Ana Vidačak mlada je fotografkinja iz Mostara. Aktivna, društvena, vesela, harizmatična. Tako je opisuju oni koji je poznaju. Ali, Ana je i osoba koja ne čuje ali ne dozvoljava da je to određuje i sputava. Svoj invaliditet pretvara u prednost.
Mlada profesorica likovne umjetnosti, fotografkinja, umjetnica, velika obožavateljica djece, mora, životinja. Sve je to Ana Vidačak, svestrana umjetnica koja ruši barijere.
“Završila sam likovnu umjetnost, nastavnički fakultet likovnu umjetnost. Obožavam djecu, more, životinje. Fotografija je moja velika ljubav i sve to radim iako ne čujem.”
Ana je do svoje dvanaeste godine imala potpuno normalan život i sluh u potpunosti. Kaže da je teško opstati u društvu jer nedostaje empatije.
“Ja sam čula do svoje dvanaeste godine tako da ne mogu točno reći kako je ljudima koji su se rodili s urođenim invaliditetom. Jako je teško opstati u društvu jer nemaju razumijevanja svi. Mostar je i veliki i mali grad ujedno. U nekim aspektima je puno teško a u nekim se ne osjeća činjenica da ne čujem, zavisi od okolnosti i situacija ali ja se super snalazim u svemu.”
Ana vodi ”normalan” život i radi sve sto rade mlade osobe njene dobi. Ne dozvoljava da predrasude i loši komentari utječu na njen život.
“Bilo bi poželjno da osobe s invaliditetom imaju jednaku mogućnost zaposlenja, da ne moraju stalno na natječaje i da se puno muče osobe s poteškoćama. Nije teško osjetiti pripadnost društvu,, samo treba puno empatije. Uglavnom se iznenade kad kažem da ne čujem jer je bilo predrasuda kako ću polagati vozački, kako je ona završila školu dok druga zdrava djeca to ne uspiju, itd. Ja ne dam da to utječe na mene. Trudim se voditi normalan život kao mlada osoba. Krivi stavovi i predrasude postoje, ali ne dam to utiče na mene, da me odredi i mene i općenito moj život.”
Ana je uspješno završila fakultet ali se ipak nije uspjela zaposliti u struci. Okušala se u raznim poslovima a velika želja joj je bila raditi u Dubrovniku, gradu kojeg, kako kaže naprosto obožava.
“Uvijek sam željela raditi s djecom. Poslije faxa, iako sam sve roku završila, nisam pronašla posao u struci. S obzirom na to da sam umjetnica, crtala sam slike za druge, radila promocije, probala sam raditi u šanku ali tu nisam bila uspješna. Željela sam raditi u Dubrovniku jer jako volim taj grad. A s obzirom na to da čitav život fotografiram, pretvorila sam to u posao. Bude natječaja ali sve je to kratkog roka. Ja sama sebi nalazim poslove.”
Ana ima i snažnu poruku za mlade.
“Sto puta sam znala da se našalim na svoj račun. Našalim se za neke situacije kad nešto ne čujem ili krivo izgovorim, ja okrenem na smijeh i šalu i onda kad neko pita kako je Ana svi će reći da je pozitivna, vesela, vedrog duha i da imam karizmu jer se trudim da to što mi nedostaje sluh pretvorim u prednost da ne bude da me to određuje. Moja poruka mladima je da slijede svoje snove.”
Ani želimo da ostvari sve svoje snove i da nastavi biti primjer mladima. Osobe s invaliditetom zaslužuju jednake mogućnosti.
