Vertikalni štrih: “Na slovo F”
Svaki dramski tekst je ništa bez scene. U njemu nema ničega što se može bolje pročitati nego vidjeti u očima reditelja. Samo što je to u nekim dramama očitije. Da li je zato moguće da tekst u kojem naizgled nije bilo ničega, novog, drugačijeg, originalnijeg, tematski, strukturalno, sadržajno, odjednom u predstavi dobije sve. Ili, ako je “sve” preteška riječ, onda da dobije jedan dovoljan svijet za svoje likove, koji su u njemu oduvijek i bili, ali nisu imali svoj krov nad glavom, svoje mjesto za plakanje, noći za grijanje, šampon da nekome posude, osobu preko puta sebe, pravu riječ sa zajedničkim slovom. Kako rediteljsko “čitanje” u teatru može “spasiti” tekst, popuniti njegove praznine, obojiti bjelinu njegovih riječi, pronaći iskrene glumačke glasove, ovaj put jasno predočava predstava “Na slovo F”, koju je prema drami Lejle Kalamujić, na scenu Narodnog pozorišta Sarajevo postavila rediteljica Iva Milošević.
Rediteljica je prvo ispunila praznu scenu, stolicama, likovima, njihovim pojedinačnim kostimografskim bojama koje je sugestivno posložila Lejla Hodžić, unijevši dovoljno života u bjelinu prostora jedne zdravstvene institucije i naslutivši mogući kraj, a opet u potpunosti zadržavši ogoljenost prostora u kojem se nemoguće sakriti. Šarenilo njihovih majica, trenerki, košulja, zapravo otkriva boje njihovih unutrašnjosti, boje koje su napolju izblijedile, oslabile, koje je okrutni vanjski svijet zaprljao, poderao, ali čiju raznolikost je nemoguće umrtviti. Nasuprot njih su bijeli mantili koji “pokrivaju” vanjsku hladnoću i lažnu ravnodušnost, jer u jednoj psihijatrijskoj bolnici teško je ne pronaći čovjeka u sebi, pa u tome neće uspijeti ni Doktorica (igra je Ejla Bavčić Tarakčija), ni Medicinski tehničar (igra ga Mak Čengić).
Scenografsko rješenje Gorčina Stojanovića sa ogromnim slovom F koje je uklopljeno u ostatak bijelog zidnog komada na kojem je ostavljen otvor za prozor, koje djeluje gotovo futuristički ako se posmatra izvan radnje komada, predstavlja jednostavnu metaforu kalupne uklopljenosti, a time i vlastite nevidljivosti slova “F”. Do razdvajanja slova od ostatka, poput skulpture iz kamena, dolazi na samom kraju, kada se pojedinac suoči sa vlastitošću, sa pronalaskom sebe u bijeloj ustanovi nepostojanja, sa izliječenjem, ne od vlastite bolesti, već od bolesnog društva. Takav novi početak neko dočeka, a neko slobodu pronađe jedino u smrti. Lik Nele (igra je Helena Vuković) će se uspjeti izboriti sa svojom trenutnom situacijom, dok će konačni cilj, a to je izlazak iz psihijatrijske klinike, za psihički slabijeg Alena (Igra ga Haris Bidžan) imati znatno složeniji put.
Popunjavanje scene predstavlja dakle kreiranje gotovo novog svijeta za tekst, u kojem će jedan psihijatrijski odjel zadržati svoju realističnu bjelinu, ostavivši je za dokumentarističko suočavanje sa intimnim ispovijestima, a opet je stilizacijom dovoljno uzdižući do univerzalnog prepoznavanja u tinjajućoj nadi za šarenilom novog života. Najbolji primjer nadogradnje ili izgradnje na osnovu već postojećih temelja, jeste uspostavljanje sveprisutnosti gotovo svih pacijenata koji će većinom raditi ono što se i radi u bolnicama, “ubijati” dosadu i čekati, nekoga, nešto. Međutim, to neće biti njihova jedina uloga, pa će oni istovremeno igrati i bolesti, odnosno one glasove koji su prouzrokovali njihova stanja, pa čak će igrati i vlastite usađene misli. Ako je prije ove predstave bilo teško i zamisliti kako izgleda napad panike, ti trenuci neizdrživog pritiska će se sada moći osjetiti na koži zahvaljujući pokretu za koji je bila zadužena Amila Terzimehić. U njima glasovi bolesnog društva isprva okružuju žrtvu, a onda postepeno postaju unutrašnje misli, a sa mislima se najteže suočiti, posebno dok dišu za vratom i migolje prstima po licu, pa čak i ako “govore” istinu. Jedino što preostaje jeste vrisak ili bacanje na pod.
Da bi se od ničega ili blaže rečeno nečega, završilo sve, u ovakvom teatarskom konceptu je najvažnije pronaći osjećaj koji je živ u mrtvilu sterilnosti, a čitavu lepezu takvih osjećaja, pozitivnih i negativnih, stvaraju glumci, kojima je veoma jednostavno povjerovati da se i zaista nalaze tu gdje su njihovi likovi bili, ili da su oni ti koji su nekoga na to mjesto “poslali”. Raščupani i blijedi, umorni i izmučeni, oni će još jednom pokazati smisao fizičke identifikacije sa likom, da bi u njemu pronašli najbolnija psihička stanja. U takav jedan ponor se morala spustiti Belma Salkunić Bektešević, tražeći glas “lude Bahre” kojoj su oteli izmišljenu bebu, odričući se svoje fizičke ljepote, da bi vidljivom učinila ružnoću jedne bolesti koju je napravilo društvo. I onda je dovoljan samo jedan udarac glavom u zrak i jedan vrisak pa da na scenu dozovu “ludu Bahru”. Dovoljno je i ljigavo trljanje po stomaku Nermana Mahmutovića da bi se prepoznao pijani otac koji uništava kupljeni poklon za dijete koje mu je čitav život služilo samo za iživljavanje, a na koncu, ne treba ništa više od penjanja na stolicu pa da se na vrhu zgrade ukaže Bog s Alipašina (igra ga Vedran Đekić). Dovodeći svog lika gotovo do karikature, što je od njega vjerovatno samo i ostalo, a koristeći se disfunkcionalnim u govoru i pokretu, Đekić u tragičnom pronalazi tragove humore, a onda opominjujući, otvara vrata proživljenog užasa i ponovo, jednu sudbinu čini realistično vidljivom, dok istovremeno opisuje nadrealnu noćnu moru. U crvenoj i plavoj trenerci, između lokalca i Brucea Leeja, pojava Boga s Alipašina u dominantnim bojama svijeta predstave, prelama koncept stvarnog i stilizovanog, unutrašnjeg i vanjskog, stvarnog i zamišljenog, ispovijesti i trača, života i smrti. Kroz taj otvor se probija Nelina priča koju Helena Vuković pripovijeda kao da se ispred nje sve vrijeme nalazi kamera koja dokumentuje u krupnom planu i nije joj teško povjerovati, da Nela danima odbija kupanje i hranu, i da više ne osjeća nikakvu pripadnost ovome svijetu. Iako će njen lik ispočetka bježati u ravnodušnost, Helena će ubrzo glumački preuzeti dominaciju u odnosu između Nele i Alena, koji će se postepeno razvijati u iskreno prijateljstvo, onakvo kakvo se može sklopiti jedino na mjestima gdje se nesretne sudbine susreću, a koje će preživjeti otuđenost, usamljenost, odbacivanje, ismijavanje, vrijeđanje, od svih, posebno od porodice i voljenih. Naposljetku, to će prijateljstvo učiniti vidljivim i vlastito negiranje svoje “drugačije” seksualne orijentacije, svoga identiteta, svoga bića.
U nemogućnosti potpunih vlastitih ostvarenja, Nela i Alen će postati jedno, aleN i nelA i ako takvo prijateljstvo ne može opstati u stvarnosti, u teatru mu je zagarantovana vječnost. S one strane slova F, kroz prolaz mogućeg a nestvarnog. Do šarenila iz bjeline. I dok smišljate riječi koje počinju na slovo koje sami izaberete, krenite od uvreda koje ste tog dana izrekli drugima. P kao “Peder!”, L kao “Lezba!”, B kao “Budala!”…
Foto: nps.ba
