Iako svi govore kako je kuća tamo gdje je srce i iako vrijedi da se na svakom mjestu može podići dom pun ljubavi, nekad je nemoguće ostaviti iza sebe ta četiri obična zida u koje je uložen život, jer upravo oni čuvaju sjećanje na vlastito postojanje. To jedino razumiju izbjeglice koje nisu svojom voljom odlučile da poruše teškom mukom podignuti krov, već ih je neko u tome natjerao, ostavivši njih u životu, a uzevši im zapravo sve ono što taj život određuje. Upravo je izbjeglicama, odnosno onim koje “svi izbjegavaju”, kako to bolno najtačnije reče Josip Pejaković, posvećena nova predstava Sarajevskog ratnog teatra, “Još uvijek smo živi” koju je kao dio trilogije, a prema tekstu Nejre Babić postavio reditelj Gianluca Iumiento.
Naslov “Još uvijek smo živi” jeste upravo svojevrsna samoutjeha jedne porodice koja je zbog rata morala da napusti svoj dom, a koja postepeno umire sa svakim novim napravljenim korakom udaljavanja od vlastitog i jedinog. Iako se u tekstu osjeti i doza ličnog proživljenog same autorice, a uprkos njegovoj djelomičnoj uopštenosti i predvidivosti, reditelj taj svijet prošlosti uobličen u dramski minimalizam magičnog realizma, svojstven recimo Almiru Imšireviću, čiji stil sa umanjenim cinizmom njeguje i Nejra Babić, izmješta u neku daleku, ali blisku budućnost, u kojoj izbjeglice tretiraju kao posljednje preživjele nomade svojevrsne zombi apokalipse. Očigledno sklon naučnoj fantastici pa i “lynchovskom” stilu jakih boja i svjetala koje realno prenose u nadrealno, reditelj uspijeva stvoriti jedan novi pogled na izbjeglički život, koji više nije samo brutalna borba za puko preživljavanje pojedinaca, već ukazuje na obrise nestanka cijele civilizacije. Jer, putovanje na koje se upućuju Majka, Kćerka i Sin, vrlo brzo preuzima postapokaliptično ozračje sa obojenim svjetlima koja kao da dolaze iz prijetećih nebeskih letjelica te sa megafonima koji ubrzavaju svaki korak izgubljenih izbjeglica. Kako na svakom kraju civilizacije pojedinci uvijek sačuvaju ponešto od starog svijeta, tako je sada scenografkinja Lejla Hodžić negdje pronašla narandže kao simbol slatkoće porodične sreće, jednu oronulu kadu za skrovište i jedan papirnati krov iscrtan ličnim porukama i uspomenama. Dok Otac zarobljen u prošlosti rata prebacuje zemlju s jedne hrpe na drugu i u potpunosti prekriva miris oguljenih narandži, ostatak porodice staru sreću traži u tuđem bazenu koji, ispunjen plavim lopticama umjesto vode, igra centralnu mizanscensku ulogu u metaforičkom oblikovanju unaprijed izgubljene borbe, zarobljavajući ih i gušeći postepeno svojom lažnom slobodom, dok u njima više ne ostane ni jedan jedini dah.
Kada u podjeli imate Selmu Alispahić onda je zaista teško ne dobiti snažnog, ranjivog i prkosnog lika, unaprijed određenog na postepeni nestanak, koji vuče za sobom i ostale likove i njihove mlade glumce. Ako u čistom realizmu teatarski doživljaj uvijek slabi sa drastičnom razlikom u godinama između likova i glumaca, izbor Davora Sabe za ulogu muža u ovome slučaju donosi sliku mladog lica koje još jedino postoji u prošlosti, i koje se postepeno mijenja u bezizlanom mraku PTSP-a. Iako predstava na sredini zaista zapada u osjetno stagniranje, sa radnjom pretežito utopljenom u bazen koji jeste metaforički jednostavno ali i brzo potrošeno scenografsko rješenje, predstava “Još uvijek smo živi” se odlično uklapa u novi repertoar Sarajevskog ratnog teatra, što sa društvenom angažovanošću, što sa raznolikošću svoje poetike, pa se može zaključiti da se radi o minimalističkom, krajnje intimnom, ali i možda isuviše umjetnom teatarskom ostvarenju, sa nešto suzdržanijom glumačkom energijom, posebno Sanjina Arnautovića kao Sina te Matee Mavrak kao Kćerke, u kojem se smjenjuju video i performans, boja i mrak, prošlost i sadašnjost, i u kojem se možda nije sagradila prava kuća za život, ali jeste ona za sjećanje. Ona u kojoj se svi osjećamo još uvijek živim i u kojoj uvijek ima neko ko će odgovoriti na pitanje: koliko je sati?