Vježbati život


Nedjeljna kritika Mirze Skenderagića: „Moj sin samo malo sporije hoda“

U Sarajevskom ratnom teatru SARTR premijerno je izvedena predstava „Moj sin samo malo sporije hoda“, dramatičara Ivora Martinića, a u režiji Ivana Plazibata, čime je predstavljena nova sezona ove teatarske kuće. Nakon nekoliko predstava u kojima je tekst nastajao iz improvizacije i u kojima se složenijim teatarskim jezikom nastojalo približiti publici, SARTR se sada odlučio na postavku punokrvne drame snažnih kontura koje ne dozvoljavaju radikalne rediteljske koncepte unutar postojećeg prostora ideosfere. Međutim, život u teatru uvijek pronađe svoj put, koji je u ovome slučaju reditelj „samo“ oslobodio i učinio prohodnijim za ideju teksta, koju potom glumci zajedno sa publikom pretvaraju u stvarni osjećaj, istinit i prepoznatljiv i za jednu i za drugu stranu. Tako drama „Moj sin samo malo sporije hoda“ donosi krajnje realnu, gotovo filmski preciznu i neizdrživo bolnu sliku pokletstva ljudske nesreće s kojom se čovjek nikada ne suočava, već je pretvara u vječno stanje trpnje, čekajući da oblaci sami prođu i da sunce konačno objasja njegovo umorno lice. I to je sasvim u redu.

Reditelj Plazibat koji je predstavom „55 kvadrata“ u izvedbi HNK-a u Splitu, pokazao sklonost ka naturalističkom prikazu porodičnog života i propitivanju smisla ljudskog postojanja u naizgled „vanrednim“, a zapravo cikličnim životnim okolnostima, Martinićev tekst postavlja u njegovom izvornom slice of life obliku te u poprilično konvencionalnom teatarskom jeziku, s prividnim trojnim jedinstvom, autentičnim scenografskim i kostimografskim segmentima, čvrstim „četvrtim zidom“, s jedne strane, te s prirodnom metodskom glumačkom igrom, ogoljenim dijalogom, sugestivnom ambijentalnom muzičkom podlogom, s druge strane, kao savremenim elementima rediteljskog koncepta koji produbljuju smisao ove predstave i približavaju njenu istinu publici. Jer, kako je jasno da je vrijeme naglašene geste i pojačane teatralnosti u izvedbi dobro naučenog teksta, odavno prošlo, te da teatar danas sve više nastoji nalikovati životu, onome stvarnom i onome teatarskom koji je Stanislavski sanjao, onda se ogoljeni minimalizam reditelja Plazibata pokazao kao izrazito skladan sa tekstom, ali i dalje najrazumljivi publici, koja često dolazi u pozorište kako bi prepoznala poistovjećenje, a ne doživjela vizuelni i intelektualni šok. Ipak, u rediteljskom konceptu ove predstave kao u autentičnoj slici života, moguće je prepoznati određene (ne)svjesne nedosljednosti, jer se publiku već na samom početku nastoji odmaknuti od prihvatanja stvarnosti zatečene slike, i to jasnim vanjskim teatarskim sredstvom, umjetnim dimom koji jedini nije u odnosu sa radnjom niti prati psihološka stanja likova. Čak i muzička podloga dvojca Basheskia & Edward EQ u mnogome doprinosi izgradnji jednog dominantnog depresivnog raspoloženja koje kao da stoji, dok vrijeme nesmetano i nezaustavljivo prolazi. I to je sasvim u redu.

„Moram malo vježbati ovaj život, mama“, replika je koju izgovara simbolički centralni lik komada, Branko (igra ga Enes Kozličić) i koja na neki način predstavlja prijelomnu tačku u drami, trenutak u kojem se sivi oblaci počinju razilaziti, a likovi odlučuju barem pokušati prihvatiti svoju sudbinu, pogledati istini u oči, „vježbati“ i reći „to je sasvim u redu“. „Ja sam u kolicima i to je u redu“, kaže Branko. Ipak, stiče se dojam da taj trenutak dolazi suviše naglo, u inače stabilnoj, ali ne prejako zategnutoj dramaturškoj strukturi (koja ponovo proizilazi iz samog teksta), istih, ali opet drugačijih ponavljanja, sa svakodnevnicom koja je jednostavno tu, sa osjećajima koji su jednostavno tu, sa rollercoasterom životne boli koji se vrti tek toliko da sačuva muku u stomaku. Iako se sve u Martinićevoj drami već dogodilo, Branko je obolio, demencija bake Ane (igra je Jasna Diklić) je već u poodmakloj fazi, ljubav Mie (igra je Snežana Bogićević) i Roberta (igra ga Jasenko Pašić) je odavno mrtva, sunce više ne ulazi u njihov stan, oni poput Čehovljevih likova žive posljedice jedne zajedničke nesreće, žive stanje patnje i više i ne sanjaju o ljepšoj budućnosti, o sreći, o slobodi, o ljubavi… Njihove tragove oni su ugušili u svojim žalostima. Haljina iz izloga je natopljena suzama, rođendanska torta je postala nužna obaveza, od velike ljubavi iz prošlosti je ostala samo maglovita laž… Svaki od likova tako ima svoju patnju kojoj se predao kao živom blatu, nastojeći zaplivati u njegovoj teškoj toploti, a ne pokušavajući izaći i osloboditi se njegovog dna. Branko tako jeste glavni uzrok njihove tuge, odnosno njegova nesreća je tek njen okidač, ili još preciznije izgovor za nju. Istovremeno, on je i jedini lik kojem ostali nude ostatke ljubavi, što iz ličnih odgovornosti, što iz istinskih, postojećih, ali zatomljenih osjećaja. Jedini lik koji se ne mijenja u odnosu prema drugima jeste sestra Doris (igra je Matea Mavrak), zaljubljena tinejdžerka kao metafora zaboravljene mladosti, simbol slobode i mogućnosti, koja kroz svoju nesretnu porodicu prolazi poput šarenog rođendanskog balona kojeg svi malo promatraju a zatim udaraju, tjerajući ga od sebe. Motiv prolaznosti je savršeno uveden u jednoj „montažnoj“ sekvenci u kojoj na fotelji u uglu stana, jedan život dolazi sa leptirićima u stomaku, drugi postepeno nestaje, a treći se, gotovo ugašen, pokušava sjetiti istih leptitića zboj kojih je nekad postojao. S druge strane, muški likovi kao da nemaju snage da upravljaju vlastitim životima, kao da se konstantno sklanjaju od njega, kao da bježe od bilo kakve mogućnosti uspostavljanja odnosa, kao da uopšte ne postoje. Tako se ženski likovi nameću kao vodeći, i u radnji, i u pojedinačnim odnosima, tragajući, razgovarajući, zahtijevajući, što je negdje naznačeno i u samom naslovu, odnosno rečenici koju Mia izgovara u prolazu, kao bolne riječi utjehe. I to je sasvim u redu.

Kao još jedna, manje primjetna rediteljska nedosljednost, svakako se izdvaja glumačka podjela, koja bi se mogla definisati kao sasvim odgovarajuća, samo da za srednjovječnog supruga i oca nije izabran Jasenko Pašić, koji uprkos uvjerljivosti i prirodnosti interpretacije, ipak ne doprinosi istinitosti uspostavljenog koncepta. Jer, ako se već na sceni jede stvarni jogurt, onda je za očekivati i da godine glumaca budu u skladu sa likovima koje igraju. Međutim, gluma u ovoj predstavi jeste jedan od najvažnijih elemenata koji proizilazi iz rediteljske postavke, a u kojem glumci kreiraju s posebnom posvećenošću detalju, zadržavajući iste trajne osjećaje, a pažljivo mijenjajući emocije koje nadolaze. Kao da nisu na sceni, nego u svojim stvarnim stanovima, sa svojim stvarnim nedaćama. I kao da je to sasvim u redu.

Dok će jedni patiti u tišini, bez geste i riječi (muški likovi), drugi će doslovno dozivati upomoć (ženski likovi), stvarajući jednu zajedničku nemoć gotovo opipljivu u suvišnom dimu, a istovremeno usputnim humorom pročišćujući zrak od teške crne anksioznosti. „Biće jednog dana sve bolje“, kaže Miina sestra Rita (igra je Mirela Lambić), čvrsto vjerujući da zaista i hoće. To je upravo ono što čovjek radi cijelog svog života. Čeka da sve bude bolje jednog dana. I biće, to je sasvim izvjesno. U međuvremenu samo treba vježbati život.