Nedjeljna kritika Mirze Skenderagića: „Deset u pola“
Nakon svjetske premijere na 27. izdanju Sarajevo Film Festivala, novi film bosanskohercegovačkog oskarovca Danisa Tanovića, komedija „Deset u pola“, započela je svoju redovnu kino distribuciju u Bosni i Hercegovini i regiji. Nastao u okviru projekta Sarajevo grad filma za globalne ekrane (SCF GS), a u produkciji Obala Art Centra i Turske državne radio-televizije (TRT) te uz podršku BH Telecoma i Visit Sarajevo, Tanovićev film je, prije svega, uspješno ispunio svoju prvobitnu namjeru, a to je otvaranje Sarajevo Film Festivala, zbog čega je njegova postprodukcija završena u rekordnom vremenu, pa se pozitivne reakcije publike svakako očekuju i tokom same distribucije. Najveća prednost ovoga filma se istovremeno može okarakterisati i kao njegova najveća mana, jer, dok, s jedne strane, svojom popularnom tematikom, lagodnim sadržajem i direktnim lokalnim humorom, zavodi publiku i poziva je u kina, s druge strane, u njemu se osjeti jasno odricanje od autorskog, odnosno umjetničkog, i priklanjanje uopštenijem filmskom izražaju. Iako autorski i angažovani film ima znatno dugoročniji i važniji efekat za razvoj filmske umjetnosti jedne države, za opstanak svake kinematografije je neophodno i postojanje sezonskih kino hitova, mahom komedija koje, poput naslova „Deset u pola“, zadovoljavaju kreativne i tehničke uslove forme žanra i koje, naravno, nasmijavaju publiku.
Film otvara animirana uvodna scena u kojoj se arhivske slike Sarajeva koje podsjećaju na razglednice, pretapaju sa novinskim člancima o sarajevskim ćevapima, čime reditelj, zapravo, historiju grada isprepliće i sjedinjuje sa historijom ćevapa, dok istovremeno u stilu autorefercijalnog postmodernističkog filma, rječnički definiše naslov „Deset u pola“. Ovdje se ne može govoriti o jasnoj autorskoj odluci, s obzirom da Tanović neće u potpunosti zadržati samoreflektivnost svoga filmskog svijeta, poput npr. Quentina Tarantina, iako će on u mnogome počivati na referencama iz sarajevske popularne kulture, kao što su pjesme grupe „Indexi“, „Bijelog dugmeta“, Kemala Montena, „Vojnik sreće“ Dine Merlina, ili „Mahirova“ pizza, portal Klix, te sarajevske „face“ poput Halida ili Brege koji imaju i svoje uloge u filmu. Na koncu, i sami ćevapi koje na Baščaršiji nadgledaju bogovi i svako njihovo nagrđivanje opominju grmljavinom, jesu dio sarajevske popularne kulture, jer, poznato je da se popularna kultura „proizvodi kroz upotrebu“ te da je direktno vezana sa masovnom potrošnjom, ali i pojmom zadovoljstva. Naslov „Deset u pola“ jeste jedina mjera za bosanskog čovjeka, i za sreću, i za propast.
Ipak, Tanović će se na neki način poigravati sa odnosom stvarnost-fikcija, i to tako što će se skriveno referirati na svoj aktuelni dokumentarac „Kad smo mi bili oni“ (2021) koji ukazuje na brutalnost života migranata u BiH, ali i na nestanak empatije bh. građana, a koji se usputno prikazuje na televizijskom programu u luksuznom stanu glavnog protagoniste koji vodi životnu borbu o „najboljim ćevapima“. Na ovaj način Tanović nastoji odvojiti svijet svojih likova od stvarnosti koja postoji tamo negdje, u drugom filmu, dokumentarnom, ali, ipak, postoji. Iako u ovome postupku, on neće ostati u potpunosti dosljedan, s obzirom da će filmsku priču čas nastojati zadržati u okviru realnosti, a čas će napuštati njenu logiku, svijet u kojem žive dvojica ćevabdžija će biti dovoljno samosvjestan da se u njemu pojavi lik sa nunčakama. S druge strane, za primjer rediteljske nedoslijednosti se može navesti scena prvog okupljanja „takmičara“ u Morića hanu, u kojoj Tanović izdvaja svoje likove u poseban prostor, ali ih odijeva u različita odijela. Da ih je kojim slučajem sve kostimirao u crnu boju, to bi onda bio „tarantinovski“ u potpunosti zaokružen svijet.
Dakle, scenarij, koji sa rediteljem potpisuje i Nikola Kuprešanin, baziran je na anegdoti o „najboljim ćevapima“, na osnovu koje je kreirano centralno narativno pitanje filma: ko ima najbolje ćevape u Sarajevu?, oko kojeg se potom razvija sukob dvojice glavnih likova, antipoda, što jeste dramaturški koncept svojstven savremenom hollywoodskom filmu, koji je Tanović uspješno iskoristio u svome debitanskom naslovu „Ničija zemlja“ (2001). Dvojica Tanovićevih antipoda su ovaj put ćevabdžije i prijatelji, Enes Hadžihadžić (Branko Đurić ) i Izet Mulahadžić (Izudin Bajrović), čije se ćevabdžinice nalaze tačno jedna nasuprot drugoj, u srcu Baščaršije u Sarajevu, a vječito sarajevsko rivalstvo o „najboljim ćevapima“ će poput roštiljske vatre, raspaliti Zagrebačka food-vlogerica, izvjesna Gordana Matić (Anja Matković). Naime, u jeku pandemije koronavirusa, ona dolazi u Sarajevo kako bi „probala“ najbolje „ćevose“ u gradu, a pokušavajući se riješiti neželjenog gosta, te želeći „smjestiti“ Izetu, Enes vlogerku šalje u njegovu ćevabdžinicu. Ipak, iznenadni redovi mušterija ispred Izetove ćevabdžinice, dokazuju da sarajevska „čaršija“ više nije sama sebi dovoljna, odnosno da fotografija „sa Halidom“ nije više toliko moćna, a istovremeno ukazuje na prodiranje savremenog u tradicionalno, vloga u ulicu Kovači. Upravo će na osnovu ovoga „susreta“, reditelj uspostaviti i onaj generacijski, između djece i očeva, a kao centralni glasnik promjena, na planetu Baščaršija će sletjeti lik Izetove kćerke Lane (Helena Vuković) koja će se iz Berlina vratiti u Sarajevo sa diplomom magistra kulinarstva. U Sarajevu će je dočekati dugogodišnji dečko Orhan (Kerim Čutuna), Enesov sin i predstavnik onoga dijela mladih za koje život kreairaju njihovi bogati očevi i koji nemaju dovoljno volje niti snage za promjene. Sa diplomom će Lana donijeti i nove životne navike, a jedna od najradikalnijih jeste odluka da postane vegetarijanka, što će, iako dramaturški krajnje očekivano, ovome naslovu priskrbiti jednu dodatnu nit životnog apsurda, neophodnog za podžanr komedije situacije. Negdje uporedo sa „bitkom za ćevape“, autori će pokretati i aktuelna društvena pitanja, kao što je npr. odlazak mladih iz BiH, koje će opet sjediniti sa centralnim narativnim događajem, pa će bosanski čovjek naposlijetku morati odlučiti: ili ćevapi, ili odlazak.
Iako, dakle, krajnje konvencionalno uspostavljena, sa zapletom, raspletom i preokretom, fabula ove komedije će svoj ubrzani ritam usporavati u ponavljajućim scenama ispijanja turske kafe i igranja talve, te u tzv. „pauzama“ u radnji popraćenim spomenutim muzičkim numerama, a njen prirodni razvoj će znatno poremetiti površno raspisana sekvenca kriminalističkog segmenta filma o vraćanju „izgubljenog kamiona sa mašinama“, koja, čak i u ovakvoj komediji, djeluje zbrzano i neuvjerljivo. Iako je film ispunjen detaljima iz sarajevske popularne kulture, Tanović neće pretjerano insistirati na njima, a posebnu ulogu u njihovoj integraciji sa okruženjem će imati direktor fotografije Damir Šagolj. U „njegovom“ Sarajevu, sunčeva svjetlost će uvijek biti negdje iza likova, zalaziti ili se probijati, što će stvarati svojevrsni nostalgični odsjaj za grad čiju će razglednicu Šagolj konstantno nastojati uhvatiti u svojim kompozicijama kadra, ali i u samim kretanjama kamere. Uz pomoć kratkih, ali blagih rezova montažera Redžinalda Šimeka, koji će ubrzavati radnju kada kamera uspori, Šagolj će doprinijeti stvaranju osjećaja da se život u ulici Kovači konstantno kreće, pa makar i ukrug između dvije ćevabdžinice.
Nadalje, u stvaranju ove filmske razglednice Sarajeva, u kojoj se sudaraju i isprepliću tradicija i modernizam, historija i turizam, popularna kultura i kriminal, jednako važnu ulogu je imala scenografkinja Ina Arnautalić, koja je uspjela, ne samo ublažiti modni generacijski jaz između čaršije i studentice iz Berlina, već je u mnogome doprinijela i u kreaciji samih karaktera, koji se raspoznaju već po odjeći i nakitu kojeg nose. Naravno, ispod te odjeće su glumci koji su u svojim izvedbama uspjeli produbiti i proširiti postojanje svojih mahom jednodimenzionalnih likova, učinivši da gotovo svaki od njih bude simpatičan, šarmantan, duhovit, pa i iritantan, na svoj način. Glumačka kreacija koja ovu komediju situacije izdiže iznad komično banalnog i dodaje joj nit poetike života, jeste ona Izudina Bajrovića kao Izeta, u čijem se zabrinutom pogledu i u spokojnom pušenju cigarete, naslućuje nešto nepoznato, nešto nedokučivo, nešto izvan priče o „najboljim ćevapima“. Također, ovaj film je još jednom prezentovao svu raskoš glumačkog talenta koji svakodnevno vene na bosanskohercegovačkoj umjetničkoj sceni, ali je i dokazao da se taj talenat konstantno obnavlja, „otkrivši“ dvoje mladih glumaca, Helenu Vuković i Kerima Čutunu, koji su odmjereno i nenametljivo, kreirali likove izgubljenih mladih ljudi čiji su životi još uvijek neodvojivi od roditeljske ruke. Kako su njihovi likovi, ustanovljeni, prije svega, kao djeca Izeta i Enesa, tako će i oni mnogo uvjerljivije djelovati u izgradnji odnosa sa roditeljima, sa kojima će se i otvarati i skrivati, dok će njihova ljubavna veza ostati donekle nedorečena i više djelovati kao prijateljska.
Iako nazvan po „desetki“, „Deset u pola“ je simpatičan jednokratni mali film o sadašnjem Sarajevu, o preostalim mrvicama prošlih vremena, mala filmska porcija sarajevske popularne kulture, bosanskog humora, merhameta i inata, istovremeno vrlina i mana, od koje nikoga neće zaboljeti glava. Ipak, moguće je da ubrzo ogladnite, pa poželite neku od velikih umjetničkih porcija, u kojima u jednom gradu sunce nikada neće zasjati kako treba.