Nedjeljna kritika Mirze Skenderagića: „Dara iz Jasenovca“
Srbijanski film „Dara iz Jasenovca“ Predraga Antonijevića i scenaristkinje Nataše Drakulić, premijerno je prikazan na Prvom programu Radio televizije Srbije, što će naravno u mnogome utjecati na kino distribuciju ovoga ostvarenja, koja bi, kako je najavljeno, trebala započeti 22. aprila, kada su zarobljenici, 1945. godine, izvršili proboj iz koncentracionog logora Jasenovac. Iako iznenađujuća, ova odluka producenta filma Makse Ćatovića i reditelja Antonijevića, svakako dolazi kao pokušaj spašavanja narušenog ugleda ostvarenja „Dara iz Jasenovca“, nakon odluke Američke Akademije filmskih umjetnosti i nauka da ga ne uvrsti u uži izbor kandidata za „oskarovsku“ nominaciju u kategoriji Najboljeg filma na stranom jeziku. Ipak, ono što je TV premijera Antonijevićevog ostvarenja potvrdila jeste da televizijski prostor koji je dostupan široj gledalačkoj masi, znatno više odgovara rodovskom i žanrovskom kodu ovoga filma, visokih produkcijskih i tehničkih standarda, s obzirom da, ipak, nije riječ o autorskom djelu najvećih umjetničkih dometa te jer se pokazalo da nije dorastao navažnijim filmskim kritičkim prostorima, među koje je, čini se, nasilno plasiran. Film „Dara iz Jasenovca“, na koncu, u najvećoj mjeri odgovara savremenom „holivudskom“ filmskom jeziku, njegovim pojednostavljenim narativnim i stilskim elementima, uz dodatno izvještačen fikcionalni svijet koji kreira, ali i televizijskoj formi koja je znatno pogodnija za obradu velikih historijskih sadržaja, a sve nauštrub jednoj važnoj, potrebnoj, pa i zapostavljenoj temi u postratnom regionalnom filmu, čiju historijsku istinitost niti jedna filmska kritika ne smije dovoditi u pitanje. Jedina istina koju stručna filmska kritika treba nastojati provjeravati jesta ona umjetnička, ona koja postoji u svijetu filma, a koja nastaje iznova u poetici i estetici autorskog filmskog jezika, kada se upale kamere i reditelj kaže: akcija!.
„Prvi“ film
Najavljen i promoviran kao „prvi“ film o ustaškim zločinima, „prvi“ o logoru Jasenovac te na koncu i „prvi“ igrani film o srpskim žrtvama, „Dara iz Jasenovca“, se dakle, bavi „genocidom nad Srbima, Jevrejima i Romima“ u logoru smrti Jasenovac u doba Nezavisne Države Hrvatske, tokom Drugog svjetskog rata, s narativnim fokusom na stradanja srpskih muškaraca, žena i djece. Film prati sudbinu djevojčice Dare (Biljana Čekić) i njene porodice u vrijeme Drugog svjetskog rata, neposredno nakon ustaško-njemačke ofanzive na Kozari, kada su mnoga djeca s tih prostora odvedena u Jasenovac, a potom premještena u logor Stara Gradiška. Iako dakle, nije riječ o „prvom“ filmu o Jasenovcu i ustaškim zločinima, jer se ne smije zaboraviti na naslove „Zastava“ (1949), „Deveti krug“ (1960) i „Crne ptice“ (1967), a nije niti „prvi“ o srpskim žrtvama, s obzirom da se u ostvarenjima „Okupacija u 26 slika“ (1978) te „Dnevnik Diane Budisavljević“ (2019) otvoreno govori o surovosti ustaških zločina nad Srbima, a u potonjem i o zločinima nad djecom, ono u čemu su producenti i autori „Dare iz Jasenovca“ bili u pravu, jeste da je ovo, zaista, prvi „čisti“ srpski film (navedene filmove su režirali hrvatski reditelji Branko Marjanović, Eduard Galić i Lordan Zafranović, rediteljica Dana Budisavljević i Slovenac France Štiglic), sa „srpskim žrtvama“ u fokusu centralnog sižejnog toka.
Tema, naslov, ideja
Ovakvo insistiranje na „nacionalnoj pripadnosti“ tokom same promocije filma, definisano već u naslovu „Dara iz Jasenovca“, u kojem autori direktno povezuju srpsko ime (Dara) i mjesto/logor (Jasenovac), ukazuje na najvažniji nedostatak ovoga filma, a to je isticanje teme filma u prvi plan, omeđene „nacionalnim“, i odlučno odricanje od širog umjetničkog značenja koje proizilazi iz odnosa jednog filmskog sadržaja i jedne filmske forme. Jer, kako će se ispostaviti kasnije tokom razvoja radnje filma, iz spomenutog odnosa narativ-forma, zaista, neće proizaći ništa više od onoga što je već ponuđeno u naslovu, a to je priča o „Dari iz Jasenovca“, tj. priča o stradanju „srpskog“ u „Jasenovcu“, iako je radnja većinski smještena u logor Stara Gradiška.
Iz ovakve scenarističke i rediteljske odluke, sasvim legitimne kod filmskih i televizijskih djela koja nemaju umjetničku intenciju, jedina ideja koja će proizaći iz spomenutog odnosa narativ-forma, jeste ona da su Srbi preživjeli genocid u Jasenovcu te da su ustaše Nezavisne Države Hrvatske zločinci sa genocidnim namjerama. Naravno, s historijskog aspekta, u tome nema ništa sporno, ali s filmskog svakako ima, jer, u konačnici, smisao jednog filma kojem su nametnuti „oskarovski“ ciljevi nije da pokazuje, niti da ekranizuje historiju, već da uznemiruje svojom beskonačnom dubinom, da dodiruje svojom plemenitošću, da svojom stilskom originalnošću potiče na razmišljanje. Ako se kao primjer navedu, ostali poznati filmovi o holokaustu i Drugom svjetskom ratu, oni najvažniji „Ivanovo djetinstvo“ (1962), „Shoah“ (1985), „Dođi i vidi“ (1985), „Život je lijep“, (1997), „Pijanist“ (2002), „Saulov sin“ (2015), pa čak i „Schindlerova lista“ (1993) čije pojedine elemente Antonijevićev film u najvećoj mjeri nastoji imitirati, dolazi se do zaključka da niti jedan od njih ne sjedinjuje već u naslovu ime glavnog junaka/junakinje sa mjestom radnje, odnosno ne ogoljavaju temu do krajnosti, što svakako ostavlja prostor za gledatelje da sami tragaju za univerzalnim značenjem njene ideje.
Već od samog početka narativ filma razotkriva svoje probleme, prije svega, u zasićenosti doslovnih objašnjenja konteksta u kojem se razvija, npr. u trenucima odvođenja žena i djece u logor, kada Dara upita zašto se ostali u polju ne priključe koloni, a jedan dječaka joj kaže: „Zato što oni nisu Srbi, već Hrvati“, ili već u jednoj od narednih scena kada preko mosta prolazi voz za Jasenovac, dok ispod zarobljenici bacaju leševe u rijeku, od kojih jedan kaže: „Evo za nas posla. Vlak za Jasenovac.“ Brutalno ubijanje i bahato iživljavanje započinje već po zaustavljanju voza na „Željezničkoj ustaškoj vojnici“, kada Fra Miroslav Filipović „Majstorović“ (Vuk Kostić) strijelja bolesne i stare, a zatim se nastavlja u logoru Jasenovac kada ozloglašeni ustaški službenik Ante Vrban (Igor Đorđević), ubija staricu jer je pokušala sakriti nakit, čime se ne dozvoljava priči da prirodno zaživi, već je se nasilno gura u temu: „ustaške zločine nad Srbima“. Neskladnost audio-vizuelnog i narativnog odnosa u filmu, postaje uočljiva još od scene sa „muzičkim stolicama“ u kojoj zarobljeni Srbi hodaju oko stolica, dok svira muzika, a onome ko ne uspije sjesti kada muzika stane, Ante Vrban prereže grkljan nožem zavezanim za narukvicu, jer u toj sceni autori pokušavaju sjediniti/sukobiti porođaj i klanje, povraćanje i užitak, tužno (Darino lice) i veselo (sprsko kolo), plemenito i nasilno. Nadalje, reakcije likova, kao što je ona djevojčice Dare, kada prvi put vidi strijeljanje i samo spusti glavu, djeluju neprirodno, kao i sam dijalog koji je u većini slučajeva sačinjen od objašnjavanja radnje, a koji je posebno izvještačen u scenama sa pretjeranim isticanjem hrvatskog dijalekta. Glumačka igra suzdržavanja emocije, posebno ona Marka Janketića kao Vjekoslava „Maksa“ Luburića, ali i talentovane Biljane Čekić u ulozi Dare, u određenoj mjeri ublažavaju dijalošku neprirodnost i popunjavaju scenarističke rupe, ali su ipak, dominantnija uopštena mjesta sa hladnoćom ustaških oficirki ili Vrbanovom proždrljivošću.
Iako se s vremenom u potpunosti gubi osnovna narativna nit filma, ona koja je uspostavljena s glavnim likom, a koju reditelj dodatno „razbija“ učestalim panoramskim snimcima popraćenim muzičkom podlogom (Aleksandra Kovač i Roman Goršek) koja kao zasebno djelo zaista posjeduje snagu i emociju jednog Johna Williamsa, određena dramaturška napetost opstaje jedino u odnosu Dare i njenog oca Mile Ilića (Zlatan Vidović), koji autori grade posredstvom paralelne montaže, jer dok Dara nastoji preživjeti u logoru, Mile na drugim mjestima ukopava leševe, uporno provjeravajući da među njima nema Dare, što ostavlja mogućnost da će se njih dvoje, na kraju, sresti. U ovom smislu, nadrealističke scene koje prikazuju one upravo ubijene kako ulaze u snijegom okovane vagone, kao najkreativniji rediteljski segmenti, u konačnici, dobijaju i svoj dramaturški smisao, kada „vagon smrti“ produži bez Dare i Mile.
Jasenovac i „Hollywood“
Za režiju filma „Dara iz Jasenovca“ jasno, nije slučajno izabran reditelj koji se nakon filma „O pokojniku sve najlepše“ (1984), inače prikazanog na Venecijanskom filmskom festivalu, fokusirao na zapadno američko tržište, režiravši manje poznate naslove „Savior“ (1998), „Hard Cash“ (2002), „Little Murder“ (2011), „Breaking at the Edge“ (2013), u kojima je, naravno, prihvatio matricu „holivudskog“, sa krupnim planovima, kratkim kadrovima, izvještačenim dijalogom ispunjenim frazama, dramatičnom ili sentimentalnom muzičkom podlogom, naglim dramatuškim promjenama, te sa puno pištolja, pušaka i noževa. Od ovih naslova je posebno potrebno izdvojiti ratnu dramu „Savior“ koju je producirao Oliver Stone, a u kojoj se Predrag Antonijević (potpisan kao Peter Antonijevic) bavi ratom u Bosni i Hercegovini iz američko-srpske perspektive, kreiravši jedan, blago rečeno, politički nekorektanan i etički kranje upitan ratni filmski uradak (sa Muslimanskim fundametalistima koji u terorističkom napadu ubijaju Amerikanku, sa likom Srbina koji otvoreno mrzi muslimane, sa Muslimanima/Bošnjacima koji zarobljavaju i siluju Srpkinju itd). To što je film „Dara iz Jasenovca“ prvobitno plasiran na američko tržište, svakako ukazuje na to i da je prvenstveno i snimljen za kritiku i publiku u Sjedinjenim Američkim državama, u jednom uopštenom, lako razumljivom filmskom jeziku žanra ratne melodrame sa temom holokausta, ali i elementima horora, u mnogome naslonjenom na formu savremenih televizijskih serijala, u kojoj se reditelj Antonijević kao kreator serije „Ubice moga oca“ (2016 – 2020) pokazao kao izrazito vješt pripovjedač. U filmu „Dara iz Jasenovca“ koji će naposlijetku zasigurno i biti pretvoren u televizijski serijal, reditelj Antonijević, dakle, sukobljava melodramatsko u koji smješta djevojčicu Daru te ostale žrtve, sa hororskim u kojem „žive“ zle ustaše i katoličke časne sestre. Žanr horora je tako uočljiv u spomenutoj sceni sa „muzičkim stolicama“, ispunjenoj elementima koje koristi npr. savremeni američki „slasher“ horor podržanr, sa općepoznatim dječjim igricama i „kreativnim“ ubicom sa oštrim predmetom. Nadalje, kontrast melodrama-horor, nevino-nasilno, dobro-zlo, posebno ilustruje scena razgovora djevojčice Dare i Časne Sestre (Tatjana Kecman), u kojoj se s jedne strane, nalazi umorna, izgladnjela, uplašena Dara koja u naručju nosi svoga uplakanog brata Budu, dok je s druge, ispituje krajnje izvještačena Časna Sestra u gotovo fantazijski savršeno obojenoj odori, sa ustaškim vojnicima u pozadini, a koja nepodnoseći dječji plač, djeluje kao da će svakog trenutka svojim prodornim, jezovitim pogledom proždrijeti Daru i Budu.
Unaprijed izgubljena „oskarovska“ utrka
Dakle, iako su uložena velika novčana sredstva za promociju filma u Sjedinjenim Američkim Državama i od države Srbije i od entiteta Republika Srpska, što je „Dari iz Jasenovca“ priskrbilo i etiketu „državnog“ ili „nacionalnog“ filma (što nije osporavala niti sama ekipa filma, a što sa sobom ne mora da vuče nikakve negativne konotacije, s obzirom da je većina partizanskih ostvarenja nastala pod državničkim okriljem, pa ih se ne osuđuje nužno zbog toga), zaista je bilo teško očekivati da film koji prethodno nije prikazan niti na jednom Festivalu „A“ klase, odnosno, koji nije prošao neophodnu stručnu „provjeru“ filmskog vrha, osvoji „oskarovsku“ nominaciju, jer je takav slučaj teško pronaći u novijoj historiji dodjele nagrada Američke Akademije filmskih umjetnosti i nauka, pogotovo kada je u pitanju regionalna kinematografija. Tako je npr. film „Ničija zemlja“ (2001) Danisa Tanovića, prije nego što je nagrađen „zlatnim kipićem“, prikazan na više od 30 filmskih festivala, priskrbivši sebi Nagradu za scenarij u Cannesu, isto priznanje Evropske filmske akademije, Zlatnog Globusa, francuskog Césara…, ili recimo dokumentarac „Zemlja meda“ (2019) koji je prije nominacija Akademija trostruko nagrađen na Sundance Film Festivalu, pa je tako i ovaj put kao „srpski kandidat“ mnogo veće šanse za nominaciju imao naslov „Otac“ (2020) Srdana Golubovića, koji je već osvojio dvije nagrade na prošlogodišnjem Berlinalu. Bilo kako bilo, film „Dara iz Jasenovca“ je „očekivano“ ispao iz utrke za Oscara, a to što je prvobitno izabran za srpskog kandidata, uprkos manjku festivalskog uspjeha, zatim, to što je otvoreno označen kao „državni“ filmski projekat u ime kojeg se vodila bjesomučna promotivna kampanja, ni na koji način nije određivalo samu kvalitetu filma, ali sada, nakon njegove premijere, postaje dijelom društveno-političkog konteksta u koji je, priča o jednoj djevojčici iz logora, očigledno ciljano smještena. Na kraju, kada strani kritičar jedan balkanski film definiše kao „nacionalnu propagandu“, jer to u svjetskom filmu jeste zadnji prag ka nedopustivom, on nikada neće spoznati da balkanski narodi „nacionalnu propagandu“ serviranu od njihovih nacionalnih političara, žive već više od 30 godina i da je to nešto u što se ni pod koju cijenu ne smije dirati. Film „Dara iz Jasenovca“ za srpsku kinematografiju trenutno predstavlja mnogo više od „propagande“, on predstavlja istu onu historijsku prijelomnu tačku u koju su zapadale i ostale kinematografije regiona, i ukazuje na potencijalni smjer u kojem ona može krenuti, jer dok se govori samo o „Dari“, ostali srpski filmovi „novog talasa“ i dalje u šutnji uspješno marširaju svjetskim festivalima.
