Nedjeljna kritika Mirze Skenderagića: “Za one koji ne mogu da govore“
U sklopu ovogodišnjeg izdanja Festivala „Modul Memorije“, u programu Federalne televizije prikazan je film „Za one koji ne mogu da govore“ rediteljice Jasmile Žbanić, ovogodišnje dobitnice Nagrade za doprinos očuvanju kulture sjećanja. Riječ je, dakle, o filmu snimljenom 2013. godine koji je Svjetsku premijeru imao na Toronto Film Festivalu, dok je u Evropi premijerno prikazan na San Sebastian Film Festivalu, a koji je zasnovan na istinitoj priči o australijskoj glumici i konceptualnoj umjetnici Kym Vercoe i njenoj turističkoj posjeti Višegradu. Oduševljena romanom „Na Drini ćuprija“, a slijedeći turistički vodič o Bosni i Hercegovini koji je napisao Amerikanac Tim Clancy, Vercoe provodi noć u hotelu „Vilina Vlas“, koji je u ratnom periodu od ’92. do ’95. bio mjesto masovnih silovanja i ubistava Bošnjakinja. Nakon saznanja da je boravila u sobi u kojoj su u bliskoj prošlosti silovane, mučene i ubijane maloljetne djevojke i žene, ona odluči da se vrati, a njen novi povratak na „mjesto zločina“, ovaj put oblikovan fikcionalnim, predstavlja srž filma Jasmile Žbanić. Kreiran u formi fikcionalne rekonstrukcije u kojoj glavna protagonistkinja igra samu sebe, sa prirodnim sjedinjenjem igranog i dokumentarnog roda i odlučnim autorskim izletima u autoreferencijalno i metafilmsko, te dubokom uzemljenošću u stvarnosti, ovaj neobični performativni film, donosi lično i umjetničko suočavanje sa stravičnom prošlošću, skrivenoj ispod čistih hotelskih plahti. Na koncu, on predstavlja i umjetnički spomenik, vječnu ploču sa natpisom, umjesto one stvarne koja ne postoji ispred hotela „Vilina Vlas“.
Film otvara kadar prolaska kroz tunel, u kojem se u izmjenama svjetlosti i mraka otkriva glavna protagonistkinja Kym koja posmatra vanjštinu kroz zamagljeni prozor autobusa. Naredni kadar, snijegom prekivenog kanjona rijeke Drine, potvrđuje Kymin dolazak na odredište, a istovremeno podsjeća na razglednicu rajske prirode koju svaki turista treba posjetiti. Ipak, dok prolazi između lokalnih kuća, u jednom trenutku gotovo jezovite tišine, u kojem se jedino čuje lavež pasa i kiša koja postepeno pojačava, u Kyminim koracima se osjeti opreznost, a na njenom licu se umjesto radoznalog turističkog izraza, razotkriva pogled straha usmjeren prema mostu Mehmed-paše Sokolovića, njegovoj veličini i snazi njegovoj postojanja. Rediteljica zatim, radnju filma prebacuje u policijsku stanicu u kojoj policijski inspektor (Boris Isaković) uz pomoć prevoditelja (Saša Oručević) ispituje Kym o razlozima njene posjete Višegradu. „Šta radite ovdje?“, upita inspektor, na što Kym odgovori da je „turista“, iako njen odnos prema inspektoru jasno ukazuje na to da je ona mnogo više od turiste u tom gradu. Nakon razgovora o kengurovom tobolcu, na inspektorovo pitanje: „kako vam se sviđa ovdje? i Kymin odgovor: „da je lijepo mjesto“, rediteljica zaustavlja razvoj narativa, uvodnom špicom u kojoj se naslov pojavljuje u slobodnom rukopisu koji nalikuje onome sa razglednica i uz veselu muziku koja podsjeća na „turističke“ filmove Woodyja Allena.
Iz snježnog, maglovitog, tmurnog i kamenog Višegrada, rediteljica i scenaristkinja, radnju vraća u sunčani Sydney, i to upravo na most, arhitektonski znatno moderniji Sidnejski lučki most, što ukazuje na svojevrsni kontrast između dva grada, dva svijeta, dvije historije. „Za one koji ne mogu da govore“ jeste i film o mostovima koji povezuju svjetove, koje rediteljica ponovno „gradi“ uz pomoć direktora fotografije Christine A. Maier, čija kamera teče zajedno sa vodom i prolazi ispod kamenih i čeličnih „simbola vječnosti“, ali koje, ipak, treba prijeći, ne znajući da se prelaskom preko njih prelazi i preko historije koju oni nose sa sobom. Ovo jeste i film o putovanju kao civilizacijskom fenomenu kroz koje čovjek, otkrivajući druga mjesta, otkriva i samog sebe, nikada ne znajući šta će pronaći, „samo“ turistu ili racionalno i emocionalno ljudsko biće koje je Kym pronašla i snažno prigrlila. Jer, zajedno sa prostornim putovanjem iz Australije u BiH, Kym kreće i na svoje lično, unutrašnje putovanje, čije spoznaje i zapažanja predstavlja u svojem amaterskom video dnevniku, na što rediteljica Žbanić dodatno ukazuje snimajući povremeno Kym koja gleda direktno u kameru i koja se na taj način obraća gledatelju bez posredstva „četvrtog zida“. Autorica, dakle, film gradi na principu prstenaste narativne strukture, tako što ga otvori krajem, odnosno konačnim ishodom Kyminog drugog dolaska u Višegrad, kada je privedena i ispitana u lokalnoj policijskoj stanici, a zatim radnju „vraća“ čest mjeseci unazad i Kymine pripremanje za prvi dolazak u Sarajevo i posjetu Višegradu. Nakon neprospavane noći u hotelu „Vilina Vlas“, Kym se vraća u Sydney, a da njeno putovanje još uvijek nije završilo, rediteljica prikazuje u sceni u kojoj Kym, ponovno prolazeći ispod mosta, uči bosanski jezik, što jasno ukazuje na to da će ona ponovno posjetiti BiH.
Po povratka u Australiju, Kym nastavlja istraživati historiju BiH i Višegrada, i poseže za arhivskim snimcima Haškog suđenja, te uskoro shvata zašto cijelu noć nije mogla zaspati u jednoj od soba hotela „Vilina Vlas“. „Sedamnaestogodišnja djevojčica Jasna i njena petnaestogodišnja sestra su odvedene iz svoga doma i smještene u hotel Vilina Vlas. Zaključane su u odvojene sobe, jedna preko puta druge. Jasna je rekla kako mnoge žene vrište i kako njena sestra plače. Nikada je više nije vidjela“, čita Kym svojoj majci (glumica Pamela Rabe) dio zapisnika sa Haškog suđenja, dok plove brodom na zajednički izlet u predivnom Sydneyu. „Kako ljudi mogu biti tako okrutni“, kaže Kymina majka, a Kym nastavi čitati: „Milan Lukić, jedan od ovih koji su osuđeni u Hagu, došao je u Jasninu sobu i naredio joj da se skine. Ona je plakala i preklinjala za milost. Rekao joj je da može biti sretna što je sa njim. Onda je tu i Jasmina koja se bacila sa balkona na drugom spratu…“, kada je majka ponovno prekine riječima: „Izvini, ovo će zvučati grozno, ali ovo je naš vikend.“ U ovoj sceni rediteljica prezentuje generalnu sliku odnosa stranaca prema bosanskohercegovačkoj ratnoj prošlosti, u kojoj je jedan izlet mnogo važniji od ratnog zločina, a zatim njoj suprostavlja dokument, dakle, ime stvarnog osuđenika, kao i imena stvarnih žrtava, koja negdje zapisana čekaju da ih se pročita kako neko ponovno ne bi zalutao na „savršeno mjesto za romantičnu veče“. Ova scena, zapravo, predstavlja trenutak kada Kym prestaje biti „samo“ turist“, što rediteljica dodatno sugerira prijetećim snimkom mosta ispod kojeg prolazi brod, jer za Kym, niti jedan most više nikada neće biti „samo“ most preko kojeg treba prijeći.
Ipak, preko mosta čiju historiju sada jasno poznaje, Kym prelazi u svojevrsnom teatarskom performansu, koji predstavlja segment iz njene predstave „Sedam kilometara sjeveroistočno“, također izvedene u okviru programa Modul Memorije 2011. godine, a u kojem, na sceni, kafom iscrtava Stari most u Višegradu, a zatim bosih nogu stupa na njegov zamišljeni kamen. „Grozno mi je što sam spavala tamo. U istom krevetu. I što sam radila neke banalne stvari, poput, steranja odjeće na balkonu. Čitala sam sve te stvari na internetu, a nikada nisam željela takvu bliskost sa tom temom. Pretpostavila sam da mjesta koja su bila logori za silovanje jednostavno više ne postoje. Da su možda zatvoreni ili… Nisam znala da možeš očistiti mjesto i pretvarati se da se ništa nije desilo. Ali, valjda to ne treba da me iznenadi. Ta tišina, to poricanje…“, kaže Kym u jednom svom obraćanju direktno u kameru. Vrativši se u BiH i Višegrad, ona nastavlja svoju ličnu i umjetničku istragu te se susreće sa kustosom muzeja „Kuća Ive Andrića“ i historičarem (Branko Cvejić) koji, poput Tima Clancyja, u svome historijskom presjeku Višegrada, uporno „preskače“ segment njegove historije od ’92. do ’95. godine. „Nikad to neće moći biti kazano, jer onaj ko to sagleda i preživi taj zanijemi, a mrtvi ionako ne mogu da govore. To su stvari koje se ne kazuju, nego zaboravljaju. Jer, da se ne zaboravljaju, kako bi se mogle ponavljati?“, citat je iz romana „Na Drini ćuprija“, koji izgovori fikcionalni historičar, dok Kym svojim aparatom snima grad, što predstavlja centralni motiv filma, koji rediteljica koristi kako bi sjedinila prošlost sa sadašnjošću, fikciju sa dokumentom, historiju sa životom, i kako bi, na koncu, zaokružila svoj filmski performans, pretvarajući ga u svojevrsni umjetnički, ali i društveno angažovani „glas“.
Uprkos povremenoj nedorečenosti sporednih likova, u ovome filmu posebno primjetno kod lika Edine Bećirević (Jasna Đuričić), profesorice koju je Kym posjetila kada je drugi put stigla u BiH, te onaj lokalnog srpskog nacionaliste Veljka (Leon Lučev), kao dramaturški najtačniji bosanskohercegovački filmski autor, Žbanić ni sada ne započinje ništa čemu se naposlijetku neće vratiti i što neće narativno okončati, što se najjasnije primijeti npr. u usputnoj i naizgled nevažnoj Kyminoj krađi cvijeća iz jednog od lokalnih višegradskih dvorišta, koje, na kraju, ostavlja na krevetu u sobi hotela „Vilina Vlas“. Kako Kym u svome stvarnom boravku u ovome hotelu nije uspjela da ostvari namjeru da sebe snimi video kamerom dok broji cvijeće i rasipa ga po sobi, sada je to učinila u filmu Jasmile Žbanić, završivši svoju ličnu komemoraciju žienama koje su tu silovane i ubijene. 200 cvjetova za 200 silovanih i ubijenih žena, koji će vječno ostati na čistim hotelskim plahtama ovoga filma, dok se u stvarnosti ispod njihove bjeline i mirisa, skriva smrad ratnih zločina. Sa ponekom vilinom vlasi.
