Saobraćajne nesreće promijene život učesnika. Iza sebe ostavljaju pogubne posljedice, u najboljem slučaju samo traume, a vrlo često uzimaju živote mladih ljudi ili ih obilježe zauvijek. Sa posljedicama saobraćajne nesreće živi već par godina i Sead Jogunčić pred kojim je veliki izazov i za sada neostvarena želja – dok svi građani mogu doprinijeti da Sead iz svega izađe kao pobjednik… 

Sead je to veče samo htio da izađe sa prijateljima na piće. U samo nekoliko sekundi desila se strašna saobraćajna nesreća. On se detalja i dalje ne sjeća.

“Ja se samo sjećam kako sam izašao iz kuće. I to je to. Ništa više.”

Nakon teške saobraćajne nesreće i uviđaja policije, te brze reakcije hitne medicinske pomoći, za nesreću koju je doživio njen sin saznala je majka Amira.

“Oko pola 4 sam čula kako neko kuca na ulaznim vratima. Kada sam pogledala, bili su to policajci. Četiri policajca i dvije policajke. Pitali su je li Sead moj sin, rekla sam da jeste. Pitala sam je li ga neko ubio ili je on nekoga ubio. Pozvali su mene i muža da identifikujemo tijelo.”

Seadovi roditelji su sa zebnjom krenuli ka mjestu događaja. Vidjeli su da je u autu beživotno tijelo. No, to nije bio njihov sin, nego njegov prijatelj.  Mrtav na mjestu događaja. Sead je tada već bio u bolnici, a tamo je proveo nekoliko narednih mjeseci, od čega je čak dva mjeseca bio u komi.

“Kada sam izašao iz bolnice, počeo sam se prisjećati kako se to desilo. Samo mi je nešto došlo, kao da mi je neko šapnuo. Prijatelj mi je poginuo. Pitao sam roditelje da li je to istina, ali su mi rekli da ne znaju. Njegov brat mi je rekao da je istina, ali je tražio da mu obećam da ću se i dalje truditi da se oporavim.”

Ostao je bez jednog od najboljih prijatelja, a čekala ga je nova životna borba. Sead više ne može hodati. Otežavajuća okolnost u svemu tome je što njegova porodica živi u stanu od 19 kvadrata. Otac mu je civilna žrtva rata, ali uz majku, on mu je najveći oslonac u borbi za ozdravljenje. Majka Amira svakodnevno radi kako bi imali dodatne prihode u kući.

“Radim, prodajem košpe na stadionu, pred Mejdanom, na Korzu.”

Sead je nakon saobraćajne nesreće bio na terapijama i u Zagrebu, a prem prognozama ljekara trebaju mu tri mjeseca rehabilitacije i terapije. Cijena toga je 40.000 KM. No, čekajući da prikupi novac, Sead je krenuo sa novom fazom rehabilitacije u Tuzli. Sa njim, na atletskoj stazi stadiona Tušanj, radi Kada Delić, predsjednica atletskog kluba Sloboda i nekadašnja predstavnica Bosne i Hercegovine na Olimpijskim igrama.

“Ja sam Seadu već rekla da odgovorno tvrdim da za tri mjeseca može prohodati, ako se bude pridržavao fizikalnih terapija i ako bude radio adekvatne vježbe.”

Sead je spreman da trenira. Motiv su mu njegovi roditelji i želja da ima život kakav je imao prije saobraćajne nesreće. Također, nadu da bi stvari mogle krenuti nabolje za porodicu Jogunčić daje i vjerovatnoća da će dobiti novi stan u zgradi za socijalno stanovanje. Prostor će biti adekvatniji, a Sead će moći koristiti sprave za vježbanje.

“Moja želja je da se oporavim i da prohodam.”

Njegova majka također ima samo jednu želju.

“Ja bih voljela da on stane na svoje noge, kao da bih se ja ponovo rodila.”

Tokom dosadašnjeg oporavka, Sead je bio na banjskom liječenju, kako u Tuzli, tako i u Fojnici, Krapinskim toplicama i Gornjoj Trepči. Svako može dati svoj doprinos da Sead ostvari svoj san, koji neko uzima zdravo za gotovo, da samostalno hoda. Svi oni koji žele pomoći ovom mladiću, mogu to uraditi tako što će kontaktirati porodicu Jogunčić, na broj 060 308 04 97 ili posjetiti naselje Mosnik, gdje ova porodica i živi.


Azur Delić