Nedjeljna Kritika Mirze Skenderagića: "Učini Pravu Stvar"

Prije nekoliko dana je svoj 63. rođendan proslavio, Spike Lee, američki filmski autor, koji je trebao postati prvi Afroamerikanac predsjednik žirija 73. izdanja Cannes Film Festivala. „Svijet se promijenio i mijenja se svaki dan. Ljudi umiru, a predsjednik Francuske nekoliko je puta rekao: Mi smo u ratu!“, rekao je Lee za Variety nakon što je objavljeno da po prvi put u svojoj historiji Cannes Film Festival neće biti održan kao što je predviđeno od 12. do 23. maja. Lee je rekao i da će biti na raspolaganju kada se ustanovi eventualni novi datum održavanja festivala, a do tada „moramo se moliti, moramo se oporaviti, jer ovo nije šala, nije film“.

Shelton Jackson Lee je rođen u Atlanti u Georgiji kao dijete učiteljice i jazz muzičara. Ubrzo će se porodica Lee preseliti na sjever u Brooklyn koji će u mnogome odrediti filmski izražaj poznat kao A Spike Lee Joint, od sadržaja života sa usijanog asfalta, preko uličnog rječnika i akcenta, do jakih boja stilizovanih zgrada i saobraćajnih znakova. Prije toga, ime Shelton će otići u nepovrat, a na njegovo mjesto će doći ime Spike koje će, ipak, mnogo bolje odgovarati dječaku koji će u budućnosti beskompromisno i hrabro govoriti o problemima koje Amerikanci ne vide ili ne žele da vide. Kojim putem će Lee krenuti i koja će tema, odnosno teme, zamjenjivati ganju njegovih jointa, postati će jasno već nakon njegovog prvog studentskog uratka White Cotton, White Devil. Film je naravno okarakterisan kao kontroverzan, a prikazuje afroameričku porodicu kako rukama prerađuje ubrani pamuk. Snimljen je u crno-bijelog tehnici, što naravno dodatno akcentira i kontrastira crne ruke i bijeli pamuk, samo što ovaj put „bijelo“ znači „zlo“.

Godine 1989., Spike Lee snima svoj najreprezentativniji film Učini pravu stvar (Do the Right Thing) u kojem direktno govori o rasizmu kao pitanju sadašnjosti, definitivno potvrđujući svoj autorski status. Film otvara vrući plesni uvod Rosie Perez, popraćen hitom „Bori se protiv Moći“ hip – hop grupe „Public Enemy“ (Državni neprijatelj), koja otvoreno poziva na borbu protiv bjelačke moći. Prve riječi pjesme su godina 1989. što naravno asocira na sadašnjost. Nakon uvoda, čujemo zvonjavu sata na kojem je 8 sati, a koji u ruci drži radijski voditelj Mister Señor Love Daddy (Samuel L. Jackson). On zatim ponavlja sintagmu „probudi se“, kojom treba da probudi „sve lijene crnce“ koji spavaju do 12, a koja zapravo, treba da razbudi sve one Afroamerikance koji vjeruje da je pitanje rasizma prošlost. To potvrđuje i naredni kadar u kojem se budi najstariji stanovnik kvarta, alkoholičar poznat u ulici kao Gradonačelnik (Ossie Davis) koji nastavlja otvaranje jedne zaista dojmljive palete trodimenzionalnih strip likova, a koji mogu postojati samo u filmova Spike Leeja. Dakle, nije slučajno da se baš Gradonačelnik budi prvi. On u jednoj od narednih scena u kojoj se verbalno sukobljava sa mladićem iz kvarta koji ne prihvata njegovu samododijeljenu titulu, spominje svoj težak život i vrijeme kada je petero njegove djece bilo gladno. Također, u sceni koja zapravo predstavlja pokušaj prošlosti da vodi dijalog sa sadašnjošću, saznajemo da nove naraštaje ne zanima teška prošlost ni neizvjesna budućnost, oni sve žele sada i ovdje, ne razmišljajući o posljedicama i ne prihvatajući savjete onih koji su ropstvu mnogo bliži. Da sve bude složenije, čovjek koji je imao tako težak život i koji i dalje živi na margini društva, svoju sadašnjost usmjerava na ljubav. Naime, on uporno pokušava da osvoji naklonost domaćice kvarta, mistične Majke Sestre (Ruby Dee). Međutim, da li takvog Gradonačelnika trebaju današnje crnačke zajednice?, pita se Spike Lee.

„Vruće je“ – kaže Gradonačelnik, dok nezainteresovano ustaje iz kreveta. Njegove naredne riječi bit će: „učini pravu stvar“, upućene glavnom liku Mookieju (Spike Lee) koje on neće uvažiti, barem ne na način na koji se to očekivalo. Kako film bude odmicao, a vrućina rasla, „vruće je“ će se prenositi od usta do usta, a svaki put će biti glasnije i sa većom dozom srdžbe. Naravno sa tom vrućinom rast će i ona između prvih komšija – Afroamerikanaca i Talijana. U samo jednom danu, uzavreli beton će iz Njujorčana izvući ono najgore što već stoljećima podsvjesno skrivaju. Američki način života, vrijednosti Otaca nacije, multikulturalizam – sve će se istopiti u jednom sparnom ljetnom danu.

Dakle, na jednoj strani se nalazi vlasnik pizzerije Sal (Danny Aiello) i njegova dva sina, agresivni rasist Pino (John Turturro) i povučeni Vito (Richard Edson), a na drugoj strani su konzumenti njihovih usluga, pretežno Afroameikanci ili „crnčuge“ kako ih oni potajno nazivaju. Među njima je i dostavljač te pizzerije, Mookie, koji sanja o boljem životu, ali ništa ne radi da ostvari svoje planove, konstantno izbjegavajući da preuzme odgovornost za svoju budućnost i za budućnost svoje djevojke Tine s kojom ima sina. Tu je i Radio Raheem (Bill Nunn) koji neumorno šeta kvartom i nosi svoj boombox na kojem jedino ima mjesta za zvuke njegove himne „Bori se protiv Moći“, te trojac poznat kao The Corner Men koji ironizira zbor iz antičkih tragedija, a koji ima zadatak da prokomentariše sva dešavanja u komšiluku. Negdje između, pojavljuje se i ništa manje zanimljiv i važan lik imena Smiley (Roger Guenveur Smith). To je mentalno poremećen prodavač ručno obojenih fotografija Malcolma X-a i Martina Luthera Kinga. Dok svi oni, na neki način gledaju svoja posla, a Majka Sestra sjedi ispred svoga prozora i posmatra svoje sugrađane, Mookiejev prijatelj Buggin’Out (Giancarlo Esposito), započne svađu sa Salom, jer na „Zidu slavnih“ u njegovoj pizzeriji nema ni jednog Afroameričkog lica. Upravo će se Smiley prvi put nasmijati kada svoje fotografije, one slavnih Afroamerikanaca postavi na Salov „Zid slavnih“. Tenzije nastavlju rasti u kvartu, a svoj doprinos daju i mediji, odnosno novine, čije naslove koji nagovještavaju najtopliji dan u godini, Spike prikazuje u samo jednom, naizgled bezazlenom i mirnom kadru. To je naravno jasna asocijacija na negativnu ulogu medija, koji u vlašću bijelaca, posjeduju moć proizvodnje prikaza, a koji, izbjegavajući problematizirati stanje u društvu afričkih Amerikanaca, zapravo, svjesno ili nesvjesno podgrijavaju uzavrelu atmosferu.

Ono šo je najbitnije spomenuti u filmu Učini pravu stvar jeste postojanje dualizma u sadržaju, formi, pa čak i u njegovim simboličkim odjeljcima. Naime, film spaja naglašenu komediju i dramu, pojedinačne likove i grupe, stilizaciju i realizam, Ljubav i Mržnju. To potvrđuje i sam kraj s kontradiktornim citatima M. L. Kinga i Malcolma X-a. Također, pojedinačni odnosi zaraćenih strana, čije promjene Spike smješta u jednu scenu, rascijepljeni su na neprijateljske, odnosno rasističke, te na bezuslovno prijateljske. Tako u jednom trenutku imamo Salov izliv ljubavi upućen Mookieovoj sestri Jade, a u drugom jednako strastven Mookijev izliv frustracija zbog spomenuog zbližavanja. U toj sceni Mookie uzima sestru za ruku i odvodi je iza Salove pizzerije, tačno ispred natpisa: „Tawana je govorila istinu!“ koji referira na slučaj silovanja Tawane Brawley 1987. godine, identično kao što će kasnije, nakon nesretne smrti Radio Raheema, okupljeni skandirati ime Eleanor Bumpurs, posjećajući nas na incident koji se desio 1984. godine kada je od strane policije upucana ova Afroamerikanka.

Već spomenuto mnoštvo likova i perspektiva, otkriva jedan fragmentarizirani mozaični narativ, integrisan načelom jedinstva vremena, prostora i radnje. Kada je u pitanju forma tog narativa, onda je očigledna Spikeova fascinacija Jeanom-Lucom Godardom čije ostvaranje Do posljednjeg daha (A bout du souffle, 1960) također predstavlja izraz buntovnih i gnjevnih mladih koji će vrhunac doživjeti krajem 1960-ih, a čiji je postmodernizam Lee maštovito osavremenio postupcima američke popkulture – strip, hip-hop, grafiti… Naravno, neizostavno je i poređenje sa njemačkim dramatičarem Bertoltom Brechtom i njegovim „prostorom političkog prosvjetljenja“. Naime, Spikeovi deziluzionistički kadrovi u kojima se likovi obraćaju kameri, a u kojima glumci gotovo izlaze iz svojih uloga i daju svoje mišljenje (najgore rasističke izjave), neodoljivo aludiraju na društveno angažirane Brechtove songove koji imaju za zadatak da kod gledatelja unište svaku iluziju. Ono što također upotpunjuje cijelu „Stvar“ jeste i zaista fascinantna paleta jakih boja, koja na neki način objašnjava tezu o Spikeovim „džointima“. Džoint prije svega upućuje na konzumiranje nečega što naš um odvodi u drugo stranje, različito od onoga u kojem smo, a koje oslobađa um i pomaže nam da sagledamo činjenice. Spike, dakle, posebno ističe razne obrise crvene boje, od one koja se osjeti u zraku i koju gotovo da možemo zagrabiti rukom – u tome često pomažu i usporene kretnje kamere, do one drečave na zidu koji služi kao pozadina za spomenuti antički zbor i njegovu političku tribinu – suncobran i stolice.

Na kraju, Učini pravu stvar je film koji nikada ne zaostaje i ne popušta, a u kojem je Spike uspio biti i angažovan i zabavan, bez suvišnog propovijedanja. On je dojmljivo iskoristio usijani asfalt Brooklyna kako bi postavio jedno od najvažnijih politički pitanja u SAD-u, majstorski upakovano u obične životne teme: da li je rasizam pitanje prošlosti? Nakon paklenog dana, najbolji odgovor na to pitanje daje Mister Señor Love Daddy, sa novim pitanjem, bez odgovora: „Da li ćemo mi ikada živjeti zajedno?“ Nakon što je konačno osvojio Majku Sestru, Gradonačelnik će sada ustati nešto ranije, otriježnjen, i perspektiva njegovog pogleda više nikad neće biti ista. Zapravo, on će se pridružiti Majci Sestri ispred prozora i vidjet će ono što su zabrinute oči Majke slutile od samog početka – razrušeni kvart i najavu novog vrelog dana i spoznaju da je rasizam u SAD-u itekako živ politički problem koji nikako ne smije ostati pitanje prošlosti.

Jer, nakon stanja napušenosti slijedi buđenje u stvarnosti koja više nikada neće biti ista. To je trenutak da uradimo pravu stvar.

Mirza Skenderagić je rođen u Sarajevu 1986. godine. Diplomirao je žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu 2009. godine, a 2018. dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti, također u Sarajevu. Dobitnik je stipendije Fondacije Karim Zaimović za 2014. godinu. Njegov dokumentarni film “Ja mogu da govorim” osvojio je Zlatnu jabuku na 13. bosanskohercegovačkom filmskom festivalu u New Yorku te priznanje na Pravo Ljudski Film Festivalu 2016. godine. Za dramu “Probudi me kad završi“ 2016. godine osvojio je Heartefactovu nagradu za najbolji regionalni savremeni angažovani dramski tekst. Objavio je veliki broj autorskih tekstova, studija, eseja, filmskih, književnih i teatarskih kritika, recenzija, intervjua i kratkih priča. Trenutno je član redakcije Dramskog i dokumentarnog programa Radija BiH.