Zenička organizacija Naš most osnovana je 1994. godine. Od osnivanja do danas, organizacija se fokusira na socijalni položaj žena u društvu, a njena misija je stvaranje povoljnijeg položaja i ambijenta za žene. Na samom početku, organizacija je bila humanitarnog karaktera, te je pomagala ženama u ratnom i poslijeratnom dobu.

Vremenom se organizacija, kroz aktivnosti mijenjala, a danas Naš most svoju misiju ostvaruje kroz kreativni i umjetnički rad žena. Prije sedam godina, zbog prostornih kapaciteta, Naš most je počeo formirati svoju galeriju, kaže predsjednica Udruženja, Zdena Šarić Pisker.

„Počeli smo okupljati zeničke slikare, afirmisane i nearfinisane, te smo počeli formirati jednu galeriju koju Zenica nije imala. Na taj način smo počeli pokazivati javnosti šta radimo, nakon toga smo počeli organizovati likovne kolonije i radionice slikanja. Ubrzo su nam se po vlastitoj inicijativi počeli pridruživati kreativni ljudi iz Zenice, koji su radili nešto na polju hobi arta i tradicionalnih vještina“.

Projekat koji je privukao pažnju Zeničana i Zeničanki, a koji je ujedno i povod našeg razgovora, jeste Žensko lice Zenice. Riječ je o mapiranju zeničkih lokacija, a o lokacijama nam govore žene kroz svoju prizmu, evocirajući uspomene iz socijalističke Jugoslavije. Mladi sugrađani i sugrađanke na osnovu priča žena treće dobi, mogu stvoriti sliku o društvenim i socijalnim promjenama koje su se desile posljednjih decenija.

„Mapiranje tačaka se temelji na ličnim i intimnim pričama članica našeg udruženja. Tačke su odabrane slučajno, a ne radi se ni o markantnim ličnostima grada, nego o običnim ženama koje su živjele i radile u ovom gradu.“

Žensko lice Zenice je koncipirano na način da se gradske lokacije predstave kroz žensku prizmu, a sve uz pomoć tehnologije. Do sada je organizovano nekoliko tura kroz koje su posjetioce vodile priče ovih žena. Zbog cjelokupne situacije ture su privremeno obustavljene, a realizovane su dobile sjajne reakcije i nove ideje.

„Kroz turu posjetioce provede vodič, te im obezbijedimo tehničke uslove kako bi mogli slušati audio turu. Posjetioci tura se na ovaj način često prisjete svoje mladosti, vremena u kojem su odrastali, ali isto tako smo dobili ideje za neke nove lokacije i nove priče. Tura je namijenjena onima koji žele da upoznaju Zenicu i na jedan malo drugačiji način“.

Pored partnera koji dolaze iz Slovačke, Poljske i Ukrajine, u realizaciji su učestvovali i mladi iz udruženja Naša djeca Zenica, koji su uradili audio vizuelni dio posla. Jedna od učesnica Ženskog lica Zenice je Meliha Bičo Družić, koja je ispričala priču o školi Vladimir Nazor, školi koja je u turbulentnom vremenu kada su ulice i institucije dobijale nova imena, sačuvala svoj naziv.

„Ova škola je ostala dostojanstvena i još uvijek nosi taj lijepi naziv. Ona je nekada bila podijeljena u dva paviljona, u prvom su bili učenici od prvog do četvrtog razreda, a drugom su pripadali oni od petog do šestog razreda. Postojao je i treći paviljnon koji bio namijenjen malim maturantima, koji su imali posebno mjesto. Osnovnu školu Vladimir Nazor pohađao je i moj mlađi sin.“

Projekat se fokusira na društveno-političke i urbanističke promjene iz ženske perspektive. Naša sagovornica kaže da je ponosna, jer je imala priliku da svoju priču podijeli sa nekim novim klincima.

„Ove priče su emotivne, vratile su nas u period našeg odrstanja. To je period lijepog djetinjstva i naše bezbrižnosti, period u kojem su nam naši roditelji obezbijedili lijepo djetinjstvo. Danas je dosta drugačije vrijeme, sada se sve nekako uzburkalo na svakom društvenom nivou.“

Pored Zdene i Melihe, svoje priče ispričale su i Sabiha Bajramović, Mara Sujić Božić, Lejla Ramić i Gordana Mišetić. Iz Udruženja Naš most poručuju da se projekat Žensko lice Zenice treba nastaviti razvijati, kada bude povoljnija epidemiološka situacija.


Imran Maglajlić
Imran Maglajlić je diplomirani kulturolog, koji trenutno živi i radi u Banja Luci. Tokom studiranja počeo se baviti novinarstvom, te je radio na community radiju, pisao za lokalni sedmični list i alternativne časopise. Od 2019. godine dio je tima Omladinskog programa BHRT-a. Najčešće donosi priloge iz svijeta kulture i umjetnosti, a često objavljuje kritičke osvrte na književna, pozorišna, muzička i filmska djela. Moderirao je književne i poetske večeri, te surađivao sa institucijama kulture, kroz različite projekte.