Stojim ujutro na vrhu Hotela Arka, gdje smo smješteni i gledam Skoplje. Na koji me grad podsjeća? Pada mi na prvo moja Banjaluka… Ne, ne, ipak je Sarajevo… Ili je možda malo i Mostar, možda zbog onog velikog krsta na vrhu onog brda? Dok odlazim prema MKC-u, gledam okolo, a u vidokrug mi ulaze crveni autobusi na sprat… Baš su fora! Ono što nažalost također upada u oči je puno smeća, kojeg ima na ulicama i po zelenim površinama. Neko je zapalio smeće pored MKC-a, uf, jedva preživjeh.
Srećem ispred MKC-a Gordanu i Hannesa, koji su par, a ujedno i partneri u svojoj firmi “Man and mountain”. Hannes je inače iz Austrije, a svirao je drugu gitaru u slovenačkom bendu Werefox, koje je moja malenkost prije četiri godine poslala na turneju po Balkanu. Na istoj toj turneji, u Makedoniji je upoznao Gordanu, a sa ljubavlju je započet i veoma zanimljiv ekološki projekat, “Soncheva – Land of the sun”. Ove godine su organizovali ekološku akciju “Za čisto, kako doma isto”, u trajanju od 10 dana, u deset različitih opština u Makedoniji. U saradnji sa lokalnim vlastima, vojskom, i što je najvažnije, sa lokalnim stanovništvom, prikupilo se skoro 200 tona smeća. Ali, tu nije kraj. Jedan od dogovorenih ciljeva akcije je da se na svakih 10 kg prikupljenog smeća zasadi jedno drvo. Sami možete izračunajte koliko je novog drveća posađeno. Hannesova i Gordanina želja je da sljedeće godine udvostruče broj opština koje će biti uključene u ovaj projekat, te da svoju veličanstvenu akciju upotpune sa kulturnim sadržajima. Više o akciji i projektu “Soncheva”, pročitajte na www.manandmountain.com
U 12:00 sati, u petak, krenuo prvi panel na kojem su se učesnici mogli informisati o mreži “HEMI”, koju čini deset partnera, iz devet europskih zemalja. Oni su 2021. godine pokrenuli Hemi Music Awards, gdje se prijavilo 250 muzičkih sastava. Nažalost, prijave iz Bosne i Hercegovine nisu moguće, nego samo iz zemalja odakle dolaze partneri mreže HEMI, odnosno iz Češke, Grčke, Estonije, Mađarske, Poljske, Rumunije, Srbije, Makedonije i Slovenije.
Sljedeći panel pod nazivom “Pinocchio”, vodio je Michal Kascak, alfa i omega velikog slovačkog festivala “Podoba”. Kroz ovaj panel, intervjuisao je ljude koji stoje iza velikog engleskog festivala Glastonbury. Prvo pitanje koje je Michal uputio engleskoj gospodi je bilo da li se sjećaju da li je neki makedonski bend nastupio na ovom festivalu, dobio je odgovor: “Ne znamo, jer imamo preko 30 stejdževa na kojima bendovi nastupaju”. Skoro su na Glastonburyu nastupali Dubioza Kolektiv, a vjerujem da su i Lajbah zakačili nastup na ovom festivalu. Opet, mislim da smo mi za njih male mace. Velika je Engleska i velika je to scena. Tog dana sam upoznao Frederica iz Pariza. Pričali smo o panelu i rekao mi je da ima veliki broj francuskih bendova koji pokušava da zasviraju na Glastonburyu, ali im to jednostavno ne polazi za rukom. Sjetio sam se priče o bendu Psychopath iz Murske Sobote, koji su išli na turneju u Veliku Britaniju, a na prvom koncertu u Londonu su se odmah uvjerili kako stvari funkcioniraju. Ušli su u lokal gdje su svirali, rekli su vlasniku da su bend koji nastupa to veče, a on im je odvratio: “Tamo vam je bina, namjestite se i odradite tonsku”. A hrana i piće? “Pa vidjet ćemo koliko će ljudi doći na koncert. Ako ste toliko dobri i privučete toliko ljudi, dobit ćete i hranu i piće”. Mislim da su sami morali sređivati i smještaj. Kod nas je drugačije, bend dobije i hranu i piće i smještaj. Barem je tako bilo kad sam se ja time bavio.
Zanimljiv je bio panel “When the music’s over”, na kojem je govoreno o tome kako se festivali i klubovi ponašaju u vrijeme “plandemije” i koliko je kompletna situacija utjecala na muzičare i organizatore festivala. Koliko znam i pratim dešavanja u Europi, a i po našem Balkanu, mnogo skvotova i autonomnih kulturnih centara je palo u ovo vrijeme “plandemije”. Na primjer, legendarni francuski prostor Mix Art Myrys iz Tuluza okupirala je policija, u skladu sa zabanom okupljanja više od dvadeset ljudi u jednom prostoru, upravo onoliko koliko ih je tu i zatekla. Koliko je skvotova po Njemačkoj, pod istim pravilima, pozatvarano? I ljubljanski Rog takođe je žrtva “plandemije”. Skoro sam dobio informaciju i da je mali novosadski klub-knjižara Izba prestao sa radom. Jednostavno nisu mogli plaćati režije od ovih vladinih povuci-potegni pravila. Koliko je muzičkih bendova u regionu prestalo sa radom? To su neka od pitanja koja su mi se vrtila po glavi dok sam slušao ovaj panel. Šta je sa onima koji su živjeli od muzike? Šta oni sad rade, sade i čupaju? Da ne govorimo o psihološkim problemima, koji nisu zaobišli nikoga u vrijeme ove krize. Ali opet, sa druge strane, kad su krize, porađaju se i neka vrhunska kulturna remek djela. Sjetio sam se one priče kad je njemački major rekao Pablu Pikasu: “Dobro si napravio onu Gerniku”. A on mu je odgovorio: “Ne, vi ste to napravili, ja sam samo to naslikao”. Tako da, kroz emisiju Anatomija Zvuka, od početka ove krize, nisam primijetio neki pad kvalitete domaće muzike na ovom prostoru. Dapače, mislim da je scena sve bolja i bolja. Igrom slučaja, propuštam panel “Venues from the future” u kojem se pričalo o malim klubovima u regionu, ali sam se obreo na panelu “Bridge is most” na kojem se govorilo o projektu Most, o kojem možete više saznati na www.mostmusic.eu. Jedan od govornika je bio i mladi Marin Bošnjak, koji radi u Pavarotti centru u Mostaru.
Istog dana su se i održavali koncerti na četiri različite bine. Problem kod ovih showcase festivala je da se neki koncerti dešavaju istovremeno. Ljubljanski Ment je dobar pokazatelj te problematike. Pogledao si na Metelkovi, u klubu Gromka, odličan koncert i uputio si se da uhvatiš koncert u Channel Zero. Tamo nisi mogao da uđeš jer je bilo puno, pa si se vratio u Gromku, gdje je počeo svirati neki drugi bend, pa se u međuvremenu i taj klub i ni tamo nisi mogao da uđeš. Onda si se zatekao u Menzi pri koritu na nekom bendu koji uopšte nisi htio da gledaš, ali su ti bili dobri.
Tako je bilo i ovdje, ali sa manje gužve. Gledao sam bugarski jazz-svašta-nešto bend 34’0 u MKC restoranu, onda sam otišao u glavnu salu na bend zbog kojeg sam se i najviše radovao dolasku u Skoplje. Oni se zovu Lufthansa, mladi 17-18-19 godina imaju ali, brale, kako sviraju. Tri gitare, bas, bubanj i pjevač Martin, koji, uz svoje kolege, suvereno vlada binom. Bend ima odlične pjesme i svoju publiku koja pleše skače uz njihove pjesmae. Sjetio sam se svog intervjua sa Markom Breceljom. Kad sam ga pitao: “Marko, kakav bend mora biti na bini da bi se tebi svidjeli?”, a on odgovorio: “Da su živi na sceni”. E takvi su bili Lufthansa, prekrasno živi. Tokom koncerta, od kolege Šurbeta dobijam informaciju da su neki od njih i djeca muzičara s makedonske scene. Što kaže naš narod, ne pada iver daleko od klade. Uglavnom, ovo je nova NEXT YU scena i stvarno big respect za ove dečke i, za mene, najbolji koncert na PIN-u.
Vraćam se u restoran, gdje zatičem baskijski bend VULK, odlične energije, ali što mi to vrijedi kad sam čuo samo jednu pjesmu. Nakon toga, na ulazu u wc, u podrumu se dešava se koncert poljskog benda Cinemon. Opet dobra energija i super fora za prostor za svirku. Žurim u prostor “Frosina” gdje su se dešavali paneli jer moram da uhvatim na djelu mladu damu koja se odaziva na ime Dina Jashari i koja mi je taj dan dala svoju vizitku. Upadam u prostor i šta ima da vidim? Leptirić Dina, koji pleše na sceni, dominira binom, kao da joj je to stoti koncert u karijeri. Prekrasna svirka, odlične pjesme, u nekom rekao bih acid jazz aranžmanu, a u bendu klavijaturista iz Superhiks, te bubnjar koji svira u crust hardcore bendu Shock Troopers. Ostatak postave čine gitarista, basista i još jedna djevojka na pratećem vokalu. Nekako, moram da priznam da me je ova ljepota koju sam doživio, nekako nosila cijelu večer i nisam skidao osmijeh sa lica. Dina i ekipa, hvala za ovo prekrasno iskustvo!
Poslije Dininog koncerta, ožednih, te se zaustavljam u restoranu gdje nastupa češki kantautor Thom Artway, koji pjeva na engleskom jeziku. To mi nikad neće biti jasno. Pored svog jezika koji ti je bog dao, ti pjevaš na nekom stranom. Sloboda izbora, šta ćeš. Penjem se u glavni prostor i stižem na bravurozni kraj koncerta beogradskog benda Repetitor, a sudeći po reakciji publike, vidi se da su oni tamo već odomaćeni bend.
To bi bilo sve što sam te večeri uspio da vidim jer su mi došli i prijatelji iz Bitole s kojima sam ostatak večeri proveo u prekrasnom razgovoru. Međutim, večeri tu nije bio kraj. Na šetnji do hotela, sjetio sam se kolege novinara, Đorđa Janevskog, koji mi je rekao da ima i klub u čaršiji, te me noge navedoše u La Kanja-u gdje dočekah fajront uz dj-ejku Sanju koja je vrtila neki gotik, a na kraju je pustila i Obojeni Program i Lake pingvine. Bijaše 04:00 h kad sam legao u svoj topli krevet.
