U novom izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na nagrađivani film legendarnog ruskog redatelja Andreya Konchalovskog „Dragi drugovi“, kao i na ostvarenje „Bez naglih pokreta“ u režiji Stevena Soderbergha. Audio prilog novog izdanja poslušajte na Mixcloud linku na dnu teksta.
Andrey Konchalovskiy, jedan od značajnijih ruskih redatelja u posljednjih skoro pedesetak godina, imao je definitivno zanimljivu, na trenutke plodnu i u najmanju ruku neobičnu karijeru. Stariji brat još slavnijeg redatelja Nikite Mikhalkova, Konchalovskiy je u svijet kinematografije ušao prilično snažno, kao scenarista „Ivanovog djetinjstva“ i „Andreia Rubleva“, sada velikih klasika sedme umjetnosti, a tada prvih djela genijalnog ruskog redatelja Andreja Tarkovskog, po mnogima najvećeg svjetskog filmskog autora svih vremena. Konchalovskiy potom režira izvrsnu epsku dramu „Siberijada“ sa bratom Nikitom u naslovnoj ulozi, ostvarenju koje će mu donijeti Veliku nagradu žirija u Cannesu i lansirati ga na međunarodnu scenu. Ubrzo stiže i poziv Hollywooda koji Andrey prihvata, čime počinje druga, pomalo bizarna faza njegova opusa. U Americi, između ostalog, on snima zanimljivu egzistencijalističku akcijsku dramu „Odbjegli voz“ ali potom i komercijalnu avanturističku ekstravaganciju „Tango i Cash“ sa Sylvesterom Stalloneom i Kurtom Russellom u glavnim ulogama. Riječ je o uratku toliko drastično sadržajno drugačijem od svega što je Konchalovskiy prethodno napravio u svojoj filmografiji, da je redatelj bio izložen čak i ismijavanju od strane relevantnih kritičara. Takvo javno prozivanje vjerovatno je jedan od glavnih razloga zbog čega „Tango i Cash“ ostaje njegov posljednji hollywoodski projekt. Nakon toga, Konchalovskiy se vraća u domovinu, gdje počinje treća i još uvijek aktuelna faza njegovog stvaralaštva, faza saradnje sa scenaristicom Elenom Kiselevom. Uz Eleninu pomoć, Andrey snima neke od svojih kvalitetnijih djela, poput „Doma ludaka“ ili „Bijelih noći poštara“. Najnoviji plod njihove saradnje je ostvarenje „Dragi drugovi“, za kojeg osvaja Specijalnu nagradu žirija na Filmskom festivalu u Veneciji kao i brojna druga ruska i međunarodna priznanja.
Godina je 1962. u Sovjetskom savezu, u gradu Novočerkask, u kozačkoj regiji. Ljudmila Ljuda Semina je sredovječna odana lokalna funkcionerka komunističke partije koja se borila u Drugom svjetskom ratu. Godine su to vladavine Nikite Hruščova u SSSR-u, nakon što je izvršena takozvana destaljinizacija države, odnosno ograđivanje od zločina Staljinove diktature. Hruščovljev nešto mekši, liberalniji pristup komunističkoj vladavini doveo je i do pojave sporadičnih otvorenih neslaganja sa aktuelnom vladom. Ljudmila, s druge strane, odani je sovjetski aparatčik, jedna je od onih kojima nedostaje Staljinova čelična pesnica i ideologija. Ona smatra da se samo predanim radom može stvoriti idealno socijalističko i komunističko društvo i prezire sve oblike otpora i nezadovoljstva prema režimu. Istovremeno, država se nalazi na rubu siromaštva i gladi, osnovne životne namirnice drastično poskupljuju i obični narod živi u oskudici. Takav egzistencijalni ambijent dovest će i do masovnog protesta u tvornici električnih lokomotiva u Novočerkasku, koji će brzo prerasti u masakr. Ljudmila iz blizine svjedoči kako na radnike puca skriveni KGB-ov snajperista, pod naredbom državnog vrha, s direktivom da svijet ne smije vidjeti da se u sovjetskim tvornicama događaju štrajkovi. Nakon pokolja, kada se metež smirio, Ljudmila uviđa da joj je nestala kćerka, kćerka koja je otvoreno pokazivala nezadovoljstvo prema lokalnim funkcionerima. Nestanak kćerke otvorit će veliku pukotinu u Ljudmilinom pogledu na svijet. Uprkos novonastaloj potpunoj blokadi grada od strane vojske, masovnim hapšenjima i nastojanjima političke vrhuške da zataška zločin, Ljudmila uspijeva da napusti uže područje grada. U potrazi je za kćerkom iako strahuje da je ona vrlo izvjesno još jedna od nestalih žrtava događaja za koji će svijet saznati tek nakon raspada SSSR-a i koji će postati poznat kao novočerkaski masakr ili sovjetska krvava nedjelja.
Sniman u crno-bijeloj tehnici i 4:3 formatu, kao što su se nekada snimali filmovi čuvenog sovjetskog pa potom ruskog filmskog studija MosFilm, “Dragi drugovi” kompetentno dočarava klaustrofobiju, represiju i paranoju sovjetskog državnog aparata 60-ih godina prošloga vijeka. Redatelj Konchalovskiy, zajedno sa svojom koscenaristicom Kiselevom, nastoji balansirati tragičnost i masivnost priče sa intimnom porodičnom dramom i apsurdnošću, čak i nadrealizmom portretiranog razdoblja. Kao što je to 2019.godine učinila sjajna televizijska mini serija “Černobil”, tako i “Dragi drugovi” pokazuju kako do velikih tragedija u sovjetskom režimu nije dolazilo zbog fundamentalno zlog sistema već zbog nekompetentnosti i koruptivnosti funkcionera, zbog nemoralnog i okrutnog birokratskog sistema kao i zbog općeg sljepila i nedjelovanja pojedinaca zbog straha od mogućih i vjerovatnih posljedica. Konchalovskiy je u jednom od intervjua izjavio da je “Dragi drugovi” ostvarenje o generaciji njegovih roditelja, dobrih, poslušnih komunista koje je država ostavila na cjedilu. Sa namjernom ironijom ili ne, redatelj svoje djelo otvara uz zvuke tadašnje sovjetske a sada ruske nacionalne himne, himne za koju je tekst pisao niko drugi do Sergei Mikhalkov, književnik i satiričar ali i otac Andreya Konchalovskog i Nikite Mikhalkova. Tu se ne završava prisnost redatelja sa tematikom koju obrađuje. Izvrsna glumica Julia Vysotskaya i ujedno supruga Konchalovskog, koja uvjerljivo tumači glavnu protagonisticu Ljudmilu, rođena je u Novočerkasku deset godina nakon masakra u svom gradu. Zbog te činjenice, indirektno lični i emotivni pristup materijalu bio je neminovan. Pri tome, redatelj se odlučuje za prilično uobičajeni postupak u sličnim narativima, u tumačenju velikih istorijskih događaja kroz prizmu iskustva pojedinca. Lik Ljudmile čini se kao prikladno konstruiran karakter upravo za takve intervencije, ona utjelovljuje mnoge kontradikcije Sovjetskog saveza tog perioda, od Staljinove smrti, preko još šokantnijeg ograđivanja od lika i djela Velikog vođe, pa sve do haotičnog vremena vladavine Hruščova. Također, potraga za nestalom djevojkom može se tumačiti i kao alegorija na izgubljene generacije i kolektivne traume. Međutim, i pored jasne namjere, ne funkcionira sve besprijekorno u djelu ruskog filmaša. Mnoge interakcije i dijalozi karaktera doimaju se suhoparni i površni, opterećeni općim, retoričkim govorima. Kao da je svaki akter morao funkcionirati u službi određene političke pozicije … Lenjinove, Staljinove, kozačke, liberalno-socijalističke, itd. „Dragi drugovi“ svakako je djelo snažne tematike i motivacije i definitivno vrijedno pažnje ali nažalost nedostajalo mu je redateljske ambicije, kreativnosti i energije da postane i istinski upečatljivo djelo.
Jedna od najzanimljivijih ali i najčudnijih pojava modernog Hollywooda svakako je redatelj Steven Soderbergh. Riječ je o filmašu koji će već sa svojim debitantskim filmom „Seks, laži i video trake“ osvojiti Zlatnu Palmu u Cannesu i na taj način otvoriti put jednoj zaista neuobičajenoj stvaralačkoj priči. Nakon uspješnog debija, Soderbergh će uskoro postati jedno od zaštitnih lica američke nezavisne filmske scene devedesetih godina prošloga vijeka, zajedno sa redateljima kao što su Quentin Tarantino, Paul Thomas Anderson ili Richard Linklater. No, za razliku od pomenutih autora čija će ostvarenja uglavnom imati prepoznatljivi stil, pristup, tematske preokupacije svojih kreatora, s druge strane, zaštitni znak filmografije Stevena Soderbergha uvijek će biti upravo nedostatak bilo kakve klasifikacije. Kroz svoju cijelu, sada već preko 30 godina, dugu karijeru, on se odbijao povinovati normama i tipiziranju i umjesto toga, skačući iz žanra u žanr, iz jednog formata u drugi, odlučio da eksperimentira, da konstantno pronalazi nove izričaje filmskog jezika i u konačnici da svaki put pronalazi novog sebe. Jer, kako drugačije objasniti da redatelj, osvajač Oscara za režiju filma „Traffic“, kao i komercijalnih uspješnica poput „Erin Brokovich“ ili serijala „Ocean’s 11“, potom snima ostvarenja kao što su borilački film „Haywire“ ili striperski „Magični Mike“. Kreativna je to sloboda koja će mu ponekad donijeti uspjeh, ponekad ne, ali je definitivno sloboda koja ga čini jednim od najnepredvidljivijih hollywoodskih autora današnjice. Da stvar bude zanimljivija, Soderbergh će 2013.godine javno izjaviti da u potpunosti odustaje od režiserskog posla. Od tada pa do danas, režirat će tri kompletne televizijske serije i čak šest igranih filmova. Sedmi se nalazi u postprodukciji. Toliko o predvidljivosti. U posljednje vrijeme, u centru pažnje se našao zbog dvije stvari. Prva je velika gledanost na streaming tržištu u vrijeme korone njegovog deset godina starog uratka „Zaraza“, koji na skoro proročki način govori o posljedicama globalnog, pandemijskog širenja smrtonosnog virusa. A druga je Soderberghova uloga glavnog redatelja posljednje, u najmanju ruku čudne, dodjele nagrada Oscar Američke filmske akademije. A sada je tu i premijera njegova novog djela, „Bez naglih pokreta“, naslova koji žanrovski ali i lokacijski budi sjećanja na još jednu njegovu uspješnicu iz devedesetih, krimi noir djelo „Daleko od očiju“. Ovaj put ipak sa daleko manjim uspjehom.
Detroit 1954.godine. Sredovječni gangster Curt Goynes tek je pušten iz zatvora i u potrazi je za brzim novcem kako bi što prije napustio grad i povratio komad zemlje, navodno nepravedno otuđen. Zajedno sa još dvojicom sitnih kriminalaca, umjerenim Ronaldom Russom i paranoičnim Charliejem, Curta unajmljuje Doug Jones, čovjek iz sjene koji djeluje u ime anonimnog klijenta. Curt i Ronald moraju obaviti naizgled jednostavan zadatak, čuvati porodicu Matta Hertza, izvršnog direktora velike autokompanije, dok Charlie prati Matta do njegove kancelarije. U kancelariji bi trebao biti sef, a u sefu misteriozni dokument, koji je i jedini razlog cijele misije. Međutim, kada se ispostavi da je sef prazan, ozbiljni problemi počinju. U panici, Matt predaje Dougu lažni dokument i vraća se kući gdje Charlie namjerava da likvidira cijelu porodicu. Ne želeći da učestvuje u pokolju, Curt ubija Charlieja. Dogovara se sa Ronaldom da zajedno pronađu dokument i profitiraju iz meteža koji je nastao. Shvatajući da su bili zapravo žrtve namještaljke, planiraju da u akciju uključe i dvojicu gangsterskih bosova, crnca Aldricha Watkinsa i Franka Capellija, šefa lokalnog ogranka talijanske mafije. Istovremeno, u priču se uključuje i policijski detektiv Joe Finney, koji pronalazi tijelo u domu Hertzovih i počinje sumnjati u istinitost iskaza članova porodice. Uskoro slijedi pravi vrtlog dvostrukih i trostrukih prevara, obmana i izdaja.
23 godine poslije premijere filma “Daleko od očiju”, Stiven Soderbergh se vraća žanru kriminalističkog neo noira. Također, nakon 23 godine redatelj se vraća i portretiranju grada Detroita. Detroit predstavlja idealan primjer urušavanja kapitalizma i mogućnosti gubitka svjetskog ekonomskog monopola, kao što je bio slučaj sa autoindustrijom tog grada. 50-tih godine prošloga vijeka, godina koje istražuje Soderberghov film “Bez naglih pokreta”, Detroit je bio najbogatiji i najprosperitetniji grad u Americi. Čini se da je takvo okružje moglo biti prilika za kontempliranje razloga i uzroka drastične tranzicije koju je grad doživio, od elitističkog mjesta do današnjeg bankrotiranog naselja na rubu siromaštva. Međutim, umjesto takvog kompleksnijeg pristupa, filmaš se odlučuje za jednostavniju žanrovsku viziju tadašnjeg Detroita u procvatu. Soderbergh i njegov cijeli tim scenografa i kostimografa dosta truda su uložili u detaljno preslikavanje eksterijerskog i enterijerskog izgleda razdoblja koje portretiraju. Nažalost, trud se otprilike tu i završava. Upečatljivi vizuelni dizajn inkorporiran je u prekompliciranu, neuvjerljivu i na trenutke čak i banalnu priču. Veliki broj tipičnih antiherojskih karaktera isprepliće se sa zapletom prepunim klišeiziranih žanrovskih preokreta i sve to smiksano u blago simbolični i nostalgični narativ o kapitalističkoj gramzivosti i rasno-socijalnim podjelama američkog društva. Kao rezultat, “Bez naglih pokreta” je emotivno distancirano ostvarenje, bez pravog fokusa, motiva i identiteta, nedovoljno razvijenih, površnih i nezanimljivih likova, koje ne funkcionira najbolje ni na kojem nivou. Pri tome nije mnogo pomogla ni za Soderbergha standardno impresivna glumačka postava. Don Cheadle, Benicio Del Toro, Bendan Fraser, Jon Hamm, Matt Damon jednostavno nemaju dovoljno prostora za razvijanje svojih vremenom skučenih i plastičnih protagonista koje autor filma poput šahovskih figura pomiče po filmskoj tabli, u zavisnosti od trenutne potrebe scenarija. Klasičan primjer trijumfa stila nad sadržajem. Može se reći da takva površnost ipak nije uobičajena pojava u Soderberghovoj karijeri, iako je nekolicina njegovih posljednjih uradaka zaista upitnog kvaliteta. No, s obzirom na to da on u zadnje vrijeme filmove snima astronomskom brzinom, nadajmo se da nećemo dugo čekati na nešto kvalitetnije od ovakvih brzo zaboravljivih projekata.
