Novo izdanje filmskog žurnala Blitz Screen u znaku je 27. po redu Sarajevo Film Festivala. Osvrnut ćemo se na aktuelno djelo meksičkog filmaša Michela Franca „Novi poredak“, a potom i film “Titanijum” redateljice Julie Ducournau kao i novo ostvarenje cijenjenog iranskog reditelja Asghara Farhadija „Heroj“.
Počasno Srce Sarajeva ove godine je uručeno meksičkom redatelju Michelu Francu kao priznanje za njegov doprinos filmskoj umjetnosti te podršku Festivalu. Postignuće je to koje je Franco zapravo osvojio prošle godine ali zbog situacije sa Korona virusom nije bio u mogućnosti da nagradu preuzme sve do sada. Ujedno, u okviru programa “Open Air” imali smo priliku vidjeti i njegovo novo ostvarenje “Novi poredak”, naslov koji stiže sa osvojenom prestižnom nagradom Srebrni lav sa Venecijanskog filmskog festivala. Redatelj koji je osvajao značajna priznanja sa skoro svakim filmom, u svom novom, šestom po redu, djelu, još jednom se služi prepoznatljivim, analitičkim i otuđenim stilom pripovijedanja, no ovaj put sa znatno masivnijim opsegom od uobičajenog.
Dan je vjenčanja za Mariannu Novelo. Proslava se održava unutar zidina moderne vile koja pripada njenim imućnim roditeljima, pripadnicima meksičke više klase. Ceremoniju ništa ne remeti, čak ni spoznaja da se van zidina njihova imanja, na ulicama Mexico Cityja održavaju veliki, masovni protesti koji su na rubu opasnih nereda. Demonstranti su uglavnom pripadnici niže, radničke klase i tamnije puti, za razliku od privilegiranih, bogatih bijelaca. Kada slavljenici konačno shvate da je situacija na ulicama i u državi itekako ozbiljna i da su nemiri prerasli u pravi državni udar, bit će kasno. Rulja provaljuje u dom Morelovih i, kao i u ostaku grada, počinje potpuni haos i anarhija, masovna ubistva, silovanja i pljačke.
Dosadašnji filmski opus Mišela Franca, pomalo precijenjenog meksičkog autora, uglavnom su činile kompleksne, intrigantne psihološke drame ali nerijetko opterećene pretencioznim ili nevješto osmišljenim raspletima, kakve smo mogli vidjeti u djelima poput „Nakon Lucije“ ili „Avrilina kćerka“. No, dok su Francovi prijašnji uratci bili intimne studije minimalističke, komorne atmosfere, s druge strane, „Novi poredak“ je šireg, daleko ambicioznijeg konteksta i polja djelovanja ali također s brojnim problemima. Inspiriran ogromnim brojem masovnih demonstracija i nereda koji su preplavili praktično cijelu planetu, film meksičkog filmaša kontemplira antiutopijsku viziju o tome na koji način bi se velika narodna revolucija mogla manifestirati u gradu poput Mexico Cityja. U trenucima dok se mnoga društva u svijetu nalaze u ozbiljnim socijalnim i političkim krizama, takva premisa je „Novi poredak“ činila naizgled angažiranim, relevantnim i jednostavno ostvarenjem koje dolazi u pravom trenutku. Ali samo dok se ne prodre u jezgru Francovih namjera. Redateljeva uobičajena sklonost hladnom, objektivnom, amoralnom i ciničnom pripovijedanju ovdje dobija posebnu dimenziju. Dok promatramo nebrojene činove besmislenog, brutalnog nasilja koje revolucionari čine nad bogatom elitom, počinjemo se pitati koji je autorov konačni cilj i poruka? Kako tumačiti klasne i rasne podjele i socijalnu nepravdu u djelu u kojemu su potlačeni podjednako krvožedni i pohlepni kao i ugnjetavači? No, onda polako postaje jasniji filmašev naum. Michela Franca ne interesira sukob kultura, staleža ili političkih afiniteta. Ne interesira ga humanost, pravičnost, empatija kao ni boja kože niti jedne od strana konflikta. Ne postoji distinkcija između žrtve i krvnika. Svi oni zajedno, a u prenesenom smislu svi mi smo podjednako krivi. Živimo u sivom mjestu koje stoji na samoj ivici totalnog socijalnog kolapsa. Ljudski rod je u beznadnoj situaciji, ogrezao u nemoral i izopačenost i zatočen u beskonačnom krugu dehumanizirajućeg nasilja i mržnje. Nade i mogućnosti za promjenu više nema. Jedi ili budi pojeden, filozofija je „Novog poretka“. Dakle, provokativan, ekstremno pesimističan, nihilistički pogled na svijet Michela Franca, koji graniči sa potpunim prezirom prema čovječanstvu i koji budi sjećanje na radove Michaela Hanekea ili Larsa Von Triera, naročito njihove filmove „Funny Games“ ili „Antikrist“. Ali za razliku od pomenutih filmaša, „Novi poredak“ ipak ne posjeduje dovoljno umjetničkog integriteta ili kreativne energije da prenese snažnu poruku kroz svoj narativ. Umjesto toga, ponovo nam ostaje Francova pretencioznost koja šalje nedorečene i konfuzne alegorijske signale. S druge strane, radi se o iznenađujuće umješno režiranom ostvarenju kada govorimo o tehničkim i vizuelnim aspektima djela. Nedovoljnim ipak da „Novi poredak“ možemo smatrati uspješnim ostvarenjem.
U okviru programa „Kinoskope Surreal“ Sarajevo Film Festivala, imali smo priliku vidjeti i ovogodišnjeg canneskog laureata, osvajača Zlatne Palme za najbolji film, francusko ostvarenje „Titanijum“ redateljice Julie Ducournau. Jedno od poznatih obilježja najslavnijeg filmskog festivala na svijetu je i činjenica da se skoro svake godine u službenoj konkurenciji za glavnu nagradu može vidjeti najmanje jedno šokantno, kontroverzno ili polarizirajuće djelo, uradak koji pomjera granice narativnih normi, moralnih preduvjeta ili načela, pa čak i granica pristojnosti. Ove godine, čast da preuzme titulu ne samo najskandaloznijeg naslova u borbi za glavnu nagradu već i da tu istu nagradu osvoji, pripala je redateljici Ducournau i njenom „Titanijumu“. Iako je riječ o njenom tek drugom igranom ostvarenju, za francusku autoricu Cannes je već uveliko poznata teritorija. Njen kratki film „Junior“ nagrađen je na festivalu 2011.godine, a njeno debitantsko dugometražno djelo, kanibalistički horor „Sirovo“, 2016.godine odnio je nagradu FIPRESCI na canneskoj sedmici kritike. A redateljičin najnoviji trijumf, upečatljivi i intrigantni „Titanijum“ ujedno predstavlja i prvi horor naslov ikada nagrađen Zlatnom palmom.
“Titanijum” je priča o Alexiji, djevojčici koja u automobilskoj nesreći doživi jezivu povredu glave, zbog koje joj doktori u lobanju ugrađuju komad legure metala titanijuma. Nekoliko godina kasnije, sada već djevojka, Alexia je egzotična plesačica koja nastupa na automobilskim izložbama. Međutim, njeni stvarni interesi i sklonosti daleko su neobičnije prirode. Skoro svako nastojanje stranaca da joj se intimno, naročito seksualno, približe, završava brutalno i smrtonosno za drugu stranu. Istovremeno, ona pokazuje čudnu, seksualnu povezanost sa automobilima. Nakon niza bizarnih ubistava, Alexia je primorana na bijeg. Skrivajući se, ona završava na kućnom pragu vatrogasnog komandira Vincenta, pretvarajući se da je njegov davno izgubljeni sin. Ako na prvi dojam ovaj kratki sinopsis “Titanijuma” zvuči suludo, to je samo zbog toga što on to na mnogo načina i jeste. Sa svojim novim uratkom, Ducournau kao da želi poručiti da njen debitantski film “Sirovo” nije bio puko privlačenje pažnje obrađivanjem tabu tema, već da se radi o istinski talentiranoj filmskoj autorici, specifičnih kreativnih preokupacija. “Titanijum” je ambiciozno djelo koje fasciniranost svoje redateljice temama ljudske požude, čežnji i disfunkcionalnosti vodi do novih ekstremnih visina. Dok se film “Sirovo” bavio motivima ženskih žudnji kroz prizmu zabranjene gladi, na donekle sličan način “Titanijum” prodire kroz koru spolnosti, seksualnosti i identiteta. Redateljica se služi ljudskim tijelom kao sredstvom za dekonstrukciju konekcije tjelesnog i psihološkog, organskog i neorganskog. Film Julie Ducournau čini se poput hibrida tjelesnog horora redatelja Davida Cronenberga, naročito njegovih kultnih filmova “Videodrom” i “Sudar”, mehaničko-humanističkog nadrealizma iz djela japanskog filmaša Shinye Tsukamotoa, provokativnosti Gaspara Noea ali i art estetike svoje zemljakinje, redateljice Claire Denis. Također, još jednom se manifestira i autoričina vještina da pronalazi humor i u najbizarnijim okolnostima, čime duboko prodire u teritorij grotesknog. Tematski i alegorijski izuzetno bogato djelo, “Titanijum” uglavnom uspješno balansira naizgled teško spojive motive. S jedne strane je Juliena fasciniranost ljudskim tijelom koje je poput bijeloga platna podložno bilo kakvim intervencijama i interpretacijama i sklono promjenama i mutacijama. Istovremeno, s druge strane, “Titanijum” je ispod svoje nadrealno-apsurdističke ljušture uveliko i priča o bezuvjetnoj ljubavi, prihvatanju i povezanosti ljudskih bića na fundamentalnom nivou. Ipak, i pored bogatstva ideja, ostvarenje Julie Ducournau nešto manje je uspješno u kontekstu kompletnosti, u poredbi sa narativno cjelovitijim filmom “Sirovo”. Furiozni i inventivni prvi dio “Titanijuma” posjeduje toliko energije i kreativnosti, da ostatak filma jednostavno nije u stanju pratiti takav umjetnički tempo. No, radi se o minimalnim nedostacima u iznimno originalnom, dojmljivom i sugestivnom uratku i jednom od najzanimljivijih naslova viđenih u 2021.godini.
U okviru programa “Open Air” Sarajevo Film Festivala, prikazan je i “Heroj”, novi film jednog od najznačajnijih aktuelnih svjetskih reditelja današnjice, Iranskog filmaša Asghara Farhadija. Farhadi, dvostruki Oscarovac i osvajač mnogobrojnih nagrada i priznanja, svoj najnoviji uradak premijerno je predstavio na canneskom festivalu, što čini već četvrtim njegovim djelom koje je prikazano prvotno publici najprestižnije evropske smotre filma. Sudeći prema prvim kritičarskim reakcijama, “Heroj” je važio i za glavnog favorita koji će ponijeti “Zlatnu palmu” za najbolji film. Međutim, tu titulu na kraju je odnio francuski film “Titanijum”, a Farhadi se zadovoljio također vrlo značajnom Velikom nagradom žirija. “Heroj” predstavlja i svojevrstan redateljev povratak u formu, nakon svog prvog prilično neuspjelog ostvarenja “Svi znaju”, generičkog i predvidljivog trilera snimanog u Španiji sa tamošnjim zvijezdama Penelope Cruz i Javierom Bardemom. Sa “Herojem” Farhadi se tematski i lokacijski vratio nazad u svoju domovinu, Iran i pokazao da on spada u onu kategoriju filmskih stvaralaca koji najbolje funkcioniraju na poznatom, domaćem terenu, terenu koji, čini se, za autora predstavlja jedino istinski relevantno platno u koje može snažno ucrtavati sopstvene preokupacije.
Rahim je u zatvoru zbog duga koji nije bio u mogućnosti isplatiti. Tokom dvodnevnog dopusta, on nastoji ubijediti osobu od koje je posudio novac da mu oprosti barem dio dugovanja. Istovremeno, njegova djevojka pronalazi torbu sa većom količinom zlatnika. Rahim odlučuje da zlatnike vrati pravom vlasniku. Takva humana gesta dovest će ga do pažnje javnosti i on preko noći postaje medijska senzacija. Čini se da će sada njegovi problemi biti jednostavno rješivi. Međutim, stvari se brzo počinju komplicirati. Skoro kompletna filmografija Asghara Farhadija prepoznatljiva je po redateljevom jedinstvenom i umnogome originalnom stilsko-narativnom pristupu scenarijima. Njegove priče su priče o običnim ljudima zatečenim u vrtlogu obične svakodnevnice ali su prezentirane i konstruirane na autentičan način koji im daje auru misterije i atmosferu napetog, tjeskobnog trilera. I sve to dok se kroz fabulu snažno zrcali konstantni konflikt između modernog i tradicionalnog, uveliko prisutan u današnjem iranskom društvu. Ni “Heroj” svojim tematskim pristupom ne odstupa od takva odabira umjetničkog izričaja. Farhadijevo novo djelo je duboko moralistička priča koja sloj po sloj secira društveno-socijalni poredak u zajednici koju portretira, uključujući i sve rituale, običaje i vrijednosti koje ju označuju ali i opterećuju. Farhadi svojim “Herojem” ukazuje na činjenicu koliko su ponos, poštovanje i dostojanstvo utkani u srž iranskog društva ali ironično, i koliko su izgleda Iranci nepovjerljivi u postojanje istog. Redatelja prvenstveno interesiraju ona siva moralna područja koja najviše djeluju na život običnog čovjeka, nevidljive granice između nevinosti i krivice, istine i laži. Istovremeno, baš kao i u ostalim filmovima ovog sjajnog talentiranog filmaša, i junaci “Heroja” su u neprekidnim etičkim dilemama. Koja je cijena slobode?, pita se Farhadi i njegovi protagonisti. I još važnije, šta čini neki postupak moralno ispravnim? I još preciznije, na koji način se taj postupak mijenja u zavisnosti od trenutne percepcije javnog mnijenja? “Heroj” Asghara Farhadija ne posjeduje snažnu emotivnu rezonancu i britku političku alegoriju koja krasi neke od redateljevih najboljih ostvarenja, kao što su “Razvod”, “Vatromet srijedom” ili “O Elly” ali je i dalje riječ o efektnom i relevantnom djelu koje nas na upečatljiv način vodi kroz socijalni i psihološki lavirint modernog Irana.