Vertikalni štrih: “Sarajevo, moje drago”
Za mjuzikl „Sarajevo, moje drago“, autorsko djelo Zlatana Fazlića Fazle koji potpisuje libreto i dvadeset muzičkih kompozicija, a koji se izvodi uz pratnju Sarajevske filharmonije kojom diriguje maestro Ranko Rihtman, u adaptaciji Adnana Lugonića i režiji Dine Mustafića, mora se reći da je predstava koja je osvojila publika i koja i dalje privlači njenu veliku pažnju. I to jeste i najvažniji razlog nastanka ove predstave te ujedno i njen najveći uspjeh. Jer u njenoj izvedbenoj namjeri je “samo” uspostavljanje iskrenog međusobnog odnosa sa publikom, kroz buđenje nostalgije za “prošlim vremenima” i prizivanje ljubavi prema voljenom gradu, uz odsustvo autorskog umjetničkog propitivanja žanra i njegovog sadržaja te sa blago primijetnim historijskim i društvenim angažmanom. Uz sjetne, nježne i bolne pjesme o Sarajevu, za Sarajevo i zbog Sarajeva, pretežito lokalnog karaktera sa centralnom temom identiteta uslovljenog mjestom rođenja i življenja, prvi dojam je da predstavi nedostaje neki veći idejni cilj, u sadržaju i u formi, cilj koji bi pronašao dramaturški sukob umjesto linearnog historijskog izlaganja, koji bi snažnije povezao pjesmu i ples, a dramu približio spektaklu. Jer, “Sarajevo, moje drago” jeste “naša” “Priča sa Zapadne strane”, one sunčane, u melodiji “Vašeg šlagera sezone”, a koja mjuzikl iznosi u mahalu, sa rajom i bez bandi, ljubavlju protiv historije. Ovo potonje upravo potvrđuje da svako djelo vapi za nekakvom unutrašnjom borbom, a Sarajevo koje se cijeli život ljubavlju bori sa svojom historijom, to najbolje zna.
“Sarajevo, moje drago” jeste predstava koja u dva dijela i dvije glumačke verzije, tematski donosi poznatu priču o gradu-mahali, u kojem su osim arhitektonski isprepletenih religija, neraskidivim nitima vezani i radost i tuga, ljubav i mržnja, pjesma i druženje, mir i rat, pobjeda i poraz. Jedna drugarska i ljubavna pozorišna posveta ovome gradu, njegovoj sreći i nesreći, lijepom i ružnom, humornom i tragičnom. Jedna šlagerska pjesma koja iznenada i brzo zavodi gledatelja i osvaja ga emocionalno, tek na trenutke pokušavajući probuditi u njemu aktivno intelektualno sudjelovanje. Ona pak počiva na malim životnim pričama u tekstovima pjesama koji ovoj predstavi dodaju boju, nacrtano nebo “farbaju” u plavo, nošenoj odjeći vraćaju život, pokretu smisao…
Svi “krivi koraci” ovoga prvog bh. mjuzikla, kako je pompezno najavljen, dolaze iz same forme, iz njegove strukture, ritma i cjelokupnog vizuelnog koncepta. Dakle, dominantan je osjećaj tromosti i sporosti, što razvoja pojedinačnih prizora, što centralnog sižejnog toka, što njihove scenske i muzičke interpretacije. Cjelokupni prvi dio predstave prividno protekne u gotovo istom vizuelnom i zvučnom osjećaju, bez ikakvih scenografskih izmjena, a uz slična kostimografska rješenja. Tako će otvarajuća numera “Počinje raspust”, označiti prostor za ljetnu avanturu u Sarajevu, druženja pod vedrim nebom, za pjesmu i košarku, za vrijeme zaljubljivanja, ali već nakon prve ljubavne pjesme, postati će jasno da će i ostali centralni likovi morati imati svoje tačke, uz naravno manje ili veće vokalne mogućnosti. S jedne strane, ove pojedinačne izvedbe će se pokazati kao žanrovski tačno iskorišteni segmenti za dublju psihologizaciju likova i usložnjavanje odnosa, za iznošenje najskrivenijih tajni, strahova i želja, pjesmama koje služe kao poetska oznaka i koje dolaze kao lične ljubavne ispovijesti centralnih likova, kroz koje oni opjevavaju ono što ne mogu izreći. S druge strane, dramski i dijaloški prizori služiti će za izgradnju svakodnevnice, i jedni će druge nerijetko uspješno nadopunjavati kao snovi javu, ali će s druge strane, dramaturška, mizanscenska i scenska orkestracija odisati vještačkom usklađenošću, očiglednom pripremljenošću, neopravdanom repetitivnošću. Dešavati će se da likovi dodatno objašnjavaju ono što su već pjesmom izrekli, iako će pojedini imati i po nekoliko tematski i izvedbeno sličnih numera. Ako će pjesma i pokret ubrzavati razvoj svakodnevnice i ovu “priču” približavati spektakularnosti mjuzikla, posebno zahvaljujući poetičnosti koncepta Amile Terzimehić, koji će često “govoriti” više od riječi i koji će mahalu vraćati sceni, ali i kreativnosti u tehničkoj i izvedbenoj standardizaciji muzičke rediteljice Lejle Jusić, koja nije nastojala sve likove vokalno izjednačiti, već upravo zadržati i ispoljiti njihove različitosti, dramski segmenti predstave će drastično obarati tempo i remetiti ritam koji će orkestar uporno nametati, a povremeno i banalizirati pronađenu uzvišenost svakodnevnog. Jasno je da su dramski segmenti morali biti i kraći i usklađeniji sa plesnim i muzičkim, jer će se sa svakom dramskom “pauzom” samo iščekivati novi lirični, intimni i nastupi koji određuju ove likove i koji pronalaze “dušu” Sarajeva. Likovi će pronalaziti Sarajevo u sebi na raznorazne načine, neko tugom, neko humorom, neko snagom, neko tišinom, neko plesom, neko glasom, neko neodoljivom simpatičnošću, kao recimo Iva (igraju je Iva Prgić i Anastasija Dunjić).
Sve što se treba znati o liku Keme (igraju ga Aldin Omerović i Ermin Bravo) stane u njegovu izvedbu pjesme “o zadnjem tramvaju koji čuva tajne”, kao i o Miloj (igraju je Andrea Aković i Nikolina Vujić), toj domaćici ulice i njenom svjedoku, ili o lokalnom bokseru Caru (Armin Omerović). Keminog životnog tereta kojeg suptilno skriva “na ulici”, Omerović se oslobađa tek u pjesmama, zadržavši isti glumački pristup, tužnog i misterioznog gospodina, dok Aković i Vujić pa i Armin Omerović, gotovo da napuštaju svoje “svakodnevne” uloge i skrivenu moć te tragajući identitet oslobađaju i pronalaze vokalnom snagom. Isto tako, upravo pjesme poput spomenute, zaista prizivaju i mnogobrojne kreativne scenografske, zvučne i mizanscenske ideje, koje bi dodatno magijom “prošarale” ovu Sarajevsku razglednicu, ali koje su nažalost u velikoj mjeri ostale nepozvane.
Kada ova prepoznatljiva priča o Sarajevu i njegovoj historiji stigne do smrti Tita i “Sarajevske Olimpijade”, do u detalje će se moći prepoznati njen nastavak koji podrazumijeva rat i opsadu. Iako će se moći primijetiti da će drugi dio u mnogome živnuti, što zbog scenografske nadogradnje, što zbog dodatnog popunjavanja scene izvođačima, i dalje će ostati prisutan dominantan dojam dekorske jednodimenzionalnosti.
“Gdje je naša mladost, gdje su naša djeca?”, pitati će se Kemo, u pjesmi koja pokazuje da nostalgija za vlastitim gradom i spektakl mjuzikla mogu zaplesati zajedno, čak i ako stoje u mjestu. Ova izvedba “u crnini”, na kraju zatvara emocionalni krug društveno angažovanim pitanjem koje je prvi put upućeno na drugu stranu Sarajevske ulice, u budućnost. S memli strane koja je prije bila obasjana suncem, a koja je sada zapela u mraku.
Foto: Velija Hasanbegović
