Nedjeljna kritika Mirze Skenderagića: „Majka“
Kamerni teatar 55 je nastavio sa „porodičnom trilogijom“ Floriana Zellera te je nakon „Sina“ red došao na „Majku“ s kojom je Zeller i započeo slagati svoju teatarsku porodicu, dok će je zatvoriti „Otac“ koji je ovome francuskom dramatičaru na koncu i pomogao da postane ono što je negdje nastojao tokom čitave svoje karijere, da postane mainstream. Oscarom nagrađeni „Otac“ je naravno Zellera preporučio i Balkanu, ali je od svih regionalnih pozorišta jedino Kamerni teatar 55 aktuelnu „Zellermaniju“ shvatio kao priliku za svojevrsni produkcijski i kreativni izazov, pa se o ovoj trilogiji već može govoriti kao o teatarskom fenomenu koji će barem domaćoj pozorišnoj publici priuštiti novu širinu i snagu jednog drugačijeg doživljaja teatarske umjetnosti. Dok se čeka na „Oca“,predstava „Majka“će trilogiji već donijeti određeni iskorak, prije svega, dramaturške prirode, ali i u intenzitetu same igre u odnosu na već vrlo stabilnog i uvjerljivog „Sina“, ali će i pokazati da je reditelj Dino Mustafić zasigurno jedan od najvažnijih regionalnih reditelja teatarskog realizma, što i jeste njegova autorska zona komfora.
Dok je „Sin“ „zagovarao“ razgovor, u porodici, o sinu, „Majka“ poziva na šutnju, onu „između scena“, nakon što su likovi sve rekli, a trebali su šutjeti i slušati. Jer, puno će se govoriti u ovoj predstavi, a malo će se toga reći, malo toga će biti ispravno rečeno i malo toga će pomoći likovima, jednoj majci da preživi dan, a kao i u životu, dani u samoći su najteži. Zeller u trilogiji povremeno koristi ista imena, a jedino koje se ponavlja u sva tri teksta jeste Anne, majka u predstavi Dine Mustafića (igra je Tatjana Šojić), čiji je život izgubio smisao od kada je njen sin mezimac Nicolas (igra ga Davor Domazet) odselio iz porodičnog doma, što je otvorilo jednu nepreglednu prazninu u njenom umu, koju potom popunjavaju paranoja i halucinacija te oblikuju raznorazne psihički subjektivizirane ideje, među kojima je i ona o aferi njenog supruga Pierrea (igra ga Mehmed Porča). Rascjep između subjektivnog i objektivnog kod glavne junakinje temelj je dramaturške strukture komada, te se u predstavi sa likova prenosi na gledatelja. Svijet njene začudnosti ponavljanja, prepisivanja, a skrivenog korigovanja percepcije stvarnosti, a time i poigravanja sa istinom, koja će u „Ocu“ zaživjeti u potpunosti, ali u znatno agresivnijem obliku, postati će i gledateljev svijet u kojem će se sve morati preispitivati. Ima li Pierre zaista ljubavnicu? Da li se Nicolas zaista vratio da prenoći u porodičnu kuću? Da li Nicolasova djevojka Elodie (igra je Elma Juković) zaista seksualno provocira Anne? Ono što će se odmah moći uočiti kao promjena u odnosu na „Sina“ jeste, dakle, primjetnija uloga dramaturga, odnosno dramaturginje Stele Mišković, u izlomljenoj strukturi psihe glavnog lika, i to ne samo u razlaganju istog, već i u spajanju pojedinačnih isječaka u jednu neprekidnu stukturu života. Ovdje se može pokrenuti teza o filmičnosti slike u neuhvatljivom teatarskom svijetu, o kadrovima, krupnim planovima i rezovima, odnosno u slučaju dramaturgije, njenoj sličnosti sa filmskom montažom, kojom dramaturginja ostaje vjerna prirodi teksta, ali razbijenu linearnu strukturu, zadržava u gotovo istom sižejnom toku koji neumoljivo teče, ali kao mozaik i sa obrisanom granicom između imaginacije i zbilje. Tako će ponavljanje pojedinačnih scena, u gotovo preslikanom obliku, samo za zamijenjenim stranama likova, primorati glumce da u suštini igraju više „istih“ likova u različitim raspoloženjima, ali će i gledatelju ostaviti obavezu da sam procijeni koje je istinito, a koje je lažno, uz mogućnost da su oba istinita ili oba lažna. Ovaj postupak je uspješno predstavljen već u prvoj „montaži“ dvije scene, i dok je u početnoj Anne ta koja je pasivno-agresivna, frustrirana i ljuta, jer ostaje sama u kući, a Pierre taj koji koji je zabrinut i koji nastoji smiriti situaciju te izbjeći svađu, u drugoj je Anne umjerena, nježna i brižna supruga, a Pierre otuđeni, sebični muž koji samo čeka da ode na seminar. Na ovome principu će počivati i ostali odnosi među likovima, a posebno onaj između majke i sina, u kojem je u jednom trenutku Anne nenametljiva, umjerena i objektivna majka puna ljubavi, a u drugom je u crvenoj izazovnoj haljini i poziva sina na večeru, o čemu bi naravno i Sigmund Freud imao svašta reći.
Ondje gdje zastaje filmska realnost, nastavlja magični jezik teatra, preuzimajući obični prostor praznog stana i pretvarajući ga u metaforički svijet prigušene histerije, u kojem je još jedino preostalo spavati. To sivilo utrobe Anneinog uma, do njene bolne suštine oslobađa scenografkinja Adisa Vatreš Selimović, popunjavajući police jastucima i pretvarajući ih u zidove gluhe sobe, sa centriranim velikim vratima koja nalikuju onim kuhinjskim u restoranima, a iz kojih izlazi veliki uzdignuti stol koji se izvlači po potrebi, kada se treba potisnuti strahove i odgurnuti ih nazad, a koji je ujedno i krevet za spavanje bez sna. Dok se dvije odvojene sobe savršeno uklapaju u mizanscensku postavku scene, te pomažu kada treba sakriti glumce unutar Annienog uma te ubrzati njihove česte ulaske i izlaske, motiv jastuka je ponovno ostao neiskorišten u svojoj potpunosti, a obzirom da ih se tek jednom u predstavi razbaca po prostoru i više im se gotovo i ne vrati. Tu je prednost, čini se, data vizuelnosti slike, čiju se poetsku prirodu uhvatilo gotovo u slow motionu „krupnog plana“ Anneinog prepuštanja ljepoti svoje usamljenosti, ljepoti svoje boli, ljepoti svoga ludila, koja dolazi upravo iz utrobe jastuka, kao perje koje pada na osvijetljene dlanove. Taj filmski „krupni plan“ će glumci tražiti sve vrijeme, skupljajući sve na lice i zadržavajući ga dok partner ne kaže „rez“. Mehmed Porča kao prividno mlađi muž, što će uprkos početnoj nelogičnosti u podjeli, ipak poslužiti kao dodatni prostor seksualnog otuđenja, ispočetka će previše pažnje posvećivati tačnosti izgovorenog teksta, ali će se s vremenom u potpunosti osloboditi i pronaći sredinu za suptilne promjene svojih stanja. Elma Juković će kao seksualno agresivna Elodie unijeti određeni glumački nemir u do tada ujednačenu, umjerenu i usporenu filmsku igru, sa izraženom gestom i pojačanom teatralnošću, ali će i ona negdje usput pronaći traženi ton prirodnosti, u pogledu suznih očiju i nemiru koji će sa tijela preći na lice. Treba istaći da će Juković u vrtlogu teatarskih izmjena, koje će dramaturški spajati i razdvajati jedan motiv kao što je npr. replika: „komšija preko puta“, poprilično uvjerljivo donijeti obrise još nekoliko likova koji će ostati spojeni u jednom divljem i oslobođenom prikazu zaljubljene žene, kao Anneinom antipodu ili možda njenoj verziji iz mladosti. Ako će Tatjana Šojić kao majka i žena, a prije svega kao ljudsko biće, očekivano uspjeti stvoriti čitavu jednu paletu duhovnih, psihičkih i fizičkih stanja, ne otkrivajući nužno kada je koje nastupilo, a prepuštajući se postepeno vlastitom nestanku, onda će Davor Domazet kao Nicolas, vjerno pratiti njene bipolarne skokove i propadanja, odbijati je svojom ravnodušnošću, gurati je u ponore svojim bijesom, zatim je vaditi lažnom nadom, a sve to u jednoj krajnje ležernoj, hladnoj, kulerskoj pojavi razbarušenog odbjeglog sina odgojenog sa „previše ljubavi“.
Osim otkrivanja novih talenata kakav je sigurno i Domazet, jedna od velikih vrijednosti ove trilogije, jeste i „povratak“ u pozorište u potpunosti skrajnutih glumaca, poput Mehmeda Porče ili pogotovo Džane Pinjo, s kojima bi umirući domaći dramski teatar sigurno dobio na iskrenosti, emotivnosti i istinitosti, odnosno dobio bi onaj osjećaj životnosti na kojem počiva ova trilogija. Prizor u kojem u scenografski uništenom stanu, a metaforički devastiranoj duši, pored Majke prolaze i odlaze ukućani poput vjetrova bespomoćnosti, tuge i straha, lupajući vratima i vraćajući se u istom krugu praznine, dok muzika Irene Dragović preuzima bol pod svoje i dovodi ga do suza, predstavlja najvažniju tačku predstave u kojoj se do konačnosti sjedinjuju filmski realizam i teatarska magija, sa tišinom stvarnosti negdje između i pitanjem koje odjekuje poput lupanja vratima, ali koje uporno ne čujemo: „Kakav je bio tvoj dan?“
Foto: Kamerni teatar 55