U novom izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na film “Tenet” redatelja Christophera Nolana kao i na ostvarenje “Suđenje čikaškoj sedmorki” redatelja Aarona Sorkina.

Nema nikakve sumnje da je hollywoodski filmaš Christophera Nolan relevantan za američki komercijalni film novog milenija skoro na podjednak način na koji su to bili Steven Spielberg ili James Cameron za posljednjih dvadesetak godina prošloga vijeka. Počevši još od svoga prvog kino ostvarenja, sada kultnog trilera “Memento” pa sve do danas, praktično svaki novi Nolanov projekt bio je dočekan i ispraćen kao filmski događaj godine ili u najmanju ruku skoro izvjesno jedan od zanimljivijih i kvalitetnijih naslova određene sezone. Ništa drugačije nije trebalo biti ni u 2020.godini, u kojoj je redateljev najnoviji intelektualni blockbuster “Tenet” predvidljivo čekala sudbina jednog od najgledanijih filmova godine. No, onda se potpuno nepredvidljivo dogodila svima nam dobro znana pandemija Korona virusa i iščekivanje premijere “Teneta” je dobilo jednu sasvim novu dimenziju. Nolanovo djelo preraslo je epitet “filmskog događaja godine” i postalo skoro doslovno potencijalni spasitelj američke kino industrije. Naime, namjera studija Warner Bros. bila je da sredinom jula premijerno prikaže “Tenet” kao prvi visoko budžetirani naslov nakon proljetnog zatvaranja kino dvorana zbog novonastale situacije i da pokrene veliki povratak publike multipleksima. Ispostavit će se da se kockanje studija ni u kojem slučaju nije isplatilo. Premijera filma se dogodila ali od spasa kino sezone nije bilo ništa. Nakon relativnog finansijskog nesupjeha “Teneta”, svi veliki studiji su odgodili premijere svojih skupih projekata i Nolanovo ostvarenje će najvjerovatnije ući u filmsku istoriju kao jedini hollywoodski blockbuster distribuiran za prikazivanje u 2020.godini. Da stvari učini još gorim, pokazat će se i da je frenetično iščekivanje “Teneta” bilo neopravdano. Naime, riječ je o redateljevu ubjedljivo najgorem djelu u do sada skoro besprijekornoj i impresivnoj filmografiji.

Nakon oružanog napada na zgradu opere, tim operativaca CIA-e dolazi u posjed misterioznog objekta. Jedan od operativaca, neimenovani junak poznat samo kao Protagonista, postaje zatočenik nepoznate terorističke grupe. Umjesto da progovori, Protagonista guta samoubilačku pilulu i gubi svijest. Kada se probudi, ispostavit će se da je pilula bila lažna i da je cijela operacija njegova zarobljavanja bila tek test, provjera da li je dostojan da ga regrutira super tajna organizacija palindromskog naziva Tenet. Fizičarka Laura nastoji mu objasniti njihovu misiju. Misteriozni objekt pronađen u zgradi opere tek je jedan od niza predmeta otkrivenih širom svijeta koji postoje i kreću se nazad u vremenu i svi oni predstavljaju ostatke nadolazećeg rata. Sudeći po Laurinim objašnjenjima, ne samo objekti već i ljudi mogu istovremeno postojati na dvije ravni, naprijed i unatrag kroz prostor i vrijeme. Međutim, ovim procesom može se manipulirati. Namjera organizacije Tenet je da zaustavi Armagedon, smak svijeta koji nije posljedica nuklearnog holokausta već temporalnog napada vremenski izvrnutom bombom. Neko iz budućnosti šalje nazad kroz vrijeme oružje koje prkosi vremenskim zakonima. To oružje koristi ruski oligarh Andrei Sator kako bi kreirao algoritam s kojim bi imao moć nad životom i smrti praktično svih stvari, kako u prošlosti, tako i u sadašnjosti i budućnosti.

Filmska umjetnost je uvijek bila zainteresirana za istraživanje vremena, njegove strukture, korelacije sa karakterima i idejama ili najmanje kao prikladno sredstvo s kojim se može poigravati s narativom i njegovom hronologijom. Pri tome, teško će se moći spomenuti neki filmski autor koji je ostao toliko istrajan u iskorištavanju mogućnosti koncepta vremena od Christophera Nolana. Na mnogo načina, njegovo uporno vraćanje istom motivu skoro da graniči sa opsesijom. “Memento”, film koji je Nolana i lansirao u redateljske zvijezde, je priča ispričana unatrag u vremenu kako bi se detaljnije prikazale praznine u sjećanju glavnog junaka. U svojim ostvarenjima “Inception” i “Dunkirk”, protok vremena i njegove hronološke postavke bile su centralni dio zapleta. U djelu “Interstellar” bitni motivi bili su crvotočine i putovanje kroz vrijeme. Čini se da je samo pitanje vremena bilo kada će to isto putovanje kroz vrijeme postati i glavni pokretač radnje Nolanova filma. U srži njegova najnovijeg uratka “Tenet” je manipulacija vremenom. Vrijeme je utkano u svojevrsni narativni lavirint u kojem se filmaš poigrava konceptom inverzije ili preciznije, ako se služimo terminima iz termodinamike, takozvane entropije. Radi se o mogućnosti da se vremenski preokrene kretanje objekata ili osoba izvrćući njihovu putanju kroz prostor i vrijeme. Ako ništa drugo, Nolanu se definitivno treba odati priznanje zbog nastojanja da održi status originalnog filmskog autora kroz cijelu svoju karijeru. Tvrdnja da je riječ o jedinom hollywoodskom redatelju koji je u stanju na uvjerljiv način spojiti kreativnost, inovativne i eksperimentalne ideje i nauku sa čistim komercijalnim, adrenalinskim spektaklom, definitivno nisu daleko od istine. U konačnici, postoji li neki drugi filmaš koji bi bio u stanju da osigura možda i najveći budžet u posljednjih desetak godina za nešto toliko sadržajno konfuzno kao što je “Tenet”? Najvjerovatnije, ne. No nažalost, taj isti “Tenet” pokazatelj je da čak i za redatelje s tolikom umjetničkom slobodom kakvu ima Nolan, postoje ograničenja koja je teško premostiti. Također, govorimo o djelu koje je snažno istaknulo neke od autorovih karakteristika, poneku od najboljih ali većinom od najgorih. Kada govorimo o vizuelnoj konstrukciji i režiranju akcijskih sekvenci, Christophera Nolan još jednom dokazuje da je skoro bez premca na polju inovacija u stvaranju uzbudljivih i spektakularnih prizora. To je možda pogotovo vrijedno hvale ako uzmemo u obzir da je polovinu akcijskih scena filmaš morao snimati unatrag, pristup koji je vjerovatno još jedan presedan u njegovoj filmografiji. Nolan je veliki ljubitelj filmskog serijala o Jamesu Bondu i upravo “Tenet”, kao svojevrsni hibrid špijunskog i naučno-fantastičnog filma, pruža letimičan pogled na to kako bi mogao izgledati film o Bondu u njegovoj režiji. S druge strane, ako zanemarimo vizuelni dojam, u “Tenetu” malo toga uspješno funkcionira. Redatelju je navodno trebalo 20 godina da konačno scenaristički složi ideje koje je kontemplirao. Međutim, sudeći prema viđenom, scenarij se doima kao da je brzopleto sklepan za nekoliko mjeseci. Čini se da se Nolan u potpunosti posvetio originalnosti svojih ideja i načinu na kojih će ih kamerom oživjeti, da je zaboravio ogroman značaj same priče i karaktera koji u njoj obitavaju. Njegovi junaci nisu ništa drugo do vještačke tvorevine lišene bile kakve humanosti ili dramskog kolorita i koje služe samo kao sredstva kojima bi se trebale povezivati akcijske scene. Kvantna fizika i vremenski paradoksi objašnjavani su kroz nevješto i površno konstruirane dijaloge, što dovodi do osjećaja ravnodušnosti, besmisla pa čak i dosade. “Tenet” se doima kao djelo koje je imalo zanimljive motive ali koje nije uspjelo iznjedriti uvjerljivu priču da iste zaokruži u smislenu cjelinu. Film koji nudi kompleksnost samo zbog kompleksnosti teško se može smatrati uspješnim. Nolan je i prije važio za filmaša kod kojeg je karakterizacija i vođenje priče slabija strana. Međutim, te slabosti nisu bile toliko uočljive kao sada. Ako postoji djelo kojemu je bilo neophodna prerada scenarija, onda je to svakako “Tenet”. Redateljev stalni scenaristički partner, brat Jonathan Nolan, posljednjih nekoliko godina se posvetio radu na podjednako kompleksnoj naučno-fantastičnoj seriji “Westworld” i njegov izostanak u uobličavanju priče itekako se osjeti. Ovako, ostalo nam je ostvarenje koje svijet tretira tek kao apstraktno mjesto za poigravanje idejama, umjesto kao realno, opipljivo područje u kojemu obitavaju stvarni ljudi. “Tenet” je možda počeo kao zanimljiv koncept ali nažalost od koncepta se nije uspio pomaći. Ako se neko vratio natrag u vremenu onda to nisu neimenovani protagonisti Nolanova filma već upravo redatelj čije je kvalitetno nazadovanje nadamo se tek iznimka a ne i buduće pravilo.

Mnogi filmski prognozeri i teoretičari očekivali su ili su se nadali da će “Tenet” Christophera Nolana biti ostvarenje koje će vratiti publiku u američke kino dvorane, ponovo oživjeti kinematografsku proizvodnju i distribuciju i zapravo, u konačnici, spasiti hollywoodski film od ponora 2020.godine u kojem je zaglavio zajedno sa ostatkom svijeta. No, nakon što se tako nešto nije dogodilo, malo ko se mogao nadati da će taj spas stići kroz rad redatelja i scenariste Aarona Sorkina i njegova novog djela “Suđenje čikaškoj sedmorki”. Naravno, spomenuti “spas” daleko je od kakvog stvarnog, konkretnog čina zatomljavanja, pandemijom uzrokovane, najveće krize američkog filma, vjerovatno od kako postoji. Skoro doslovno sve značajnije filmske premijere su otkazane do daljnjeg, kino prikazivači su na rubu propasti i teško je predvidjeti skoro popravljanje situacije. Pomenuto “spasenje” više je simboličkog karaktera. “Suđenje čikaškoj sedmorki” prvenstveno predstavlja prvi ovogodišnji hollywoodski film koji se može smatrati uspješnim i dovoljno kvalitetnim. Samim time, možemo govoriti i o prvom ozbiljnijem kandidatu za nagradu Oscar Američke filmske akademije, ako do dodjele iste ovaj put uopće i dođe. Također, film koji podsjeća na nerede i proteste u Chicagu 1968.godine, čini se da je za Amerikance danas relevantan iz daleko više razloga od onog finansijskog.

U avgustu 1968.godine, osmorica političkih aktivista se pripremaju za proteste na Nacionalnoj konvenciji Demokrata u Chicagu. Protesti su protiv rata u Vijetnamu i dovest će do otvorenog sukoba između policije i demonstranata. Pet mjeseci kasnije, svih osam aktivista je uhapšeno i optuženo da su pokušali izazvati nerede i nasilje. Među njima su Tom Hayden i Rennie Davis, vođe pokreta Studenti za demokratsko društvo kao i Bobby Seale, vođa organizacije Crni panteri. Bez ikakvih ozbiljnih dokaza, Državni tužitelj John N. Mitchell namjerava da od njih napravi primjer, da pošalje poruku kako će američka vlada progoniti ljude na osnovu njihovih ideja i namjera. Ili kako je rekao jedan od optuženih, član Mlade međunarodne partije Abbie Hoffman, takozvanih Jipija: “Mi nismo uhapšeni. Mi smo bili odabrani.” Čikaška osmorka uskoro će postati sedmorka nakon što je potvrđeno da je Bobby Seale proveo svega 4 sata u Chicagu, kako bi održao kratki govor tokom protesta. Suđenje koje slijedi ostat će upamćeno kao jedno od najozloglašenijih sudskih procesa u istoriji američkog pravosudnog sistema.

Aaronu Sorkinu “Suđenje čikaškoj sedmorki” predstavlja tek drugi film za koji potpisuje režiju nakon pokeraške drame “Mollyna igra”. No, riječ je o jednoj od rijetkih, istinskih scenarističkih zvijezda u Hollywoodu, čovjeku koji se smatra prvakom političke i sudske drame i jednom od najboljih dijaloških pisaca današnjice. “Suđenje čikaškoj sedmorki” prvotno je prema Sorkinovu scenariju trebao režirati Steven Spielberg još 2007.godine. Međutim, sticajem okolnosti, Spielberg odustaje od projekta i film ne uspijeva krenuti s produkcijom sve do prošle godine kada se Sorkin odlučuje preuzeti režijsko kormilo. I čini se da se bolje vrijeme za premijeru jednog ovakvog ostvarenja teško moglo pronaći. 1968. i 1969.godina svakako su jedno od najturbulentnijih razdoblja američke moderne istorije. Bilo je to doba atentata na Bobbyja Kennedyja i Martin Luther Kinga, ogromnih anti-Vijetnamskih protesta ali i vrijeme kada su sljedbenici Charlesa Mansona krenuli na svoj krvavi pohod. Samo suđenje demonstrantima u Chicagu, kao i demonstracije i neredi koji su im prethodili, posljedica su sudske i državne korupcije, policijske brutalnosti, rasnih nepravdi ali i nadolazećih izbora. Ako bismo Vijetnamski rat samo zamijenili globalnom pandemijom 2020.godine i danas imamo skoro odraz u ogledalu tadašnjih američkih socijalno-političkih prilika. Tako da, iako je Sorkin scenarij za projekt napisao još 2007.godine, doima se skoro sudbonosnim da je isti svoju adaptaciju doživio u vremenu kada je Amerika ponovo dosegla tačku ključanja. Ali Sorkin je inteligentan filmaš koji zna da ne smije dvije dekade porediti u direktnom, doslovnom pristupu. Umjesto toga, on publici ostavlja dovoljno prostora da sama poveže niti i izvuče zaključke. Na mnogo načina, “Suđenje čikaškoj sedmorki” je svojevrsni hibrid prijašnjih Sorkinovih tematskih preokupacija i karakteristika … visoke državne politike nalik one u televizijskoj seriji “Zapadno krilo”, sudskog trilera poput filma “Malo dobrih ljudi” ali i snažnih, britkih dijaloga kao u filmu “Socijalna mreža”. Nakon tek solidnog režijskog debija sa filmom “Mollyna igra”, djelovalo je da možda Sorkin najbolje funkcionira kada svoje scenarije prepusti iskusnim, provjerenim režiserima. Međutim, sa “Suđenjem čikaškoj sedmorki”, on kroz sasvim kompetentnu i suverenu realizaciju djela dokazuje da su takve sumnje bile neosnovane. Pri tome, uveliko mu je pomogla i velika i impresivna zvjezdana glumačka postava u kojoj se posebno mogu istaći nastupi Sache Baron Cohena u ulozi Abbija Hofmana kao i uvijek sjajnog Marka Ryalancea koji je portretirao branitelja Williama Kunstlera. S druge strane, “Suđenje čikaškoj sedmorki” ipak je daleko od filma bez mana. Iako se Spielberg davno povukao iz realizacije projekta, na trenutke pretjerana sentimentalnost i suvišni patos uvelike podsjećaju na njegov redateljski pečat. Također, Sorkinova društveno-kritičarska oštrica ovaj put se doima možda i nepotrebno suzdržanom. No, u konačnici “Suđenje čikaškoj sedmorki” teško da će u potpunosti razočarati bilo koga željnog kvalitetne istorijsko-političke drame kao i one koje možda intrigira pitanje koliko su i da li su se uopće promijenile socijalne prilike u Američkom društvu od


For best gaming related news, visit our partner GameWizMag.