Hrana i pretilost utječu na ponašanje i generalno na mentalno zdravlje. Pretilost kod djece slovi kao jedno od najozbiljnijih zdravstvenih problema 21. vijeka. Ista situacija je i u BiH. Za OP kroz razgovor sa Suadom Karić, profesoricom iz područja nutricionizma saznajemo koji su to najveći problemi i šta su potencijalna rješenja.
Nekad smo slušali o pretilosti i vezivali taj problem za indsutrijski razvijene zemlje. Ponašali smo se kao da je to negdje daleko od nas i da nas se ne tiče previše. Nažalost pretilost je veliki problem danas u BiH. Suada Karić, profesorica iz područja nutricionizma potvrđuje ovu činjenicu.
„Nažalost, imamo problem. Prije nekoliko godina, odnosno 2016. i 2017. u Kantonu Sarajevo su rađena istraživanja. Jedan tim profesora fakulteta za fizički odgoj u Sarajevu su ustanovili da je otprilike između 40 i 50 posto učenika u srednjim i osnovnim školama pretilo. Ispitano je blizu 40.000 učenika osnovnih i srednjih škola tako da je taj problem identificiran kod nas. Svjetska zdravstvena organizacija je nedavno, odnosno ured za Europu, održala u Zagrebu jedan samit na kojem su predstavili najvažnije strategije za borbu pretilosti u europskim zemljama. Tu je bilo 16 zemalja. Nažalost, mi nismo bili. Identificirali su da je u svakom razredu od troje djece jedno pretilo i to je lagano ubistvo mladih. Znamo da pretilost dovodi do niza bolesti posebno kardiovaskularnih. Djeca danas obolijevaju od dijabetesa ta pretilost je uzrok i najmanje 13 vrsta karcinoma i na mentalno zdravlje.”
S obzirom na to da je problem detektovan nameće se pitanje gdje je korijen problema. Od čega zapravo sve počinje?
„Prvo se kreće od porodice, kreće se od majke i oca. Majka već u trudnoći treba da vodi računa o svojoj prehrani. Istraživanja su pokazala da majka koja je u trudnoći imala manjak i nedostatak omega 3 masnih kiselina, da su djeca imala problem s kratkovidnošću i mentalnim zdravljem kasnije. Tako da svaka majka mora shvatiti da je prehrana važna s nutritivnog aspekta a ne količinski. Dojilja isto tako mora da vodi računa o prehrani jer beba već prepoznaje i stvara sebi paletu okusa tako da kasnije kad mu se nudi određena vrsta hrane lakše prihvata.“
Kada je u pitanju beba postoje određeni planovi ishrane. Tačno se zna s koliko mjeseci se koja namirnica može uvoditi i svi se uglavnom drže toga. Problem nastaje kasnije nakon otprilike godinu dana života kada se pređe na krutu hranu.
„Do treće godine života prehrambene navike zavise isključivo od onoga što majka ponudi. Već u četvrtoj godini dijete ima male zahtjeve koje majka mora da vodi računa i reguliše. Kako dijete postaje zrelije, npr. u pubertetu, navike se mijenjaju kroz utjecaj sredine i vršnjaka i percepciju vlastitog izgleda. Ono što je jako važno je da trebamo prići sistemski i kroz proces obrazovanja i od vrtića pa i do fakulteta, da vodimo računa o hrani u ponudi. Jamie Oliver je ponudio djeci hamburger i jednu zdraviju verziju s piletinom. Naravno da su djeca odabrala hamburger zato što im je bio u ponudi. Da ga nisu imali u ponudi, da je u ponudio pileći sendvič u dvije varijante djeca ne bi mogla odabrati hamburger. Veliki je problem ponude u vrtićima i u osnovnim i srednjim školama.”
Djeci uvijek treba ponuditi zdravu alternativu. Tako je i s hranom i s korištenjem ekrana, telefona. Balans je važan ali i mogućnost da biraju između dvije kvalitetne opcije.
„Ne možemo djeci oduzeti mobitel i reći nećeš koristiti. Mi im moramo pružiti alternativu – idemo da šetamo, ostavit ćemo mobitel ali zato što ćemo se osjećati ljepše. Nakon šetnje ćete ga pitati kako se osjeća. Ali u šetnju ni vi nećete ponijeti mobitel. Tjelesna aktivnost je apsolutno neodvojiva od prehrane. Postoji jedna uzrečica koja kaže Prehrana je kraljica fizičke aktivnosti. Kad je spojite dobijete kraljevstvo koje se zove zdravlje. Ako imamo dobru prehranu ali nemamo fizičku aktivnost koja će pokrenuti sve procese u našem organizmu, nećemo imati benefit kakav očekujemo.“
Naša sagovornica kaže da su roditelji ti koji su ključ detektovanja problema pretilosti.
„Roditelji zbog života kakav živimo nemaju uvid šta djeca jedu i konzumiraju tokom dana jer su uglavnom na poslu. Majke koje su zaposlene nemaju vremena da naprave tri obroka i da ponude djeci dvije užine kako su to nekada mogle majke koje nisu ili su manje radile. Djeca dobiju džeparac, što je veliki problem. Djeca dobiju pare za užinu i sama je biraju. Narušava se i psihološki razvoj djeteta, umanjuje koncentracija i povećava hiperaktivnost. Uzalud osuđujemo djecu zašto su hiperaktivna i imaju problem s vršnjacima.“
Sve počinje od prehrane i stila života. Ako želimo pomoći djeci da se bolje osjećaju, da nemaju problema s mentalnim zdravljem, da su fizički aktivni, da imaju dobru koncentraciju u školi moramo paziti šta jedu. Malim koracima možemo za djecu puno učiniti, npr. da se voće vrati u školu i da bude poželjno ponijeti voćku umjesto čokolade. U svemu treba imati balans.