„To je samo Bog prerušen u Michaela Jordana“, rekao je čuveni Lary Bird 1986. godine, nakon druge utakmice playoff serije između Boston Celticsa i Chicago Bullsa, kada je mladi Jordan ubacio historijska 63 poena. „Nikada ga ne bih nazvao najvećim igračem kojeg sam ikada vidio da to nisam zaista i mislio”, dodao je Bird tada za The Boston Globe. Već nakon prve dvije epizode novog ESPN-ovog televizijskog ostvarenja od deset epizoda, naslova Posljednji ples (The Last Dance) realizovanog u sklopu sportskog serijala „30 for 30“ i u saradnji sa Netflixom, gledatelji će pomisliti isto: ovaj žgoljavi mladić koji može da leti je zapravo Bog sa košarkaškom loptom u rukama. Međutim, i košarkaški bogovi mogu da pate, a ponekad i promaše otvoren šut, to najbolje znaju svi profesionalci i dječaci koji sanjaju da jednom stignu do vrha svijeta: „Mike sa drugoga planeta…“, „On je odabran da bude najveći“, „Moj čovjek Scottie je zaslužio torbu“, „Najbolja dva sata u karanteni“, samo su neki od komentara NBA košarkaša nakon gledanja prve dvije epizode serijala, koji je gotovo jednako oduševio i kritiku i publiku te već sada zavrijedio titulu jednog od najzanimljivijih sportskih TV dokumentaraca ikada.

„Košarka posjeduje čistoću koja se lako prenosi u bilo koji jezik”, rekao je svojevremeno jedan od najboljih evropskih košarkaša svih vremena Dražen Petrović, rušeći zauvijek granice između dva košarkaška svijeta, Amerike i Evrope, a nesvjesno definišući i kompatibilnost igre ispod obruča i filmskog jezika. Da je ovom izjavom pogodio „tricu bez kosti“, i da košarka i film zaista funkcionišu savršeno, postalo je jasno još od daleke 1927. godine, kada je nastao prvi film u kojem je ovaj sport barem sporadično u fokusu filmskoga narativa, komedija The Fair Co-Ed, a kristalno je jasno i nakon uvodne špice TV mini-serijala Posljednji ples, u kojoj se Jordanov čuveni switch-hands layup u zraku, smjenjuje sa povicima komentarora, slavljem i novinskim člancima koji najavljuju kraj jedne košarkaške ere. Jednako, kao što i nijemi MGM-ov film, definiše košarku na filmu kao vjernog pratioca života i svih njegovih odjeljaka, kao što su očekivanja, suparništvo, ponos, zajedništvo, poraz, pobjeda, ljubav tako i spomenuta uvodna špica najavljuje da Posljednji ples nije samo djelo o Jordanu, Bullsima, košarci.

Serijal koji je režirao manje poznati Jason Hehir, inače ESPN-ov televizijski dokumentarista, otvara usporena kretnja kamere koja se približava leđima okrenutoj ljudskoj silueti u sjedećem položaju, dok se kroz prozore ispred probija plaventilno neba i zajedno sa hukom navijača preuzima kadar. „Hvala. Svim navijačima u Chicagu… ako se sjećate 1984. godine kada je tim draftovao Michaela Jordana, rekao sam tada da ćemo biti prvaci prije moga odlaska. Sada smo peterostruki prvaci, idemo po šestu titulu i potrebna nam je vaša pomoć. Puno vam hvala“, kaže Michael Jordan u snimku iz 1991. godine, sa terena sale Chicago Bullsa i naravno, obraćajući se navijačima širom svijeta. Unutar ovoga govora, autor ubacuje snimke iz 1984. godine, gdje tinejdžer Mike ulazi u svlačaonicu, traži te oblači svoje Nike patike i odlazi u salu da vježba šut. „Želim samo da Chicago Bullsi postanu cijenjena ekipa… kao Lakersi, Philadelphia 76ers ili Boston Celticsi. To neće biti jednostavno, ali ni nemoguće“, kaže tinejdžer Mike, dok se uporedo sa njegovim glasom izmjenjuju kadrovi siluete s početka, sa „kubankom“ u ruci i naušnicom kao zaštitnim znakom „institucije“ Jordan. Radnja se na trenutak zaustavlja, nostalgični tonovi klavira nestaju, a zatim huk navijača gledatelje poziva na jednominutno arhivsko putovanje kroz tri osvojene titule Chicago Bullsa, od 1991. do 1993. godine. Posljednje poene u finalima, slavlje, povike, beskonačni rast popularnosti, sada prati sugestivna hip-hop numera „Been Around The World“, u izvedbi Puff Daddyja, Masea i The Notorious B.I.G.-ja.

Dakle, dramaturšku strukturu ovoga serijala, autorski tim će graditi sa dvije sadašnjosti, onom koja tretira sezonu ‘97-’98 i ovom stvarnom koju čine intervjui sa protagonistima te okvirom prošlosti koji uključuje sve ono što se dešavalo prije „posljednjeg plesa“. Već nakon nekoliko minuta serijala i prije otkrivanja lica siluete s početka i predstavljanja Michaela Jordana lično, gledatelji će biti uvučeni u svojevrsni historijski vrtlog, koji će se postepeno širiti sa ličnim ispovijestima, do sada nepoznatim problemima, svađama, pikanterijama unutar kluba Chicago Bullsa, nikada emitovanim arhivskim snimcima, o jednom gotovo mitskom obećanju i pritisku koji sa njim dolazi, a koji mogu izdržati samo najveći. „Moje ime je Michael Jordan. Igrao sam za Bullse od 1984. do 1998. godine. Pauzirao sam 18 mjeseci. Tako da sam na kraju igrao za Bullse 13 godina“, kaže Jordan u intervju, a zatim to isto učine i: „Scottie Maurice Pippen iz Hamburga u Arkansasu“, „Dennis Rodman. Šta ima?“ i „srce ekipe“ Phil Jackson: „Stvorili smo nešto u čemu su ljudi željeli sudjelovati.“

Ipak, preko uvodnih predstavljanja okosnice tima kao i arhivskih bljeskova osvajanja još dvije NBA titule, prolog prije špice i naslova, zaokružuje pitanje komentatora upućeno javnosti: „Morate se zapitati zašto bi Michael Jordan, najpopularnijih igrač našeg vremena, bio protjeran iz košarke?“. Iako ovakva najava zasigurno zvuči suviše dramatično, što je svakako glavna odlika savremenih američkih dokumentaraca i iako će razvoj njenog ishoda povremeno djelovati suviše nategnutim, ona će na koncu predstavljati savršen primjer medijskog pritiska koji po pravilu uvijek dolazi sa velikim uspjehom. Ova i ostale najave o „izdaji“, „posljednjoj sezoni“, „pretjeranim očekivanjima“…, zapravo, kreiraju centralno pitanje ideosfere serijala: „Koliko je, zapravo, teško ostati na vrhu? Prva epizoda sezone će tako započeti s prvim problemima na početku sezone ’97-’98 i izjavom tadašnjeg menadžera Bullsa koji je rekao „da organizacije osvajaju titule, a ne igrači“, a na koju će se kasnije nadovezati i njegove razmirice sa Jacksonom i Pippenom, što će u mnogome ugroziti predstojeću sezonu. Očekivano, u prvoj epizodi, autori će predstaviti i cjelokupnu i detaljnu historiju razvoja Michaela Jordana kao osobe i igrača, što će nakon druge epizode i bliskog upoznavanja gledatelja sa Scottiem Pippenom, postati važan segment narativa i dramatuško pravilo serijala. Upravo će se iz ovih segmenata izdvojiti neki od najemotivnijih i najsikrenijih prizora serijala, kao što je npr. scena u kojoj Jordan na tabletu gleda svoju majku kako čita njegovo pismo koje joj je napisao tokom boravka na koledžu: „Zdravo mama. Kako živiš? Nadam se dobro. Ja sam dobro. Šaljem vam broj računa tako da mi možete poslati novac. Imam samo 20 dolara. Pozdrav svima. I nasmiješi se. Volim te. Michael. P.S: Žao mi je zbog telefonskog računa. Molim te pošalji mi i markice“, nakon čega i Michael i njegova majka prasnu u smijeh, ali sa očima natopljenim suzama. Ovakvo rediteljsko sučeljavanje sadašnjosti sa prošlošću, košarkaškog boga sa golobradim dječakom, milijardera sa siromahom, otkriva stranu Jordana koja je na parketu ostala nepoznata, ali i potencira njegovo lično razotkrivanje vlastitih emocija i traganje za onim onoga što ga čini čovjekom. Na sličan način, postepeno i uporedo sa rastom njegovog talenta, u serijalu će se definisati i Jordanov karakter koji je u mnogome utjecao na njegovu karijeru. Tako će sam Jordan ispričati nekoliko krajnje zanimljivih anegdota, kao što je npr. ona o jednom privatnom partiju u sobi u nekom hotelu grada Peorija i tzv. „putujućem kokainskom cirkusu“: „Ušao sam unutra i tu je bio prisutan skoro cijeli tim. Vidio sam neke stvari koje nikada prije u životu nisam vidio. U jednom uglu linije kokaina, u drugom se puši trava, a na sljedećem kraju sobe nekoliko žena. Prva stvar koju sam rekao: `Vidi čovječe, ja ispadam`. Jedino mi je racija prošla kroz glavu, jer ako me sada nađu unutra, kriv sam kao i svi ostali“, počinje stari Michael svoju priču dok njegova mlađa verzija pere suđe i slaže odjeću u svojoj sobi, te nastavlja: „Nisam išao u klubove. Nisam pušio. Nisam se drogirao. Tada nisam ni pio. Samo sam gledao da se naspavam, ustanem i idem da igram.“

Zbog svega navedenog, dakle, velike količine arhivskog materijala, njegove unutarnje i međusobne dramaturške koherentnosti, intimnih i emotivnih ispovijesti, posvećenosti detaljima, pojedinim izjavama, snimcima, izrazima lica, vremenom zaboravljenim, zbog zanimljivog izbora muzike, Posljednji ples ni u jednom trenutku ne zapada u monotonost niti predvidljivost i taman kada gledatelji pomisle kako će druga epizoda biti fokusirana na Pippena, treća na Rodmana itd, autori „zaustave“ radnju i usmjere je u drugom pravcu. U konačnici, jasno je da Posljednji ples nikako nije istraživački dokumentarac koji bi trebao razotkriti neke velike tajne, izdaje ili zavjere, već je riječ o dokumentarističkoj hronici „najboljeg tima svih vremena“ i o tome koliko je teško postati i opstati najbolji. Ako je čuveni i vjerovatno najbolji dokumentarac o igri pod obručem, Hoop Dreams reditelja Stevea Jamesa, posvećen onim dječacima koji su cijeli život sanjali da zakorače na NBA parket, onda je Posljednji ples posveta onima koji su na tom parketu morali opstati. I jedno i drugo je jednako teško i osim talenta i vrijednog rada, podrazumijeva i mnogo odricanja, patnje, boli i naravno, sudbinske predodređenosti.

Naravno, jasno je da je ovaj dokumentarac kreiran kako bi se zaštitila ostavština „letećeg Mikea“ i kako bi on zauvijek ostao G.O.A.T. ali u njemu su svi pozvani da se pridruže Jordanu i vječnom plesu božanstva pod obručima. I da ga sačuvaju od zaborava. „James Jordan: Michael? Šta to radiš, sine? Prošla je ponoć. – Michael Jordan: Ne mogu spavati tata. James Jordan: Ne možemo ni mi sa svom tom bukom koju praviš. Hajde, idemo unutra. – Michael Jordan: Samo još jedan šut? James Jordan: U redu, samo još jedan…, razgovor je desetogodišnjeg Michaela Jordana i njegovog oca u filmu Space Jam (1996).