Prijatelji OP-a pisali su o događajima po kojima će pamtiti 2019.-u godinu, a priče su interpretirali studenti i studentice IV godine Odsjeka za glumu Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu.
Tekst: A. O.
Interpretacija: Emina Daut
Protekla godina je bila kao bijeli papir. Strašna i prazna.
Upravo sam shvatila da prošlog proljeća ja se ni ne sjećam. Na moj vlasiti zaborav podsjetila me je prijateljica na jutarnjoj kafi koju smo cijedile u općinskom kafiću.
Protekle godine često sam ručala šaku smokija i dva medena srca.
Protekle godine tražila sam se u vječito izgubljenom.
Protekle godine često sam stajala ispred galerije, buljeći u okačene crne zavjese.
Protekle godine hodala sam u trci sa samom sobom, pokušavajući da oslobodim sebe u vlastitom tijelu, nagriženom otrovima.
Protekle godine, majko, nisam te sanjala, jer tu nema te.
Poželjela sam da ja ne budem ja, nebrojeno puta. U razvaljenom gradu pokušavala sam da sklopim sebe, nebrojeno puta. Sjedila sam na zelenoj klupi i čekala nešto veliko u ovom premalom gradu. Htjela sam da živim namjerno u ubjeđenju da priroda oporavlja. Ubjeđivala sam se godinu dana.
Godinu dana smo se kitili simbolima, skupim satovima, skupim torbicama, skupim čarapama.
Godinu dana smo pokušavali da razgovaramo o projmeni, o kapitalizmu, o patrijarhatu kao matrici za rađanje (ili možda tačnije za oplođivanje kapitala).
Godinu dana sam se znojila pod navalom svakodnevnice, pod navalom trauma, navalom straha, navalom siromaštva, neizvjesnoti, pod navalom nesigurnosti. Godinu dana sam se znojila i pod navalom osjećaja slobode, koji se rijetko javljao. To je najteže breme ovog prostora i ovo vremena ‒ osjetiti slobodu, a ne biti umoran.
U nama su prasikonski zvuci slobode ‒ tkani u kamenu, nošeni vjetrom, ogrejani suncem.
Dok trešti svakodnevnica, tražim više zarobljena u njeno ništa, pitajući se o granicama.
Malo nas dijeli od zla, dobro je kad pretrčis cestu, a nisi ost’o nekom dužan metak u leđa.
Primoravala sam se da razumijem život lišen poimanja o duhovnom, o onom sto se pretaće iz okvira knjiškog teksta i što se ukazuje na kraju suprotnosti, u tišini.
Težnja ka jednoumlju i želja za njim će nas dovesti do potpune propasti.
Draga majko, da li si ti ikada mislila o ovome, jer naglas mi to nikad kazivala nijesi?
Godinu dana sam se trudila da prihvatim sebe.
Ja sam potomak žene sa sela i zato se branim šutnjom.
Ponekad izvučem iz sebe istinu koja glasi: “usamljena sam”. Ta misao, ali ne i osjećaj, napusti me brzo.
Dok hodam spuštene glave ranjenim gradom koji se polako oporavlja skontam tako da je blagodat našeg vremena što možemo hodati ulicama pognute glave, buljeći u mobitele i ne bivajući čudni.
Godinu dana su nam kazivali u šta i kako da mislimo i kako da se osjećamo i kako da izgledamo.
Možda nama treba zaista neko ko će nam reći ko smo?
Godinu dana sam odrastala, a i dalje ostala djetinjasta, ali ne i nevina, kao onog dana kad si me rodila.
Godinu dana sam tebe gledala, majko.
Godinu dana u tebi sam tražila onog borca od prije 25 godina, da bi me danas učili da ti nisi borac, nego da si borkinja. Ja ih ne razumijem.
Protekle godine majko tražila sam svilene trake da za zasijem oporene halje i oporenu sebe.
Ponekad mi se gadio tvoj starački, razvodnjeni i izgubljeni pogled uništenog bića. Bježala sam od sjenki svog vlastitog doma koje nisam jasno vidjela, ali sam ih osjećala i naslućivala.
