranja ljudi ovdje. Naše generacije postaju sve konzervativnije. Ona je proizvod mišljenja da se ovdje ne može ništa promijeniti. Svi prizivamo, bunt, revolucije i ideale, a realnije je postalo otići u Njemačku, nego ostati ovdje i boriti se za političke i socijalne promjene. Mi se ne borimo za promjenu, nego za ono malo kulturnog i progresivnog aspekta koji je ovdje ostao.“

OP: Očigledno se dešava regresija na svim poljima. Itake možemo tumačiti kao metaforu za neki nedostižni ideal. Ko ubija progresivne ideale u našem društvu, da li su to nacionalističke elite, sumnjivi biznismeni, odnosno onakvi profili kakav je Nećkov otac u romanu?

„Kao i u svakom sistemu, postoji nekoliko mehanizama moći koji sistem održavaju takvim kakav jeste. Kod nas je situacija specifična, zato što su ljudi sjećajući se strahota rata, spremni puno da progutaju. Sve strukture moći su u službi održavanja sistema, putem manipulacije, odnosno čistog zastrašivanja. Nacionalistički i vjerski narativi su poluge pomoću kojih se ovaj sistem održava. Ja ne mislim da iza ovog sistema stoji neka masonska ili tajna organizacija, kako je sad popularno u svijetu da se misli. To je prosto sistem koji odgovara jednoj novoj klasi koja se pojavila nakon rata. Mislim na političare i biznismene koji preko poluga politike ostvaruju neke svoje sumnjive biznise. To je užasno kompleksan problem, jer postoji gomila faktora koji doprinose zatupljivanju bosanskog čovjeka. Radi se na održavanju konzervativnosti, primata vjerskog diskursa u kulturnim institucijama i medijima, primata nacionalističkog narativa u svim segmentima života, naš politički sistem je užasno nepravedan jer je baziran na etničkom aspektu. U zadnje vrijeme vidimo proplamsaje neke promjene, a pitanje je kako će na promjene reagovati oni koji su naslijedili ovaj sistem. Ne znam da li će ga demontirati ili će se i oni vrlo komforno usjediti u njemu.“

OP: Na čemu trenutno radiš, šta je aktuelno?

„Radim na više stvari istovremeno. Pišem novi roman, ne znam kada će biti završen, imam neke skice za dramske tekstove, pozorište je na standby-u najviše zbog korone. Ima tu i nekih projekata koji su, uslovno rečeno, vaninstitucionalni.“

OP: Pitanje je pomalo klišej, ali mislim da je bitno odgovoriti na njega baš zbog vremena u kojem živimo. Bitno je odgovoriti zbog mediokriteta koji kroje sistem vrijednosti, zbog brutalnog kapitalizma koji opravdava sva sredstva u utrci za novac. Zbog čega je bitno čitati i konzumirati umjetnost?

„To oplemenjuje, mijenja viziju života, sliku svijeta. Ljudi koji ne čitaju, ne konzumiraju nikakvu umjetnost, postaju izolovani. Lako ih je uvjeriti da to kako oni žive i to što oni imaju je najbolje na svijetu. Onda ih je lako uvjeriti da to neko hoće da im uzme i da se oni trebaju boriti protiv tog neprijatelja. Ljude koji rade na sebi, na svom duhu, teško je izmanipulisati, uvjeriti ih u neke stvari, teško ih je pridobiti da se bore za neke ciljeve koji nisu baš najplemenitiji. Konzumacija književnosti, filma, pozorišta, put je borbe protiv provincijalizma, koji je na našu zemlju stavio šapu veoma čvrsto. Mi smo sve više provincijalizirani i izolovani, a samim tim smo sve više konzervativni. Konzumiranje umjetnosti je najbolji put ka emancipaciji. S druge strane, stoji da nisu svi obrazovani i načitani ljudi plemeniti. Naš zadnji rat su pokrenuli pjesnici i profesori. To je opet do karaktera.“