Nedjeljna kritika Mirze Skenderagića: “Jedan je Muhammad Ali“
Pozorišta u BiH nemaju često tu praksu otvaranja sezone savremenim domaćim tekstom, a generalno se može govoriti o jednoj ili nijednoj praizvedbi godišnje, što svakako ima dugoročan utjecaj na još uvijek vrlo mlado i živo bosanskohercegovačko dramsko pismo. Nakon prošle sezone koja je bila posvećena klasicima, a u kojoj se publiku pokušalo oduševiti veličinom i snagom komada, Narodno pozorište u Sarajevu se ovaj put odlučilo više posvetiti „stvarnoj“ priči, autorovoj i „našoj“, pa se umjesto lažne spektakularnosti, tragalo za istinskom emocijom. Do takve emocije je nemoguće doći bez tuče, teatarske naravno, ali i one lične unutrašnje borbe koja podrazumijeva ring bez konopaca i šake bez rukavica, a u kojoj svaka runda donosi ili pad ili osvajanje jednog zatomljenog sjećanja. U predstavi „Jedan je Muhammad Ali“ autora Almira Imširevića i reditelja Dine Mustafića, nevidljivi ring autorovog sjećanja je teatar, a njemu će se manje ili više spretno, sa letom leptira ili ubodom pčele, otvoriti i vrata očeve sobe, ali i davno zakopani mezar ubijenog sina. U pauzama za osvježenje od borbe sa životom, saznati će se i nešto o „kruženju vode“, magiji nestajanja, jednoj olovci, islamu i Muhammadu Aliju. Ali, ovo nije predstava o Muhammadu Aliju.
Nakon više od decenije i premijere predstave „Kad bi ovo bio film“ također u režiji Dine Mustafića, kao svojevrsnog teatarskog prequela, Narodno pozorište u Sarajevu je postavilo novi/stari tekst Almira Imširevića „Jedan je Muhammad Ali“, koji ne donosi puno toga novoga, ne samo u smislu Imširevićeve poetike semiotičko-teatarske igre, već i kada je u pitanju sam sadržaj. Naime, centralni segment ove drame će pažljiva publika moći prepoznati kao Imširevićevu monodramu „Kino Oko“ izvedenu u okviru omnibusa „Balkanski rekvijem“, a tu su i autobiografski motivi i teme, posebno one koje se tiču odnosa sa ocem, koje je Imširević obrađivao i u svojim proznim djelima. Istina, zahvaljujući dijelom i dramaturginji Vedrani Božinović, dojam je da intimna ispovijest ubijenog zarobljenika kojeg prije pogubljenja okrutni vojnik tjera da izgovori „pravo“ ime Muhammada Alija, tek sada dobila svoj konačni teatarski ring u kojem su likovi i životi uputili na svoj konačni dramaturški krug, nešto poput vode na Zemlji. Iako je prethodna saradnja naslućivala da Imširevićev magični realizam i pristup teatru kao muzičkoj kutiji u kojoj na opruzi čekaju „jedan hiruški sto, jedna šivaća mašina i jedan kišobran“ te rediteljska oštrina, politička nekorektnost i društvena angažovanost Mustafića možda i nisu najharmoničniji spoj, predstava „Jedan je Muhammad Ali“ je uspjela kreirati iskreni osjećaj kakav u teatru dolazi sa katarzom, a u boksu nakon krošea u bradu, zadatog ili primljenog. Ta iskrenost je proizašla upravo iz spomenute saradnje u kojoj je Mustafićeva steriliziranost uspjela ukrotiti Imširevićevu pretjeranu emotivnost i ponekad napadnu ciničnost, a sačuvavši srce i dušu drame.
Sasvim namjerno, predstava počinje obuzimajućim učenjem ”sure” iz off-a, dok se naslovni junak zagrijava pred ulazak u ring. Naravno, u teatru, pa i u ovoj predstavi, ring je cijela scena, čak i samo gledalište, i borci/glumci će u svakom uglu morati nastojati ostati na nogama, osim u jednom obilježenom kvadratu koji simbolizira ring bez konopaca, a u kojem će likovi jedino pobjeđivati. Rediteljski koncept Dine Mustafića ovaj put podrazumijeva izrazito suptilno stilizovanje svijeta komada, čiju je rasutost u vremenu i prostoru sa porodičnim dijaloškim scenama i izolovanim monološkim mislima, prije svega trebalo dramaturški strukturirati, i u jedan isti tok usmjeriti dvije zasebne priče, jednu o ocu, drugu o sinu, a obje o smrti. Jedini mogući način za sjedinjenje dvaju odvojenih života, onoga o ocu Ibrahimu koji je preminuo na pecanju i onoga o sinu Nerminu koji je streljan, jeste da ih oblikuje jedan teatarski život, a da počnu i završe u jednom danu podijeljenom na pet namaza. Kao i u drami „Kad bi ovo bila predstava“, sve kreće od „prazne scene“ i Voditelja/Glumca koji u formi stand up nastupa preuzima „odijelo“ Ibrahima (igra ga Ermin Sijamija) i poput najavljivača na boks meču otpočinje svoju životnu priču. Jedan od onih prepoznatljivih dramaturških motiva Almira Imširevića jeste i teorijski model „Kübler-Ross“ ili „Pet stadija suočavanja sa smrću“ koje je on iskoristio u teatarskoj adaptaciji filma „Birdman“, a koji će sada poslužiti za satirično suočavanje glavnog lika sa svojom muslimanskom sudbinom, što naravno vrlo jasno korespondira i sa Muhammadom Alijem i njegovim prihvatanjem islama. Ovaj početak definiše i svojevrsni simbolistički proces promjene identiteta naslovnog junaka, koji će doslovno biti određen činom sunećenja, a metaforički vizuelno određen namazima kao odjelcima života. Kako „četvrti zid“ nije ni podizan, s obzirom da će Ali na proscenij dotrčati iz gledališta, Mustafić će u potpunosti zadržati Imširevićevu metateatralnost i jednosmjerni interaktivni odnos sa gledateljem koji će svoj puni smisao ostvariti kada Glumac (Ibrahim) otkrije publici da knjiga koju nosi u ruci nije zaista Kur’an, već „samo“ prazna rekvizita, jer iako niko nije postavio to pitanje, ovaj postupak će u porpunosti ogoliti teatar kao prostor igre, i privida i istine. Tamo iza Glumca koji odbija da bez razloga provocira publiku, postoji čitav svijet koji je scenografkinja i kostimografkinja Lejla Hodžić „sakrila“ providnim bijelim platnom, kojim poput sjena tumaruju likovi u tamnim odijelima i čekaju na svoj red da od mrtvih postanu živa sjećanja. U istom prostoru i jedni do drugih, postojati će bicikl kao privid nečijeg djetinjstva, odnosno života te vreća za boks kao figura preobražaja sportske legende u boga Dionisa, koji je obilježio jedno stvarno autoreferencijalno rođenje i jednu fikcionalnu intertekstualnu smrt, a u čijim je sada rukavicama apsolutna moć teatra. Jer, kada iz jedne bokserske kruške poteče voda koju glumac Dino Bajrović kao Imširevićev Nermin iscijedi u svoja usta, a čije kapi Srebreničan Nermin nije dočekao, vođena bogom Alijem voda će završiti svoje putovanje iz zemlje ka nebu, stigavši iz stvarnosti u teatar. Jedno od najvažnijih rediteljskih rješenja jeste upravo uloga vode u mizanscenu, za kojom će, raspoređenom u velike i male osvijetljene čaše nasumično poredane po sceni, glumci svako malo posezati i kao na probi ovlaživati grla, kako više niti jedan ubijeni nečiji Sin ne bi pao žedan. Taj Sin će u teatarski svijet doći u naručju Majke (Vedrana Božinović) i Oca (Slaven Vidak) kao lutka Pinokio, a otići će sam, u savršenom tjelesnom obliku mladića Nermina čije će dozivanje započeti Marija (Sanela Krsmanović-Bistrivoda), i koje će gledalištem odjekivati kao šumom u kojoj nema nikoga da se odazove. Isto tako, neke se ideje neće ostvariti baš u potpunosti, a među njima su i crne krojačke lutke s kojima zbog kratkoće prisustva, glumci neće uspjeti uspostaviti prirodan odnos likova i njihovih sjena, dok će se se neke pojedinačne stilizacije motiva, kao što je oblačenje haljine Sinu, same izgubiti kao višak u konceptu.
Kako u poetici Almira Imširevića ostali likovi po pravilu predstavljaju tek funkcije ili sjećanja u ovome slučaju, tako će i glumačka igra u mnogome počivati na apstrakciji pokreta Ene Kurtalić, ali ne pretjerano stilizovanog pokreta, nego u doslovnoj kretnji, u nezaustavljivom kruženju iz gledališta na scenu, sa scene u gledalište, povremeno se zaustavljajući u prizorima autorovih života i vraćajući se da pozovu one kojih više nema. Ermin Sijamija će svojom fizičkom konstrukcijom oponašati Alija, ali više se posvetivši uspješnom stand up vođenju predstave, nego li traganju za unutrašnjim glasovima glavnog lika. Njihovo kruženje će savršeno odgovarati nezaustavljivom ritmu predstave kao zasigurno najvažnijoj Mustafićevoj autorskoj odrednici, koji će sve ove dramaturške runde, filozofske misli i bolna sjećanja čuvati na okupu i paziti da kao cjelina stignu na odredište. Podsjećajući na tinjajuće melanholične oluje Esada Arnautalića, muzika Damira Imamovića će, prateći dramaturški i rediteljski ritam, oblikovati plutajući osjećaj sa stalnim prelazima iz straha u nadu, iz ljubavi u bol, iz užasa natrag u spokoj, i njihovim live naglašavanjem muzičara sa violončelom, Rastka Zečevića.
Kada se jednom voda i glumci zaustave na prosceniju i kada se ugasi svjetlo, a imena nastave odjekivati u mraku, od moćnog Muhammada Alija neće ostati ni trag, jer u teatru nema Najvećih i nema pobjednika. Samo živi i mrtvi čovjek. Jer, ovo nije predstava o Muhammadu Aliju.
Foto: Velija Hasanbegović