Nura Džanko je 17-godišnja učenica srednje škole u Sarajevu, završila je jednu školsku godinu na učeničkoj razmjeni u SAD-u. S Nurom smo pričali smo o adaptaciji na američko društvo, njihove srednje škole, o njihovom obrazovnom sistemu. Iako se zbog koronavirusa vratila nešto ranije, ovo smatra ogromnim iskustvom. Svoje utiske o životu i školi „preko bare“, podijelila je sa OP-om.
„Ja sam bila u Virdžiniji, u školi koja se zove Reppehanic. To je poprilično mala škola, tamo nemaju smjerova, već možeš izabrati četiri predmeta po polugodištu. Svako polugodište je drugačije. U prvom polugodištu sam izabrala hemiju, matematiku, informatiku i novinarsku sekciju, to je kao predmet tamo. Uklopila sam se odmah, uopće nije bilo teško, svi su bili razumni i otvoreni i meni je bilo zanimljivo da saznam nove načine učenja i kulturu koja je drugačija od naše.“
Osim neophodne dokumentacije, prethodnog upoznavanja porodice u kojoj će učenik boraviti, glavni preduvjet za odlazak su položena tri testa. Prvi test je iz gramatike engleskog jezika, drugi iz pisanja eseja, a na kraju i intervju. Odlazak na određeni period u drugu školu je moguć uz dogovor sa upravom matične škole.
„Ja sam imala sastanak sa roditeljima, razrednicom i zamjenicom direktorice. Oni su mi rekli da ću morati položiti sve predmete kad se vratim ove školske godine. Već sam položila deset, sad ću još tri i nije bilo preteško, neki su mi čak i olakšali. To je bila jedina komplikacija.“
Kroz smijeh je navela kako većina učenika u novoj školi nikada nikada nisu ni čuli za Bosnu i Hercegovinu. Brzo se adaptirala i postala miljenica svih profesora. Kroz razne omladinske aktivnosti, upoznala je nove prijatelje i prijateljice.
„Pošto mi je škola bila mala, bilo mi je lakše da upoznam više ljudi. Našla sam odmah svoju raju. Tamo sam trenirala odbojku, tako da sam upoznala još neke prijateljice s kojima sam izlazila vani. Tamo se održavaju odbojkaške i košarkaške utakmice, tako da smo se i tu također družili. To je ustvari njihov glavni „izvor“ druženja. Malo je bilo drugačije jer se na drugačiji način druže, ali navikla sam se na to.“
Česta diskusija se vodi o pitanju kvaliteta obrazovanja u BiH. Zvanično, BiH teži ka modelu skandinavskog školskog programa, jednog od najboljih na svijetu, ali zaostatak u načinima vođenja nastave, modernizacijom i osvježavanjem literature, čine se kao nepremostivi problemi za školski sistem u državi.
„Način ocjenjivanja je drugačiji zato što tamo nema usmenog odgovora, nego se ocjenjuju zadaće ili testovi i kvizovi. Ima puno praktičnog rada, stalno smo radili neke eksperimente. Školski dan je duži od našeg, a vannastavne aktivnosti su tamo jako bitne, naprimjer sportovi i neki klubovi. Klubovi motiviraju djecu da nešto rade.“
Novinarska sekcija, u koju se priključila, bila je vid vannastavne aktivnosti u kojoj učenici pišu školske časopise i godišnjake. Vannastavne aktivnosti su jednako bitne kao i nastavne, jer potiču širinu i svestranost kod jednog učenika, disciplinu i kreativnost. I naravno, zadaće su jedan od presudnih faktora koji utiču na konačne zaključne ocjene.
„Ja mislim da je tamo lakše, zato što nema toliko pritiska. Ovdje je više teorijski rad, a tamo možeš možda i bolje zapamtiti gradivo jer ne moraš učiti napamet. Ja mislim da je tamo malo bolji školski sistem, nekako je opuštena atmosfera i ja sam htjela da učim. Svaki dan mi je bio drugačiji, kao i na način na koji će nastavnici nešto predavati, a ovdje to već unaprijed znam. Zadaće, testovi, kvizovi, aktivnosti – to su sve ocjenjuje. Mislim da je čak i lakše da se tamo popravi ocjena, jer ima više faktora koji se ocjenjuju.“
Mnoge škole u Europi imaju u obaveznom planu i programu razmjenu učenika. Veliko je to iskustvo, ističe Nura, i dodaje da bi definitivno bilo lijepo kada bi svako barem jednom tokom svojeg školovanja mogao otići u drugu zemlju, susjednu ili prekooceansku i upoznati nešto drugačiji način života.
„Ja mislim da je to bitno zato što tako postajmo zreliji i pametniji, otvoreniji. Ja sam deset mjeseci bila bez roditelja i baš sam bila samostalna, iako sam imala porodicu tamo. Na početku sam bila baš sama jer ni njih ni sam znala, niti bilo koga iz škole. Sve te svoje probleme sam morala sama savladati, bez roditelja, jer njih nisam htjela sekirati. Mislim da je to nevjerovatno iskustvo, upoznaš nove ljude, nikad ne znaš šta će se desiti. Baš je zanimljivo i meni je drago što sam tamo otišla. Poboljšao mi se engleski jezik i osjećam se da sam na neki način pametnija nego što sam bila prije, jer znam kako se tamo odvijaju neke stvari, nisam samo učila već sam postala i snalažljiva.“
Razmjena učenika nije samo razmjena ljudi, koji će sve vrijeme učiti u drugoj državi. To je i razmjena kultura, kontakata i običaja. Također, to je savršena prilika da se nauči ili usavrši strani jezik, ali i da se implementira nešto naučeno pri povratku u našu državu. Nadamo da će barem srednje škole u BiH početi intenzivnije uspostavljati saradnje sa školama u Evropi ili Americi i organizovati razmjene učenika.
