U novom izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na horor film “Antebellum” redateljskog para Gerard Busha i Christopher Renza kao i na ostvarenje “Đavo cijelo vrijeme” redatelja Antonio Camposa.

2017. godine, crni američki redatelj Jordan Peele sa svojim debitantskim ostvarenjem “Get Out” ili “Bježi!” donio je ozbiljno osvježenje žanru horora. Služeći se žanrovskim tropima, Peele je kreirao svojevrsnu dekonstrukciju američkog rasizma i još jednom ukazao na nesmanjenu globalnu opasnost od istog. Sada, tri godine kasnije, nešto slično su pokušali ponoviti redatelji Gerard Bush i Christopher Renz. Mnogo zajedničkih elemenata je govorilo da se radi o djelu koje će još jednom efektno i uspješno primijeniti Peelovu formulu, počevši od činjenice da je i ovaj put riječ o filmašima debitantima, a zatim i da je ponovo u pitanju naizgled inovativan socijalni horor triler sa velikim zapletom i snažnom porukom o izuzetno poljuljanim međurasnim odnosima u Americi. Dakle, ostvarenje koje će istovremeno progovarati o američkoj neslavnoj prošlosti zemlje izgrađene na ropstvu ali koje također progovara o aktuelnim društvenim nemirima i socijalno-rasnom nepravdom. Međutim, sve ono što je sa “Get Out” sjajno funkcioniralo, “Antebellumu” pak ne polazi za rukom. Rediteljski par Bush i Renz pred svoju publiku su došli naoružani ostvarenjem sa intrigantnim i dovoljno originalnim konceptom kojemu je snažan vjetar u leđa davala trenutna politička i socijalna situacija u Americi. Nažalost, “Antebellum” ne iskorištava sve benefite sopstvene kreacije i tek uspijeva zagrebati po površini kompleksnih tema koje obrađuje.

“Antebellum” se otvara u Luizijani, na robovlasničkoj plantaži kojom upravlja saveznička južnjačka vojska usred Američkog građanskog rata. Nad robovima se postupa nečovječno i brutalno, pri čemu im nije dozvoljeno ni govoriti bez dozvole. Oni koji pokušaju pobjeći, odmah su likvidirani a njihova tijela spaljena u krematorijumu. Grupa novih robova stiže na plantažu, među njima i trudna žena koju vlasnica plantaže naziva Julia i ostavlja na brigu drugoj ropkinji prozvanoj Eden. Sama Idn je žrtva torture zloglasnog neimenovanog južnjačkog generala. Julia počinje nagovarati Idn da pokušaju pobjeći, svjesna da je i ona vjerovatna generalova naredna žrtva zbog prijašnjeg pokušaja bjekstva. Iste večeri, južnjački vojnik Daniel će pretući Juliu i time uzrokovati pobačaj. Tragične posljedice slijede, koje će uvjeriti Idn da mora djelovati što prije. No, već u narednoj sceni, dolazi do ozbiljnog preokreta u narativu. Uviđamo da je Eden zapravo priznata književnica, sociolog i aktivistica Veronica Henley, a da mjesto i vrijeme radnje nisu onakvi kakvim su nam se učinili u prvi mah.

Naslov filma “Antebellum” odnosi se na period u istoriji južnog dijela Sjedinjenih američkih država, takozvani Antebelum jug, period od kraja 18.vijeka pa sve do početka Američkog građanskog rata 1861.godine. Bilo je to doba ekonomskog prosperiteta juga, koji je bio posljedica snažnog političkog utjecaja na Federalnu vladu ali na prvom mjestu zbog velikog oslanjanja na robovsku radnu snagu. Reditelji Bush i Renz sa svojom porukom o banalnosti i konstantnosti zla ne donose ništa novo svjetskoj kinematografiji. Međutim, ono što zaista jeste novo u njihovom “Antebellumu” je osnovni zaplet filma i naročito preokret u istom koji na svjež način povezuje sramotni period robovlasništva u Americi sa modernim, i dalje vrlo problematičnim, razdobljem. Beskrajne mogućnosti takvog postupka teško je zanemariti. Koristeći se idejom koja bi inače vjerovatno najbolje funkcionirala u kakvoj epizodi kultne serije “Zona sumraka”, “Antebellum” samom postavkom otvara mnoga pitanja. Film počinje sa čuvenim citatom književnika Williama Faulknera “Prošlost nikada nije mrtva. Ona čak nije ni prošlost”. Čini se da je namjera filmaša bila upravo da ukažu na istinitost tog navoda. Mnogi Amerikanci bez dvojbe će se složiti sa tvrdnjom da u njihovoj zemlji i danas postoje nimalo zanemarljive snage koje žude za prošlošću , za društvom u kojemu su razlike između rasa jasno definirane. Tako da je “Antebellum” umnogome podsjetnik na Građanski rat koji se dogodio ali i upozorenje da možda novi slijedi. Također, fokusirajući se prvenstveno na ženske robove, “Antebellum” je jedno od rijetkih ostvarenja koje se specifično bave seksualnim napastvovanjem kojima su bile izložene crne žene na plantažama juga Amerike. Čini se kao da je žanr modernog spekulativnog horora postao izuzetno plodno tle za kontempliranje mnogih aktuelnih i relevantnih problema današnjeg društva. No, s druge strane, doima se da su filmaši koji stoje iza “Antebelluma” bili manje zainteresirani za dublje analize tematike koju obrađuju a više za površno eksploatiranje šok efekata svoje premise. Zbog toga se sva ozbiljna nastojanja u pravljenju paralela između dva američka istorijska perioda čine efemernim i sekundarnim nauštrb tipičnim žanrovskim rješenjima. Također, karakterizacija u djelu Gerard Busha i Christopher Renza jedva da se može nazvati i dvodimenzionalnom. U središnjem dijelu filma, onom koji se bavi događajima koji prethode glavnoj priči o ropstvu, naročito dolazi do izražaja nedovoljno definirane psihološke crte junaka, nedostatak emotivnosti i empatije kao i prilično trivijalni dijalozi. Doima se kao da su se redatelji pretjerano trudili da istaknu originalnost centralnog motiva, pa se snaga same poruke izgubila i zatomila u silnim vizuelnim ekspozicijama. Na kraju, “Antebellum” je primjer djela koje ne umije iskoristiti sopstvene prednosti, počevši od intrigantnog zapleta pa sve do politčko-istorijske validnosti. Ostvarenje koje nema mjerodavnu perspektivu o prošlosti, svakako neće onda imati ni značajan utjecaj na sadašnjost.

Umnogome, naredni film o kojem ćemo govoriti “Đavo cijelo vrijeme” počinje tamo gdje je prethodni “Antebellum” stao. Iako potpuno drugačijih kreativnih i autorskih svjetonazora i ambicija, oba djela prvenstveno dijele milje u kojem stvaraju, američki jug. “Đavo cijelo vrijeme” redatelja Antonio Camposa adaptacija je hvaljena romana pisca Donald Ray Pollocka iz 2011. godine. Polokovo djelo je psihološki dramski triler koji svoje žanrovske korijene vuče iz takozvane “južnjačke gotike”, podžanra američke književnosti koji se pojavio tridesetih godina 20.vijeka. Među neke od najznačajnijih predstavnika južnjačke gotike ubrajaju se i neki od najvećih američkih književnika, poput William Faulknera, Truman Capoteja i Cormac McCarthyja kao i slavnih književnica Flannery O’Connor,  Harper Lee i Tony Morrison. Pisci su se služili tradicijom gotske horor književnosti, arhetipima ženske ranjivosti, disfunkcionalnih porodica i poremećajima unutar ruralnih zajednica i onda su primjenjivali te trope na njima poznato okružje kako bi se suočavali sa još uvijek bolnim ožiljcima koje je krvavo razdoblje ropstva ostavilo na jug. Žanr će se vremenom preseliti i na filmsko platno i kreirati filmske klasike poput “Noći lovca” ili “Rta straha”. Nasilje i seks postat će osnovni pokretači žanra, što je direktna posljedica upravo nasljeđa američkog juga iz razdoblja antebeluma kada je silovanje ropkinja bilo skoro  uobičajena pojava. Takvom žanrovskom obrascu pripada i Camposov film “Đavo cijelo vrijeme”, ambiciozno ostvarenje o generacijskom nasilju i opasnosti od loše usmjerenog duboko religijskog fanatizma u srcu Amerike. 

Smješten u ruralne dijelove južnog Ohaja i zapadne Virdžinije, “Đavo cijelo vrijeme” je film koji prati plejadu karaktera, počevši od kraja 2.Svjetskog rata pa sve do 60-ih godina 20.vijeka. Jedan od njih je i Willard Russell, vojnik koji se vraća s ratišta na Pacifiku u svoj rodni gradić Coal Creek u Zapadnoj Virdžiniji, sa sobom noseći ozbiljne psihološke ožiljke. Njegov posttraumatski sindrom prvenstveno je posljedica ratne, košmarne scene sa Solomonskih otoka u kojem on i grupica američkih vojnika nailaze na oficira, skalpiranog, oguljene kože i razapetog na križ. Kako bi mu skratio muke, Willard oficira ubija. Od tog trenutka, taj religijski prizor će ga opsjedati do kraja života i postat će temeljem kako njegove vjere tako i svakodnevnog života. Na putu kući, Willard navraća u restoran u gradiću Meade u Ohaju i upoznaje dvije mlade konobarice, Charlotte i Sandy. Zaljubljuje se u Charlotte koju će jednoga dana i oženiti.  Istovremeno dok Willard prvi put vodi razgovor sa svojom budućom suprugom, Sandy uslužuje Carla Hendersona za kojeg će se uskoro udati. Carl i Sandy će nedugo potom postati zloglasni par serijskih ubica koji će nalaziti svoje žrtve putujući lokalnim cestama. 9 godina kasnije, Charlotte obolijeva od raka i Willard, u religijskom zanosu, žrtvuje porodičnog psa u nadi da će ju na taj način Bog spasiti. Svemu tome prisustvuje, njihov tada devetogodišnji sin Arvin čiji će cijeli život, kao i većine oko njega biti označen religijom i smrću. U godini 1965-oj, Arvinova lokalna crkvena zajednica dobija novog svećenika, koji ubrzo počinje seksualno napastovati djevojke, uključujući Arvinovu polusestru Lenoru. Na tako nešto mladić može odgovoriti jedino onako kako ga je otac Willard naučio, nasiljem protiv nasilja. U stilu klasičnog film noira, redatelj Campos skida površne slojeve američkog društva. Ono što bi se na prvi dojam činilo kao idilični prikaz idealiziranih malih južnjačkih gradića 50-ih i 60-ih godina 20.vijeka, ispod svog zlatnog eksterijera skriva svijet korumpiran požudom, pohlepom, fanatizmom i ubilačkim nagonima. Kao i u mnogim drugim naslovima južnjačke gotike, tako se i “Đavo cijelo vrijeme” fokusira na stupove bjelačke institucionalne vlasti, na crkvu i policiju, pogotovo na činjenicu da su obje institucije u stanju počiniti nezamisliva zla. Religija je ta koja sjeda u optuženičku klupu kao glavni krivac zbog kojeg vjera, kada je pogrešno utemeljena, može pobuditi slijepu zanesenost i brutalnost koji se prenose iz generacije u generaciju. Campos pokazuje koliko vjerski fundamentalizam i nasilje nažalost mogu biti isprepleteni i čvrsto povezani i do koje mjere su ukorijenjeni duboko u srž američkog juga. Umnogome, “Đavo cijelo vrijeme” upravo je osuda religijske manije koja negira zdravi razum radi samoodržanja. U isto vrijeme, riječ je o svojevrsnoj tapiseriji naslijeđenih trauma i nesretnih sudbina predstavljenoj u formi vinjeta. Ambicioznost Camposova ostvarenja hvale je vrijedan poduhvat ogoljavanja sistemskih društvenih poremećaja. No ta ista ambicioznost na mnogo načina je i kočnica u pokušaju filmaša da dublje i detaljnije analiziraju motive koje problematiziraju. “Đavo cijelo vrijeme” nastoji da u relativno kratkom intervalu obradi što veći broj karaktera i tematskih epizoda da jednostavno nema vremena posvećivanju ozbiljnije pažnje bilo čemu. Protagonisti se smjenjuju na ekranu prije nego što dobiju šansu za disanje i građenje višeslojnosti i doima se da bi format mini serije bio primjereniji Camposovu kompleksnom narativu.  No, i pored skučenog prostora za djelovanje, “Đavo cijelo vrijeme” donosi nekolicinu sjajnih glumačkih nastupa, naročito mladog Tom Hollanda, do sada poznatog prvenstveno po interpretaciji lika Petera Parkera u Marvelovom “Spidermanu” ali i po hrabrom nastupu u posljednje vrijeme sve zapaženijeg Robert Pattinsona. “Đavo cijelo vrijeme” redatelja Antonio Camposa i pored spomenutih nedostataka predstavlja jedno od kvalitetom zapaženijih naslova u filmski siromašnoj 2020.godini i svakako relativno osvježenje u moru osrednjosti kojima nas trenutno preplavljuju streaming (striming) servisi.


For best gaming related news, visit our partner GameWizMag.