U novom izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na film “Male stvari” redatelja John Lee Hancocka kao i na ostvarenje “Possessor” redatelja Brandona Cronenberga.
Scenarij za psihološki triler “Male stvari” napisan je još davne 1993.godine. Redatelj filma John Lee Hancock u to vrijeme je bio tek mladi scenarist, novajlija koji se nastojao izboriti za svoje mjesto u Hollywoodu. Nedugo nakon što će 1993.godine doživjeti veliki uspjeh za scenarij filma “Savršeni svijet” redatelja Clinta Eastwooda, Hancock završava prvu verziju predloška za “Male stvari”. Od studija Warner Bros. projekt brzo dobiva zeleno svjetlo za početak produkcije ali potom još brže slijede problemi. Prvotno odabrani redatelj Steven Spielberg odbio je režiju jer je nakon završenog snimanja “Schindlerove liste” želio neko ostvarenje sa manje mračnim temama. Potom su isti projekt odbili i Clinta Eastwood, Warren Beatty i Danny DeVito. Na kraju, nizom različitih nesretnih okolnosti, predložak za film završava u ladicama nerealiziranih scenarija gdje će skupljati prašnu skoro punih 27 godina, I onda, prošle 2020.godine, “Male stvari” konačno kreću u stvarnu produkciju, ovaj put u režiji upravo John Lee Hancocka, koji je u međuvremenu stekao reputaciju ne samo cijenjenog scenariste već i uspješnog redatelja, najprije zahvaljujući režiji ostvarenja poput “Priče o prvaku”, “Spašavajući gospodina Banksa” ili “Osnivača”. Nažalost, višedecenijsko čekanje na kompletiranje “Malih stvari” pokazat će se kontraproduktivnim. Riječ je o djelu koje skoro savršeno demonstrira umjetnički rad kojeg je pregazilo vrijeme, koje uopće nije ni trebalo biti snimljeno nakon što je propušten momentum koji mu je davao vjetar u leđa.
Joe Deacon je zamjenik šerifa u malom, ruralnom gradiću Kern County u Kaliforniji. Joe živi usamljeničkim životom, rastavljen od supruge i razdvojen od djece koju rijetko viđa. On provodi dane rješavajući sitne prijestupe u uspavanom okrugu nad kojim ima nadležnost. Sve će se to promijeniti kada dobije zadatak da donese dokazni materijal iz Los Angelesa, grada za kojeg će se ispostaviti da je bio Deaconovo prijašnje područje djelovanja. Zapravo, brzo otkrivamo da je Joe nekadašnja velika detektivska zvijezda odjela za ubistva Los Angelesa, koja je napustila grad pod misterioznim okolnostima. Pri povratku, Deacon je dočekan uglavnom s podozrenjem i uz mnoštvo sumnjičavih pogleda. Njegovo prisustvo privući će pažnju i novog, glavnog mladog detektiva Jima Baxtera, koji trenutno radi na slučaju niza, naizgled povezanih, ubistava. Suočavajući se s nedostatkom dokaza, Baxter prihvata Deaconovu pomoć u istrazi. Neće proći mnogo vremena prije nego što on počne poprimati i Joeove opsesivne osobine u pristupu rješavanja zločina. Uskoro njih dvojica uviđaju i sličnosti između Baxterova aktuelnog slučaja i serije ubistava iz vremena dok je Deacon bio detektiv u Los Angelesu. Mnoge indicije upućuju na to da je za sva djela odgovora jedan serijski ubica. Dokazi će ih odvesti do glavnog osumnjičenog, Alberta Sparme, zaposlenog u lokalnoj radnji za popravku frižidera, koja se nalazi u neposrednoj blizini lokacije nekoliko ubistava. Sparmino ponašanje je čudno i morbidno što izaziva dodatnu sumnjičavost. Osim toga, on naizgled uživa u ulozi osumnjičenika kao i u psihološkom poigravanju s detektivima. No, dokaza za njegovu krivicu i dalje nema.
Mnogi su zamjerili djelu John Lee Hancocka preveliku sličnost s modernim klasikom psihološkog trilera, filmom Davida Finchera “Sedam”. Međutim, činjenica je da je scenarij “Malih stvari” završen dvije godine prije premijere Fincherova ostvarenja. Napisan nakon ogromnog uspjeha filma “Kad jaganjci utihnu”, “Male stvari” su trebale iskoristiti pažnju i popularnost koju su odjednom privlačili trileri o serijskim ubicama, zamah koji će tokom 90-ih godina prošloga vijeka na kreativno najbolji način upotrijebiti upravo već spomenuti “Sedam” ali i druge uspješnice poput “Talentiranog gospodina Ripleya” ili “Ljeta kada je ubijao Sam”. Nažalost, zakašnjelost od 27 godina ostavila je ozbiljne tragove na percepciju ali i kvalitet Hancockova filma. Djelo s neodređenom, višeznačnom završnicom, koje manje želi biti policijsko-proceduralni film a više psihološko-karakterna studija posrnulih i ranjivih protagonista i antagonista, uveliko podsjeća na pomenute trilere 90-ih godina. Međutim, ono što bi se tada možda doimalo kontroverznim, hrabrim ili originalnim autorskim postupcima, uratkom koji ruši žanrovske konvencije, danas izaziva potpuno suprotnu reakciju … odnosno pokazuje nedostatak originalnosti i vizije. Radikalni narativni koncepti postali su praktično rutina a mračne detektivske priče o opsesivnim antijunacima možda su trenutno rijetkost na velikom platnu, ali s druge strane već odavno dominiraju televizijskim ekranima. Serijali poput “Pravog detektiva”, “Hannibala” ili “Mindhuntera” nadmašuju “Male stvari” u skoro svakom aspektu umjetničkog vrjednovanja. Zapravo, sa svojom pretrpanošću motivima i karakternim motivacijama, Hancockov film djeluje poput kakve desetosatne serije zbijene ili skraćene u dvosatni film, što za posljedicu ima nedovoljnu razradu većine bitnih elemenata filmskog pripovijedanja. Podjela glavnih glumačkih rola, na prvi dojam impresivna, u biti je također vrlo problematična. Tri osvajača nagrade Oscar tumače tri naslovne uloge. Denzel Washington u ulozi Joe Deacona, Rami Malek u ulozi Jima Baxtera i Jared Leto u interpretaciji lika Alberta Sparme. Naizgled glumačka postava iz snova nikako ne uspijeva pronaći zajedničku hemiju. Denzel Washington interpretiranje ovakvih junaka vjerovatno bi mogao obavljati uspješno i u snu. Njegov portret donosi mješavinu ranjivosti, ponosa i tihe uzvišenosti, dakle ono što se od glumca njegova kalibra upravo i očekuje. No, ni on nije u stanju uzdići se iznad ograničenosti neinspirativnog i anemičnog scenarija i dijaloga. Najsvjetlija tačka glumačke trojke svakako je Jared Leto, koji prirodnom karizmom i dovoljnom dozom višeslojnosti čini lik Sparme istovremeno zlokobnim i intrigantnim. Njegov nastup već mu je donio nominaciju za Zlatni globus za najbolju sporednu mušku ulogu, a i nominacija za Oscara čini se vrlo izvjesnom. Nažalost, Letova posvećenost čini se i uzaludno protraćena na ostvarenje skromnih umjetničkih dometa. Nasuprot Washingtonu i Letu, Rami Malek je primjer jednog od najgorih odabira glumaca viđenih posljednjih godina u Hollywoodu. Još svjež od osvajanja Oscara za tumačenje Freddieja Mercuryja u filmu „Bohemian Rhapsody“, u „Malim stvarima“ Malek se doima skoro doslovno poput slona u prodavnici stakla. Njegova prirodna neobična pojavnost i čudnovatost u potpunom je kontrastu sa jednodimenzionalnim likom detektiva kojeg portretira što njegov nastup na momente čini čak i parodičnim. U konačnici, „Male stvari“ John Lee Hancocka jednostavno je pogrešan film u pogrešno vrijeme. Da je prikazan davne 1993.godine kada je i napisan, njegovo pojavljivanje možda bi pokazalo nijansu veće relevantnosti, ali, s obzirom na viđeno, teško bi i tada postigao zapaženiji uspjeh. U filmu Joe Deacon primjećuje da su „male stvari“ iz naslova ono zbog čega zločinci najčešće budu uhvaćeni. No, čini se i da sami film boluje od istih simptoma, od nedostatka malih stvari, elemenata koje bi bile u stanju uzdići Hancockovo djelo do kinematografskog iskustva vrijednog posvećivanja pažnje.
Takozvani “tjelesni horor”, također poznat i kao “biološki horor”, podžanr je horora čiji je fokus na grotesknim i psihološki uznemiravajućim drastičnim i često nasilnim deformacijama ljudskoga tijela. Ti tjelesni poremećaji uglavnom su posljedica različith oblika mutacija, zaraze ili pak kakva neprirodnog spolnog odnosa. Korijeni podžanra mogu se naći u ranoj gotskoj književnosti 19.vijeka a i roman Mary Shelley “Frankenstein” smatra se jednim od prvih primjera korištenja metamorfoze tijela u horor književnosti, metamorfoze koja djeluje monstruozno kako osobi koja ju proživljava tako i svijetu oko nje. No, bez obzira na pronalaženje očiglednih poveznica sa literaturom, sami termin “tjelesni horor” skovao je 1983.godine filmski teoretičar Phillip Brophy kako bi opisao aktuelni val tematski bliskih horor ostvarenja i to tokom 70-ih i početkom 80-ih godina prošloga vijeka, kreativno istinskom zlatnom dobu često osporavanog žanra. A njegov predvodnik i praktično inicijator smatra se veliki kanadski redatelj David Cronenberg čiji su rani, kultni filmovi poput “Skenera”, “Muhe” ili “Bjesnila” savršeni primjeri djela koja u prvi plan ističu fizičke nepravilnosti i transformacije tijela. Ti naslovi Cronenbergu će donijeti status jednog od najznačajnijih svjetskih horor autora svih vremena. S vremenom, filmaš će se okrenuti nekim drugim temama i žanrovima a i sami podžanr će, osim par izuzetaka, postati rijetka pojava uslijed zamora materijala. Stagnacija će trajati sve do prošle, 2020 godine i premijere ostvarenja “Possessor” čiji je autor niko drugi do Brandon Cronenberg, sin pomenutog legendarnog filmskog stvaraoca. Brandonov “Possessor” kroči mnogim tematskim i motivskim stazama kojima je hodio i njegov otac ali istovremeno je riječ o filmu koji posjeduje dovoljno originalnosti i osebujnosti da izbjegne status pukog kopiranja očevih ideja.
U alternativnoj verziji 2008.godine, Tasya Voss je članica elitnog odreda ubica, koji su u stanju kontrolirati tuđa tijela kako bi izvršili atentate i ubistva. Uz pomoć implantata instaliranog u mozak nesvjesnog domaćina, Voss se služi specijalnom napravom kako bi prebacila svoju svijest u žrtvin um. Nakon što izvrši zločin upravljajući tuđim pokretima, ona se vraća u svoje tijelo prisiljavajući zaposjednutog domaćina da izvrši samoubistvo. Zbog vremena koje provodi imitirajući postupke i geste drugih ljudi, Voss počinje osjećati sve veće probleme i sa sopstvenim identitetom. Uskoro, ona više nije u stanju u potpunosti razdvojiti posao od odnosa sa mužem i djetetom. Ona počinje vježbati svoje nekadašnje uobičajeno, normalno ponašanje na isti način na koji vježba imitiranje svojih žrtava, odnosno domaćina. Nasilne misli je opsjedaju i tokom svakodnevnih obiteljskih aktivnosti. Njena nadređena i bivši elitni ubica Girder zamjera joj na želji da ostane u kontaktu s porodicom, smatrajući da bi bila daleko efektniji ubica bez intimnih veza. I pored krhkog mentalnog stanja i umora, Voss pristaje na zahtjevnu misiju, napad na bogatog izvršnog direktora velike korporacije, kao i njegovu kćerku, služeći se tijelom kćerkinog zaručnika. Napad će biti samo djelomično uspješan, kćerka će nastradati ali otac preživljava. Da stvar bude gora, Voss nije u stanju natjerati tijelo zaručnika na samoubistvo i domaćinov um počinje polako da preuzima kontrolu.
“Possessor”, kod nas također poznat i po slobodnom prijevodu “Otimačica svijesti” tek je drugo dugometražno ostvarenje Brandona Cronenberga. U svom igranom debiju, filmu “Antiviralno” redatelj je istraživao kulturu selebritija u svijetu u kojemu se opsesivni fanovi istih namjerno inficiraju bolestima i zarazama svojih idola kako bi se osjećali bliže njima. Radilo se o naslovu intrigantnih ideja koje je ipak patilo od mnogih boljki i prvenstveno sindroma pretencioznosti koja često sputava debitantska djela. U svom novom režijskom uratku “Possessor” Cronenberg objektiv svoje kamere okreće ka ispitivanju fizičkih i socijalnih prijetnji kakve može predstavljati moderna tehnologija. Sam redatelj je otkrio da mu je inspiracija bila knjiga iz 1970.godine naslovljena „Fizička kontrola uma“ Jose Delgada. U njoj je teoretizirano kako se na ljudske pokrete može djelovati radijskom komandom, utjecati na agresivnost i seksualno ponašanje, društvena hijerarhija se može mijenjati a memorija, emocije i misaoni proces se mogu modificirati daljinskom kontrolom. Ove motive Cronenberg ne koristi direktno već to promišljanje prilagođava sopstvenim idejama. Redateljeva tehnološka horor vizija se doima poput pogleda kroz ogledalo na paranoju i psihološke tjeskobe modernog svijeta. Pri tome, više je nego intrigantna odluka filmaša da radnju smjesti u alternativnu verziju 2008.godine. Tako promatramo jedan drugačiji svijet ali istovremeno i uznemirujuće prepoznatljiv i moguć. U „Possessoru“ ljudi su postepeno odustali od svoje autonomije, počevši od obične privatnosti podataka pa sve do sopstvenog tijela. U takvoj mračnoj i nihilističkoj slici, antagonist smo mi sami, odnosno ljudska domišljatost i inventivnost, kao i naša spremnost na odricanje od slobode i identiteta. Vizuelno, na stil „Possessora“ najveći utjecaj su imali rani horor radovi iz 70-ih i 80-ih godina prošloga vijeka kako njegova oca, Davida Cronenberga tako i talijanskog žanrovskog majstora Daria Argenta. U konačnici, „Possessor“ je ostvarenje kojemu bi odgovaralo nešto duže trajanje kako bi uvjerljivije i preciznije odgovorio na mnoga pitanja koja postavlja ali istovremeno, riječ je o dovoljno inovativnom i svježem djelu kompetentnog pristupa i snažnog socijalno-političkog podteksta da zadovolji kako poklonike horor žanra i Davida Cronenberga tako i generalno ljubitelje kvalitetnog filmskog stvaralaštva.
