Draga mama,

znam da se nisam duži period javljao, ali javljam da će javljanje duže trajati.

Energiju ne možeš uništiti, ona samo mijenja oblik. Smrt je put na drugi svijet. Nismo znali ni za ovaj svijet dok smo bili u stomaku, a kamoli da smo u stomaku kontali kakvo tijelo ćemo imati u narednom životu. Možda nam je naredni život ispod nosa. Nije ni čudo što tijelo ne nosimo na drugi svijet, samo u čuda moraš vjerovati.

Jer, vidi, i ti i ja vjerujemo u drugi svijet, dakle vjerujemo u čuda, u nešto neuobičajeno.

Možda nam je naredni svijet zaista ispred nosa. Šta ako naredni život upravo traje, a mi nismo budni, sebe nećemo da probudimo iz sna u kojem sanjamo javu, a niti jedan alarm ne budi bolje do savjesti. Samo ako sa sobom legnemo, ako sebi nismo tuđina, možemo se probudit’. Ima budnih ali i dalje, dosta nas spava.

Lažni osmjeh, lažna isrka u očima i lažna sreća, gori su od najveće tuge. Ustvari, lažni osmjeh u očima, lažna iskra i lažna sreća i jesu najgora tuga. Tako da su lažni osmjeh, lažna iskra u očima i lažna sreća gori i odvratniji od samih sebe.

Naredni put kad vidim onog čiku što prodaje olovke po Sarajevu, uzeću jednu olovku iz tri razloga. Prvi je što nisam odavno od njega kupio olovku; drugi razlog je što imam bedž: “siromaštvo nije izgovor, pomaganje jeste”; i za treći razlog mama, moraš “Mamu” poslušati do kraja.

Neko je rekao:

Kontroliši misli i kontrolisat ćeš čitav svijet.

I u pravu je. Ako te misli kontrolišu, pogotovo tuđe, ti nisi svoj, ti si tuđina.

Sreo sam na partiju jedog momka, on je opterećen veličanjem svoje nacije, k’o da ga Vučić, Karadžić, Draža i Milošević plaćaju prema procentu lajanja, puta brzina omalovažavanja drugih, plus veličanje zlodjela učinjenih u ime njegovog naroda.

To sam htio reći ovom momku dok smo bili na partiju. Htio sam prekinuti njegovu blamažu koja je najviše trebala da smeta meni jer Srebrenica je u najgoroj državi i najboljoj zemlji, istoj onoj iz koje i ja dolazim.

Birao sam bitke. Onda sam htio reći da takvim temama nije mjesto na partiju, tu smo valjda se zabavimo, pusti mrtve nek’ mrtvuju.

Birao sam bitke, smetalo mi je ali nisam mogao da progovorim. Ako pogledaš neki dio tijela koji je na njemu vidiš strah i smrt, ostali dio njega se cakli od mišića jer je željezo-dizač pa bi me vjerovatno i prebio da sam šta rekao.

Ako je govor nekom’ agresivan, vrlo vjerovatno su i maniri.

Lakoća življenja jednaka je delirijumu, jer će količina nerviranja biti srazmjerna energiji ne reagovanja na glupost.

To sam ti mama govorio prije. Sjećaš se kad sam ti se javljao?

Rekao bih ovom momku:

Ti si, pajdo moj, sirotinja. K’o onaj lik u Sarajevu što prodaje hemijske i olovke, samo ti si za razliku od njega mentalni siromah, u prevodu nacionalista, veličaš svoju, a vrijeđaš i ponižavaš druge nacije. Ni ti ni taj drugi, naciju niste birali, tu grupnu glupost od čira, gripe, side i virusa dobiješ na početku života. Ti si on, k’o što je on ti jer samo da su čuda moguća trebaš vjerovati. A čudo je da on mogao biti ti, a ti on.

Nije li to čudo?

Ti si sirotinja ali ne po džepu, nego mentalna jer sve što oko sebe imaš je lažno, materijalno i skupo. Ti si sirotinja jer imaš samo pare, bijeda si koju niko na vrijeme nije zagrio. Ne voliš, nego imaš. Religija ti je bitnija od spritualnosti. Ti si školovanje, a ne obrazovanje. Ti si ambalaža, a ne sadržaj. Ti si brak, a ne ljubav. Ti si narod, a ne čovjek.

Sve sam mu to mislio reći ali ovo nije moja bitka, ovom siromahu ne možemo pomoći. Ponižavanjem drugog on hrani svoj ego.

Onda sam mu htio reći:

Ti nisi ti, nego neko drugi.

Dakle, vjerovao ili ne ili nevjerovao ili da, čuda su moguća! Ti si neko drugi u isto vrijeme kad je neko drugi ti.

Svašta sam mu mislio reći i na kraju, kad ga opet sretnem, neću mu ništa reći samo ću mu dati hemijsku iz džepa da je proda, pa da mi kusur vrati, da znam koliko vrijedi.

Mama, nek’ je živa glava!