Vertikalni štrih – “Doviđenja”
U balkanskom društvu postoji aforizam kojim se u prolazu nepoželjnima stavlja do znanja da se ne želi puno zadržavati u njihovom društvu. Doviđenja, kako ste? Ipak, isti se može primijeniti i u slučaju zadržavanja nekoga ko neminovno odlazi. Daleko i bez namjere da se više ikada vrati. Na Mars, recimo. I recimo, dijete, sin ili dvojica sinova. O djeci koja odlaze, koju se mora barem pozdraviti, a koju roditelji ne stižu upitati: kako ste?, jer je već “doviđenja” laž, bavi se predstava “Doviđenja”, postavljena prema dramskom predlošku švicarskog pisca Antoinea Jaccouda, u prijevodu Vladimira Pavlovića i u režiji Aleša Kurta, a premijerno izvedena na sceni Pozorišta mladih Sarajevo.
Kroz nekoliko tematskih slojeva i sa presudnom dramaturškom promjenom kojom je monodrama sada postala duodrama ili preciznije dvostruka monodrama, sa Ocem (igra ga Elvis Jahić) na jednoj i Majkom (igra je Belma Lizde-Kurt) na drugoj strani, s obzirom na to da su njih dvoje razvedeni i da žive odvojeno, dok ih u istom stanju, naizmjeničnih osjećanja, zadržava praznina koja je nastala odlaskom djece. U krajnje originalnom i angažovanom spoju koji nije možda baš “na prvu” sasvim logičan, spoju ili sučeljavanju ekoloških i geoloških pitanja sa o onim sociološkim i migracijskim, proizilazi da je globalna seoba posljedica propasti Zemlje i kraja života na njenom tlu. Zbog toga su nekadašnji živi domovi sada ustupili mjesto sterilnim neonskim kavezima, u minimalističkoj ali efektnoj scenografskoj skici Edne Slipčević, kojima upravlja glas umjetne inteligencije, određujući čovjekovo slobodno vrijeme, podsjećajući ga, pokušavajući ga utješiti, a zapravo mu uništavajući i posljednje tragove normalnog života, kreativnosti i slobode. Dva odvojena nevidljiva kaveza obilježena neonskim svjetlima koja se zavisno od emocije mogu promijeniti daljinskim upravljačem, mizanscenski predstavljaju jedan futuristički prostor u kojem dvoje ljudi rade isto na različite načine, ženski i muški, očinski i majčinski, pate i pokušavaju ispuniti prazninu. Repetitivno hvatajući puls života, bilo da Majka mota kašike u krpu, ili da Otac makazama uništava novine. Oni se zapravo postepeno gase poput robota u čijim kućama žive, usputno stavljajući omču oko vrata ili sipajući vreli čaj, pokušavajući se oživjeti tako što će se približiti povredi ili smrti.
Vješto se zadržavajući u svemiru apsurda najavljenog već u odnosu Zemlja-Mars, čije se turističke ponude gotovo i sada mogu naslutiti zahvaljujući bogatim mediokritetima poput Elona Muska, čiji centralizovani poster simbolično predstavlja i trećeg lika u komadu, onoga koji je “zaslužan” za odlazak novih generacija na Mars, reditelj Kurt na sebi svojstven autorski način, apsolutno izbjegava bilo kakav privid patetike, dramske pa i tragične, već sa ironijskim odmakom i brokulama na Marsu, ukazuje na bol koja je već itekako poznata. Međutim, sklanjajući se u prolazu između glumaca i publike, Kurt sada zalazi u međuzvjezdane teatarske prostore koji ovu predstavu oblikuju na jedan drugačiji način, iskrenošću, otvorenošću i intimnošću, sa ugrađenim vlastitim iskustvom. Naravno, konačni doživljaj u mnogome određuje partnerska a zapravo zasebna glumačka igra, u kojoj se bol nadopunjuje, ali ne susreće, koja humor priziva prividno asocijativno, čija je tragedija zadržana u jednom pogledu ka nebu.
Taj pogled nikada ne dobije svoj epilog, pa iako se dvoje životnih supatnika na koncu nađe u istom neonskom okviru koji potom napuste zajedno, ostaje dojam da je njihovo putovanje ostalo nedovršeno, odnosno da nije donijelo nikakvu promjenu, niti naslutilo ono što dolazi, a nešto doći mora. Ovako je ostao jedan pogled u mrak i jedan teatarski tren oka od 60 minuta, što je u teatru više nego dovoljno za selidbu sa Zemlje na Mars.
Foto: Pozorište mladih Sarajevo
