Znaš, ne možeš mojoj generaciji slati Čolu onako. Kod nas to nešto znači.
Pauzira, omotava joj ruke oko leđa i privlači je sebi.
To je zato što je tvoja generacija, i ona naglašava, do zla boga sentimentalna. Gleda ga očima koje se smiju, ujeda se usnu. Izaziva. Kažiprstom mu lupka o obraz. Usnu provlači kroz zube. Mami ga.
A šta, kažiprst mu spušta niz vrat polako, tako da osjeti kako mu se koža kostriješi pod njenim jagodicama, tačno znači kada se tvojoj generaciji pošalje Čola?
Ti bi da ti odajem intergeneracijske tajne?
Aha. Klima glavom, i trepće usporeno, pomalo teatralno. Stopalo provlači između njegovih listova, primiče se, uvlači, skoro pa pod kožu. Ne moraju biti intergeneracijske, mogu biti tvoje.
Smije se, duboko, iz stomaka. Otkako ga zna taj je smijeh čula samo tri puta. Prvi put kada je nakon četiri sata okolišanja, pričanja, tapkanja oko prvog poljupca, ustala i uzela daljinski i rekla – uvijek možemo gledati fudbal. Nasmijao se, uzeo joj daljinski iz ruke, i poljubio je. Smijeha se sjeća bolje od poljupca. Smijeh još uvijek ponekad čuje kako odzvanja. Drugi put je bilo dok je gledao kako pokušava izrezati sir koji je od nje bježao preko radne površine, brzinom i staminom solidnog sportiste. Na kraju je sir, skupa sa nožem zabodenim u sredinu stavila pred njega i iznervirano izjavila kako ga mogu jesti rukama. Smijeha se sjeća bolje od krila, od ruku omotanih oko pasa, od poljupca iza uha. Treći put je sad. Glasan je, prisutan, ispunjava stan od trideset kvadrata. Zavlači joj ruke sa strana trupa i počinje je golicati ispod rebara. Savija se, grize ga za rame, onda glavu okreće ka plafonu i smije se. Dok je ne zaboli stomak. Dok joj ne nestane zraka u plućima. Dok svijet ne počne da joj pred očima blijedi i nestaje. Nikada nije osjećala ovoliko smijeha.
Najlakše je golicati omladinu, da se izvučeš od odgovora.
Čola, ponovo je privlači sebi, mojoj generaciji znači da ti se neko sviđa.
A-ha. Kod moje se sviđanje verbalizira, a Čola znači da smo za rođendan popile previše vina i da se nismo na vrijeme skinule sa fejsbuka.
Mršti se, desna obrva blago dignuta, pokušava izgledati povrijeđeno, ali mu kut usne izdajnički poigrava.
Za*ebana ti ta tvoja generacija.
Nemaš pojma.
Smiju se. Smijeh probija zidove stana. Ispod prozora na južnoj strani se pojavljuje pukotina.
/
Svlači posteljinu sa kreveta. Dvije bijele jastučnice, bijeli šlifer sa crvenim cvjetovima, bijeli čaršaf. Krevet, sa dva ogoljena jastuka i ljetnim jorganom više nije njen. Posteljinu ubacuje u mašinu. Na devedeset. Ubacuje i njegovu majicu, i ostatak peškira. Ima novi deterdžent i omekšivač. Uključuje. Usisava dok mašina bruji u pozadini. Izmiče namještaj koji nije pomjerila otkako se uselila. Mace prašine lete preko tamnog parketa. Ispod radnog stola nalazi naušnicu koju je mislila da je izgubila. Dvadeset feninga u kuhinji. Pola marke u hodniku, iza ogledala. Narukvicu ispod kauča. Sjeća se momenta kada je spala, sjeća se da je pošla da je dohvati, sjeća se da je on povukao nazad. Ubacuje je u kesu stvari za proslijediti dalje.
Briše podove. Metodično. Ravnim linijama koje se nadovezuju jedna na drugu pokriva svih trideset kvadrata. Stan počinje mirisati na lavandu. Kada završi koljena su joj crvena, zanoktice nabubrile od vode.
Prozore pere maramicama koje joj je nekada davno, u nadi da će ih iskoristiti prije no što se iseli, kupila i donijela mama. Maramice su crne, pa smeđe, pa žućkaste. Pogled kroz prozore sve jasniji, sunce se više ne lomi u mjesecima starim tragovima kiše. Kako koji završava ostavlja ga širom otvorenim. Vani puše suh ljetni vjetar. Nema osjećaj da je septembar.
Kuhinja je već sređena. To je uradila još prije nego što je sve stvari spakovala. U zadnje dvije sedmice nije kuhala. Sipa sebi čašu vode i pije je u jednom cugu. Nije znala da je žedna. Pije još jednu, zaboraviće kasnije, a znoji se. Ispod lavaboa vadi gumene rukavice i novu spužvu. Kupatilo joj je najdraže.
Sipa domestos u šolju i ostavlja ga. Kupatilo je premaleno i pretoplo – miris hemijske čistoće joj puni pluća. Udiše. Smiruje je. Kadu riba polako, isprva. u širokim krugovima, ruku isteže, tijelo naginje. Sapire, ponavlja. Krugovi se smanjuju, pokreti ruke postaju sve kraći, isprekidaniji, fokusiraniji. Vidi mrlju na strani, kamenac koji se nakupio tokom zadnjih par mjeseci. Riba. bijesno. Tvrdom stranom spužve. Dosipa još deterdženta, riba jače. Površina postaje bijela, savršeno bijela, ali ona ne primjećuje, nastavlja, dok je ne zaboli ruka. Vraća se sporim pokretima. Gotovo nježnim. Kao da se kadi izvinjava za nasilje kojem je upravo izložila. Sapira. Bjelina. Uklonila je sve tragove svih tijela koja su u njoj ikada bila. Sada je čista. Nastavlja dalje. Riba svaku površinu dok joj ne nestane snage, onda, polako, ne priznajući poraz, odustaje. Oprašta se. Divi se tome kako stan, kvadrat po kvadrat, prestaje biti njen, i postaje ničiji, stran, prazan.
Pere rukavice vrelom vodom. osjeti je kroz tirkiznu gumu. Sa površine se diže para. Skida ih i pod vodu na tren stavlja ruke. Povlači ih sebi odmah. Instinkt za samoočuvanje joj se pojavljuje tek nakon opekotina. Baca rukavice i spužvu – novi vlasnici će svoj život brisati nečim drugim.
Vadi veš iz mašine i prostire ga na stalak. Nije sigurna šta da uradi sa njegovom majicom. Ne može zamisliti da je suši, slaže i pakuje sa svojim stvarima, a ne želi je baciti – nije njena, nije nikada bila njena, ona je samo nekada, umjesto svoje kože, nosila. Prebacuje je preko stolice i ostavlja.
Skida se. Ulazi u svježe opranu kadu. Ima novi šampon, regenerator i gel za tuširanje. Miriše na breskvu. Ušećerenu, preslatku, onu od koje se skuplja nepce i oči na tren, u unutrašnjim kutovima zasuze. Više ne miriše na sebe, ali barem, više ne miriše ni na njega. Ostaje pod mlazom vode dugo nakon što sapunice nestane, dok koža ne počne da joj škripi pod smežuranim prstima. U stanu nema suhih peškira. Stoji na pločicama i čeka da se kapljice vode pretvore u paru. Gola hoda po golom stanu. Ormar je prazan, vješalice oljuštene, police puste, magneti i slike sa friždera skinuti, flaše sa plastičnim cvijećem preseljene. Gledaju je zidovi koje ne prepoznaje. Gleda je nepoznato golo tijelo – žgoljavo i krhko, i oči koje bježe same od sebe. Gleda je trideset kvadrata kojih joj više ne pripada, kojih je više ne zna. Gleda je trideset kvadrata u koje ona više ne može stati, trideset kvadrata koji se više ne sjećaju stvari koje ona tek treba početi zaboravljati.
Pere posljednju čašu, suši je i vraća u kredenac. Zatvara prozore i diže roletne. Sunce je visoko, nebo bez oblaka. Oblači suknju i steže kaiš. Nekada, u zadnje dvije sedmice, je sve počelo da joj spada. Uzima dva cekera sa knjigama sa kauča, posteljinu će zamoliti tatu da pokupi. Ona se, više ne može vraćati. Oblači japanke, i staje na vratima. Otvara ih, haustor je hladan, u haustor se već nastanila jesen, u haustor nije sigurna da je ljeto uopšte ulazilo. Gleda niz stepenice, i na trenutak, protiv sve logike, očekuje korake. Čuju se, ali krivi, nepoznati. glavu naslanja na štok i zove taxi.
Stanom od trideset kvadrata odzvanja tišina. guši je.
Izlazi. Vrata se zalupe sama. Zaključava i trči niz stepenice. Cekeri sa knjigama je bodu u rebra – ne osjeća, saznaće sutra – po modricama.
Vani je zrak gust, težak, sparinu bi mogla nožem rezati. Znoji se oko stegnutog kaiša, manta joj se. Pokušava se sjetiti kada je zadnji put jela. Usta su joj suha. Mora ponovo početi nositi vodu sa sobom. Mora se sjetiti – disati, piti i jesti. Nekada kasnije, kada postojanje ponovo postane rutina će se morati sjetiti, zaboraviti.
Ulazi u taxi. Klima ne radi. Koža joj se lijepi sama za sebe. Koža joj se lijepi za kožno sjedište.
Negdje kod elektroprivrede počinje poznata melodija.
Smijem li vas nešto pitati?
Između sjedišta se naginje prema vozaču.
Pitaj sine, govori dok dim cigare izdiše kroz otvoren prozor.
Šta vama znači Čola?
Čovjek je gleda i na trenutak nije sigurna da li će odgovoriti. uvlači dim, cigaru otresa, onda ruku uvlači unutra i spušta je na volan. kažiprstom tapka ritam.
Sine moj, pjesma k’o pjesma.
Po prvi put u dvije sedmice sebi dopušta da plače. Zvuk koji ispušta je razara iz dubine stomaka. Ne prestaje čak ni kada joj nestane zraka u plućima, ni kada joj svijet počne nestajati pred očima.
Neke su suze potrebnije od smijeha.
- Marina Veličković je rođena 1992. godine u Sarajevu. Trenutno radi doktorat iz međunarodnog prava na Pravnom odsjeku Kembridž univerziteta. Sa Selmom Asotić uređuje časopis za feminističku umjetnost i teoriju BONA. Sa Lamijom Begagić potpisuje priručnik Furam Feminizam. Tekstovi su joj obavljivani na portalima analiziraj.ba, BONA, lgbti.ba, libela.org, Prometej, Strane, Školegijum. Želi cuku, ima ćuvarkuću.