U novom izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na četvrti film iz serijala „Matrix“ naslovljen „Matrix: Uskrsnuća“ kao i na ostvarenje “Ne gledaj gore” redatelja Adama McKaya. Dobrodošli.
Kada je premijerno prikazan 1999.godine, film „Matrix“ transrodnih redatelja Lane i Lilly Wachowski, skoro preko noći postao je istinski kulturni i pop fenomen. Djelo je to koje se još uvijek smatra jednim od najznačajnijih naučno fantastičnih filmova u posljednjih tridesetak godina. Svoju inspiraciju „Matrix“ je crpio iz brojnih izvora, od cyberpunk književnosti i pisaca poput Williama Gibsona i Phillipa K. Dicka, preko stripova i hongkonških borilačkih filmova, pa sve do Lewisa Carrolla i „Alise u zemlji čudesa“. No, i pored brojnih utjecaja, ovaj moderni SF klasik posjedovao je dovoljno svježe energije i stvaralačke iskre, autentičnog filmskog autorstva i najprije čiste originalnosti da se odvoji od vlastitih nadahnuća i referenci i postane neovisni entitet, ostvarenje koje je inspiriralo cijelu generaciju filmaša, naučno-fantastičnih književnika, pa čak i modnih dizajnera. Kreativna vodilja koja još uvijek traje. Počevši od jedinstvenog vizualnog stila sestara Wachowski, inovativnog pristupa montaži, mogućnostima filmske fotografije i akcijskim scenama. No, glavni razlog tolikog uspjeha „Matrixa“ prvenstveno leži u njegovom scenariju, odnosno ideji o stvarnosti kao laži koja nas drži u neprekidnom stanju uspavanosti. Tako snažna alegorija otvorila je cijelu Pandorinu kutiju teorija i diskursa brojnih kritičara i akademika koji su fundamentalne teme „Matrixa“ interpretirali na brojne načine, tumačeći ih kao proročku ili upozoravajuću priču, metafizičko i filozofsko djelo ili pak kao satiru. Osim toga, riječ je o ostvarenju koje je napravilo veliku hollywoodsku zvijezdu od Keanu Reevesa, simpatičnog glumca ograničenih izvođačkih mogućnosti. Nakon senzacionalnog uspjeha prvog filma, četiri godine kasnije uslijedit će premijera još dva nastavka, čime „Matrix“ postaje trilogija i franšiza. Riječ je o uglavnom razočaravajućim nastavcima koji su posjedovali izvjesnu dozu režijske dinamičnosti i maštovitosti ali bez kvalitetne umjetničke narativne snage koja bi mogla odvesti originalni motiv do novih kontemplacijskih visina. A sada, više od dvadeset godina nakon prvog filma, pred nama je četvrto poglavlje „Matrixa“ podnaslovljeno „Uskrsnuća“ koje jedino uspijeva nametnuti pitanje svrhovitosti postojanja jednog ovakvog projekta.
Osnovna premisa originalnog “Matrixa” i dalje je tu. Stvarnost koju većina ljudi percipira kao takvu, nije ništa drugo do virtualna simulacija koju je cijelom čovječanstvu nametnula samosvjesna umjetna inteligencija. Namjera digitalnih strojeva je jednostavna – držati ljudsku vrstu u stanju blaženog neznanja, u vještački kreiranom blještavom okružju, kako bi prikrili mračnu, surovu istinu, da je čovjek tek ljuštura koja služi kao neprekidni izvor prirodnog goriva inteligentnim mašinama. Svega nekoliko hiljada ljudi koji žive duboko pod zemljom, upoznati su s pravom istinom. Neo, poznat također kao Thomas Anderson, nekadašnji legendarni vođa otpora, čini se da nema nikakvih sjećanja na vlastitu prošlost. 60 godina nakon događaja koje smo gledali u filmu “Matrix: Revolucije”, Neo je dizajner video igara koji radi za kompaniju iz San Franciska “Deus Machina” i koji je svjetsku slavu stekao kreirajući trilogiju video igara nazvanu upravo “Matrica”. No, nakon finaliziranja trilogije, Thomas doživljava svojevrsni nervni slom i počinje posjećivati psihijatra. Psihijatar mu objašnjava da su kreativni umovi ponekad toliko uključeni u svoj rad da imaju poteškoće razlikovati stvarnost od fikcije. Konstantno mu prepisuje recept za plave pilule zbog smirenja. Istovremeno, u lokalnom kafiću Thomas redovno susreće udanu ženu Tiffany, koja se također ne sjeća svoje prošlosti, one u kojoj je njeno pravo ime Trinity i u kojoj je bila jedna od najznačajnijih figura revolucionarne pobune protiv strojeva.
„Matrix: Uskrsnuća“ prvi je film koji je redateljica Lana Wachowski u svojoj više od 25 godina dugoj karijeri režirala bez pomoći svoje sestre Lilly. Učinila je to uz pomoć dvojice scenarista s kojima je već surađivala, britanskog pisca Davida Michella i bosanskohercegovačkog književnika sa stalnom američkom adresom Aleksandra Hemona. Svakako vrijedi istaći da je Hemonov angažman na ovom projektu jedan od najprestižnijih hollywoodskih projekata u čije stvaranje je uključen autor iz Bosne i Hercegovine. „Matrix: Uskrsnuća“ uveliko se oslanja na dva narativna motiva, nostalgiju i samoreferencijalnost. Brojne meta-tekstualne alegorije na prijašnju „Matrix“ trilogiju pretpostavka je da potječu prvenstveno od Hemona kojemu postmodernizam nije stran u pisanju. Nažalost, takav pristup, eksploatiran do krajnosti, čini djelo više čudnovatom posvetom prijašnjim ostvarenjima nego istinskim novim poglavljem spremnim na nove idejne i kreativne izazove. Jednostavno, samoironični humor ne može biti dostatna zamjena za nepatvorenu originalnost. Također, ponovno obrađivanje starih tema poput slobodne volje, potrage za identitetom ili individualnošću, ovaj put se doima nevješto sklopljenim, na trenutke čak i naivnim. I osnovna, tada nova i nekonvencionalna ideja „Matrixa“ danas ne može da funkcionira na isti način. Prije više od 20 godina, internet i kompjuterska revolucija tek su pravili svoje prve dječje korake i nije ih bilo teško zamisliti kao proročanstvo kakve mračne digitalne imperije koja se sprema proždrijeti našu ljudskost. Danas se takav koncept doima zastarjelim ne zbog toga što je čovječanstvo krenulo nekim drugim putem nego što su se brojne teorije i hipoteze prvoga „Matrixa“ uveliko ostvarile. Moderno društvo je postalo toliko ovisno od kompjutera i virtualnog svijeta da se može reći da mi već odavno svojevoljno živimo u Matrici. I umjesto da nam nudi kakvu novu viziju izlaza iz takvoga zatočeništva, „Matrix: Uskrsnuća“ tek je neuspjeli podsjetnik zbog čega je prvi film svojevremeno bio relevantan. Već viđene dosjetke, neinspirativne akcijske sekvence i konfuzni, neangažirani scenarij definitivno nisu preporuka.
Redatelj Adam McKay vjerovatno je mnogim filmofilima još uvijek najpoznatiji kao autor prilično popularnih komedija iz prve dekade novog milenija koje je snimao s glumcem komičarom Willom Farrellom. Riječ je o ostvarenjima koja bi se mogla svrstati u kategoriju takozvane “pametne glupe komedije”, podžanra u kojemu je McKay kroz svoje apsurdističke protagoniste sumnjivih intelektualnih osobitosti progovarao o brojnim temama karakterističnim za moderno američko društvo, poput opsjednutosti novcem, sportom, slavom ili popularnom kulturom. Filmaš koji je karijeru počeo kao jedan od redatelja i scenarista čuvenog dugovječnog serijala “Saturday Night Live”, potom će krenuti stopama žanrovskih kolega kao što su Todd Phillips ili Jay Roach i okušati se s nešto ozbiljnijim tematskim preokupacijama. Zanimljivo je da su sva tri autora napravili tranziciju s klasične komedije ka političkoj i društvenoj satiri. Za McKaya će se ta tranzicija pokazati iznimno uspješnom još na startu jer mu je ostvarenje “The Big Short” o globalnoj finansijskoj krizi 2008.godine odmah donijelo i Oscara za najbolji scenarij. Nakon toga će slijediti nešto slabije prihvaćen film “Vice” o ozloglašenom američkom potpredsjedniku Dicku Cheneyju. Njegovo novo djelo, “Ne gledaj gore”, uz podršku jedne od najimpresivnijih zvjezdanih glumačkih postava viđenih u skorije vrijeme, na papiru je zvučala kao instant hit i uradak idejno svakako vrijedan pažnje. No, kao i mnogo puta prije, pokazat će se da ono što u teoriji djeluje kao recept za uspjeh, u praksi se pokaže kao upravo suprotno.
Univerzitetski profesor astronomije, doktor Randall Mindy i njegova studentica na doktoratu Kate Dibiasky upravo su otkrili novu kometu i to kometu koja je na direktnom putu prema Zemlji. Prema njihovim proračunima, do naše planete bi trebala stići za nešto više od 6 mjeseci. Njena veličina, 9 kilometara u promjeru, čini je kometom većom od one koja je uništila dinosaure i smješta je u kategoriju takozvanih ubica planeta. Drugim riječima, neće imati nikakve veze gdje se neko nalazi na Zemlji u trenutku udara, rezultat će biti podjednako razoran. Kate i Randall obavještavaju nadležne o svojim saznanjima, preciznije direktora Koordinacije planetarne odbrane, doktora Teddyja Oglethorpea. Nakon što je potvrdio njihove kalkulacije, Teddy nastoji dogovoriti razgovor s predsjednicom SAD-a Janie Orlean. No, Orlean nema previše vremena za diskusije o kraju svijeta dok ne riješi probleme oko skandala vezanog za budućeg sudiju Vrhovnog suda. Ona predlaže da se pričeka i procijeni situacija. Kometa je sada svega par mjeseci udaljena od Zemlje. Teddy, Randall i Kate nemaju izbora nego da se obrate medijima kako bi pojačali pritisak na predsjednicu. Međutim, ni njihov nastup na televiziji neće dati željene rezultate. Na vijest da nas čeka kataklizmični događaj u kojem ćemo svi umrijeti, gledatelji uglavnom reagiraju ili indiferentno ili smatrajući sve prevarom. U svakom slučaju, većina je previše zadubljena u svoje telefone da bi bilo šta shvatili ozbiljno. Istovremeno, tehnološki mogul, treći najbogatiji čovjek na svijetu, Peter Isherwell, dosjetio se nevjerovatno dubiozne ideje, po kojoj će, ako sve bude išlo po planu, na kraju i zaraditi od minerala s nadolazeće komete. Vjerujući u savjete Isherwella, svog najmoćnijeg donatora, ispred savjeta naučnika, predsjednica Orlean se odlučuje za poricanje istine umjesto za bilo kakve razborite pripreme za udar.
“Ne gledaj gore” je film katastrofe u mnogo pogleda, pri čemu se taj epitet najmanje odnosi na sami sinopsis ostvarenja. Scenarij Adama McKaya, baziran prema priči političkog kolumniste Davida Sirote, trebao je najprije biti alegorija na globalno zagrijavanje ili preciznije na potpuno ignorantsko ponašanje američke vlade prema brojnim upozorenjima naučnika na istinsku egzistencijalnu prijetnju planeti na kojoj obitavamo. Tema je to koja je prije 15 godina donijela Oscara za najbolji dokumentarni film uratku “An Inconvenient Truth” Ala Gorea i Davisa Guggenheima. Ne čudi ni odabir Leonarda DiCaprija za naslovnu ulogu u projektu. DiCaprio je još 1998.godine osnovao fondaciju za zaštitu okoliša. Također je producirao 8 dokumentaraca na istu temu. Filmašima je čak išla na ruku i aktuelna covid pandemija kako bi se umjetnički mogli obrušiti na sve negatore naučnih postignuća, političke nepotizme, socijalnu nezrelost i samopovlađivanje modernih društava i u konačnici ravnodušnost čovječanstva prema samom sebi. Trebala je to biti i osuda medija i društvenih mreža kao jednih od glavnih krivaca istovremene lijenosti i maničnosti čovjeka u 21.vijeku, čovjeka koji je zaglavio u duboko blato bezbrojnih distrakcija, previše zaprljanih očiju da bi mogao jasno vidjeti svijet oko sebe. Ukratko, „Ne gledaj gore“ je trebala biti satira na sve ono što je pogrešno kako u američkom društvu tako i globalno. Namjere Adama McKaya više su nego jasne. Tim prije je još očitije na koliko načina je isti zakazao u vlastitim nakanama. „Ne gledaj gore“ ne uspijeva biti niti provokativan niti šokantan niti kontemplativan. Ono što je možda najporaznije, ne uspijeva biti ni komičan, što je za satiru prilično obeshrabrujući podatak. Redateljev pristup temi toliko je banalan, predvidljiv, neuvjerljiv i repetitivan da je zaista teško mariti za bilo šta što se događa ne ekranu. Čak ni nevjerovatni glumački ansambl koji je McKay okupio ne može da udahne život u jednodimenzionalne iritantne antagoniste. Osim pomenutog DiCaprija, hollywoodske zvijezde kao što su Jennifer Lawrence, Meryl Streep, Timothy Chalamet, Jonah Hill ili Cate Blanchet u „Ne gledaj gore“ tek su nevješto skrojeni papirni karakteri koji se na silu nastoje doimati smiješnim i koji su dodatno opterećeni dijalozima ugušenim u jeftinom simbolizmu. Među njima, posebno se ističe Meryl Streep u jednom od svojih najgorih nastupa u prebogatoj karijeri. Njen portret predsjednice Orlean, svojevrsne ženske verzije Donalda Trumpa, uspijeva tek da dokaže dvije stvari. Prvo, među svojim brojnim glumačkim talentima Meryl ipak nema prirodni dar za komediju. I drugo, teško je napraviti parodiju od Trumpa, osobe koja je u startu karikatura na mnogo načina. „Ne gledaj gore“ je daleko od klasika političke satire, inteligentne pronicljivosti i oštre provokacije „Dr Strangelovea“, britkog humora „Smrti Staljina“, jasne društveno-političke angažiranosti „TV mreže“ ili čak anarhičnog ludila „Tima Amerika“. Poredbom mu je bliži film „Idiokracija“ iz 2006.godine, još jedan primjer satire sa sjajnom idejom u kojoj filmaši ne posjeduju dovoljno maštovitosti ili osjećaja za ritam i kontekst da od iste naprave koherentnu cjelinu. Čovječanstvo se možda zaista nalazi na opasnoj prekretnici i krajnje je vrijeme za grubo triježnjenje. Ali ipak, čini se da zaslužuje mnogo više i bolje od filma „Ne gledaj gore“.