U novom izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na 95. po redu dodjelu nagrada Oscar, Američke filmske akademije. Ovogodišnja svečana ceremonija nažalost nastavlja potvrđivati silazni trend kvalitetnog filmskog stvaralaštva koji već nekolicinu godina ozbiljno nagriza američku kinematografiju. Ponovo skromni izbor hvale vrijednih ostvarenja na kraju se pokazao dobitnim tek za nekolicinu naslova, a među laureatima neosporno je dominiralo ostvarenje “Everything Everywhere All At Once” (Sve u isto vrijeme) za koje se večer dodjele završila sa senzacionalno (ali i prilično nezasluženo) osvojenih 7 Oscara. U nastavku detaljnije o nekim od zapaženijih filmova nagrađenih na 95.dodjeli nagrada Oscar.
“The Whale” (Kit) je film baziran prema istoimenoj, prilično uspješnoj pozorišnoj predstavi autora Samuela D. Huntera. Redatelj Darren Aronofsky još jednom uobličava suosjećajan pogled i psihološko seciranje čovjeka koji se bori sa krivicom i kajanjem, sa sopstvenim demonima i slabostima i čovjeka koji je u očajničkoj potrebi za razumijevanjem i dostojanstvom. Istovremeno, dotiče se velikog problema moderne Amerike, pretilosti. Prema novijim istraživanjima, čak 42% Amerikanaca je pretilo, od kojih 18% spada u kategoriju ekstremne pretilosti. Darren ne ulazi u generalne razloge takvog ozračja već svoju kontemplaciju ograničava na subjektivno, na tragediju pojedinca koja je manifestacija unutarnjeg konflikta. Pri tome, kit iz naslova alegorijska je referencija na naravno književni klasik Hermana Melvillea “Moby Dick”, gdje glavni protagonist Charlie funkcionira u dvostrukoj simboličkoj ulozi … i kao mitološka neman i kao kapetan Ahab koji se opsesivno bori sa čudovištem unutar sebe. Naizgled se činilo kao idealan teren za Darrenovu karakternu studiju. Međutim, pokazat će se da je “The Whale” ostvarenje sa nekolicinom fundamentalnih problema. Iznenađujuće, jedan od glavnih je upravo u statičnoj režiji Aronofskog. Njegovo djelo uveliko je opterećeno sentimentalnošću i prevladavajućom melodramatikom, što kompletnom utisku oduzima realistični dojam i dramski naboj. Darrenu ovo nije prvi uradak koji koketira sa mainstream stilom pripovijedanja (The Wrestler) ali nikada prije nije bio toliko uvjetovan patetičnošću koja skoro graniči sa sladunjavošću. Osim toga, Hunterov dramski tekst (koji je sam autor adaptirao u scenarij) u ovom slučaju jednostavno ne funkcionira kao uvjerljiva filmska adaptacija. Mizanscen sveden praktično na jednu prostoriju nije nikakva novina i istorija sedme umjetnosti je prepuna izvrsnih naslova snimanih na jako malom prostoru (Konopac, Prozor u dvorište, Reservoir Dogs, 12 gnjevnih ljudi). Pojedine scene u “The Whale” u određenim trenucima se doimaju umjetnim i neuvjerljivim kako scenografski tako i dijaloški, pri čemu im nimalo ne pomaže repetitivno i monotono narativno uvezivanje dramskih dionica bez ikakvog osjećaja za ritam. Utisak je da je scenariju posvećeno nedovoljno pažnje i posljedica toga je film bez istinske energije koju posjeduju čak i najslabija djela Aronofskog (npr. Noah). Jedina definitivno pozitivna stvar filma “The Whale” je svakako sjajan i upečatljiv (povratnički) nastup Brendana Frasera u ulozi Charlieja, kojemu ni prostetičko odijelo od skoro 150 kg koje je morao nositi nije zasjenilo uvjerljiv nastup. Fraser je sasvim zasluženo i nagrađen Oscarom za glavnu mušku ulogu. U konačnici, “The Whale”, osmi film redatelja Darrena Aronofskog, jedan je od rijetkih promašaja u zaista respektabilnoj karijeri američkog filmaša.
“Pinocchio” Carla Collodija klasik je dječje književnosti preveden na više od stotinu jezika i adaptiran u svim umjetničkim formama nebrojeno puta. Predmet je čak i ozbiljne studije nazvane pinokiologija posvećene kako samom romanu tako i vještini laganja. No, i pored velike zastupljenosti u pop kulturi, zanimljivo je da Collodijeva knjiga nikada nije doživjela zaista vjernu filmsku adaptaciju. Pisac je svoje djelo prvenstveno zamislio kao moralno upozorenje talijanskim seljacima da, ako ne rade naporno, završit će kao jadni Pinocchio koji je pretvoren u magarca zbog svoje impulzivnosti. Nasuprot tome, filmska uprizorenja su karakter lutka najprije promatrala kao neprilagođenog izopćenika i potom ga transformirala u svojevrsnu verziju Frankensteinovog čudovišta, dokaz da čovjek može podariti život neživom, ne iz pukog ponosa već iz nesebičnih razloga. Filmske inačice su se na kraju razlikovale ne po tome koja je bila dosljedna izvornom materijalu već po novinama i idejama koje je svaka prilagodba donosila. I nova ekranizacija u režiji Guillerma del Tora naglasak stavlja na onaj nešto mračniji, frankensteinski podtekst predloška. Puni naslov njegova ostvarenja je „Pinocchio Guillerma del Tora“ prvenstveno kako bi se identificirao u mnoštvu ostalih iteracija ali i kako bi naglasio da gledamo upravo njegovu verziju klasika. Redatelj poznat po svojoj ljubavi prema bizarnom, grotesknom i stvarima koje gmižu u mraku, donosi djelo bogato gotskom atmosferom i protkano elementima mračne fantazije i snovitog. Filmaš vješto balansira brojna stilska i tematska rješenja Pinocchija … tragediju, dječju nevinost, humor, umjereni sentimentalizam, smrtnost, melanholiju i naravno avanturu. Također, del Toro ostvarenje nadopunjuje jednim od svojih omiljenih pratećih motiva – fašizmom. Nehumanost fašizma je tematska preokupacija najboljih uradaka meksičkog redatelja, počevši od izvrsnog gotskog horora “The Devil’s Backbone, preko energične strip adaptacije “Hellboya” pa sve do njegova još uvijek jedinog pravog remek-djela, filma “Panov labirint”. Vizuelno, po uzoru na ilustracije Grisa Grimlyja, primjetna je snažna prisutnost utjecaja njemačkog ekspresionizma. Pinocchija je del Toro režirao zajedno sa Markom Gustafsonom, majstorom stop motion animacije, koji je sličan posao radio i za Wesa Andersona na njegovu ostvarenju “Fantastični gospodin Fox”. Čini se da je stop motion animacija sa istovremenim dojmom stvarnog i nestvarnog, zaista idealan format za uprizorenje priče o drvenom dječaku čija fizikalnost nagovještava ljudskost. Na kraju, „Pinocchio“ je jedno od zrelijih ostvarenja Guillerma del Tora, filmaša čija je vizija, ambicioznost i predanost, pomogla da Collodijev besmrtni klasik konačno dobije adaptaciju kakvu zaslužuje i koja je u konačnici zasluženo osvojila Oscara za najbolji animirani film.
Nova adaptacija (treća po redu) slavnog antiratnog romana Ericha Marije Remarquea “Na zapadu ništa novo” vizuelno je impresivno režiran antiratni spektakl. Redatelj Edward Berger, poznat po radu na odličnim televizijskim serijalima kao što su “Teror” ili “Deutschland 83”, kompetentno pristupa izvornom materijalu, revitalizirajući barem površinski srž romana. Fundamentalna poruka o besmislu rata uobličena je u brutalno filmsko ostvarenje koje grafički i beskompromisno nastoji evocirati detalje jednog od najstrašnijih sukoba u istoriji čovječanstva. Apsurdnost Prvog svjetskog rata vidljiva je i gotovo opipljiva u skoro svakom širokom kadru Bergerova djela. Hiljade ljudi svakodnevno su gubili živote kako bi osvojili teritorij od svega nekoliko stotina metara između rovova. Njihove smrti bile su apsolutno uzaludne i beskorisne i to najprije zbog tragičnog kurioziteta Prvog svjetskog rata, sudara starog, klasičnog i stacioniranog obrasca ratovanja i nove stvarnosti u obliku dalekosežnog načina ubijanja kojeg je donijela nova tehnologija. Rezultat te diskrepancije je 17 miliona izgubljenih (uglavnom mladih) života. No Berger, za razliku od svojih prethodnika u prve dvije filmske adaptacije, ipak ne postiže dublje prodiranje u Remarqueovo sugestivno pripovijedanje. Prvotni piščev naum nije bio tek poručiti da je rat užasan. Remarque ukazuje da je veličanje i glorifikacija rata ono što i goni ljude u rat. Zbog toga njegov roman (kao i prošle ekranizacije) posvećuje znatan prostor periodu prije izbijanja sukoba, periodu kada su mladići, opijeni propagandom i željni slave, svojevoljno i bez promišljanja pristajali na učešće u neželjenim okupacijama stranih teritorija, gubeći pri tome svoju mladost, nevinost i u konačnici živote. Nova verzija nas, osim kratkog uvoda, vodi direktno u završne dane rata, ne ostavljajući prostora za mogućnost dramskog povezivanja sa junacima. “Na zapadu ništa novo” je osuđujuća hronika tretmana kojoj je njemački narod podvrgnut od sopstvene države, hronika izgubljenih budućih generacija koje su nestale u rovovima poput žrtvenih jagnjadi, topovskog mesa u ime slijepe nacionalističke ideologije i težnje ka apsolutnoj moći. Također, u Remarqueovom romanu, glavni protagonist Paul spoznaje empatiju prema neprijatelju svjedočeći patnjama druge strane. Berger se tih snažnih detalja samo ovlaš dotiče, ne uspijevajući dokučiti slojevitiju karakterizaciju ili uobličiti podtekst. Paul i njegovi suborci ostaju tek skice daleko zamršenijih jedinki, pretjerano minimalističko rendanje psihološkog sloma Remarqueovih junaka. Time nova adaptacija (prva snimana u piščevoj domovini i na izvornom njemačkom jeziku) ostaje ipak znatno iza leđa najboljih antiratnih filmskih klasika poput “Dođi i pogledaj” Elema Klimova, “Lovca na jelene” Michaela Cimina ili “Apokalipse sada” F.F. Coppole ali i iza najznačajnijih djela o Prvom svjetskom ratu, kao što su “Galipolje” Petera Weira, “Velika iluzija” Jeana Renoira ili još uvijek najboljeg prikaza rovovskog ratovanja, filma “Staze slave” Stanleya Kubricka. “Na zapadu ništa novo” je osvojio 4 Oscara na dodjeli nagrada Američke filmske akademije, uključujući i onaj za najbolji međunarodni film i nedvojbeno je jedno od najboljih ostvarenja viđenih u protekloj godini. Djelo Edwarda Bergera možda ne donosi ništa novo na žanrovskom frontu ali s obzirom na mračne oblake rata koji ponovo zlokobno paradiraju evropskim nebom, ovakva upozoravajuća ostvarenja čine se danas relevantnijim nego ikada.
Ako je prošlogodišnji osvajač Oscara u kategoriji najboljeg filma, “CODA” redateljice Sian Heder bio jedan od najgorih laureata u povijesti ovog priznanja, onda je ovogodišnji pobjednik, film “Sve u isto vrijeme” definitivno jedan od najneobičnijih. Djelo redateljskog para Daniel Kwan i Daniel Scheinert čudnovati je žanrovski hibrid, mješavina naučne fantastike, komedija i borilačkog filma (između ostalog) sa dobrom dozom trash estetike i zasigurno nije primjer umjetničkog stvaralaštva kakvog su članovi Akademije do sada preferirali nagrađivati. Osvajanje Oscara za najbolji film godine bilo je prilično iznenađenje i potpisniku ovih redova, a još veće činjenica da je isti to učinio na tako trijumfalan način, zgrabivši čak 7 nagrada. Tako uvjerljivu pobjedu nismo vidjeli punih 14 godina, još od vremena kada je “Milijunaš s ulice” večer dodjele priznanja Američke filmske akademije završio sa 8 osvojenih Oscara. Mnogo je drugih također zanimljivih detalja vezanih uz ovogodišnjeg pobjednika. Nakon ostvarenja “Tramvaj zvan čežnja” i “TV mreža”, “Sve u isto vrijeme” je tek treći film koji je osvojio čak tri nagrade (od četiri) u glumačkim kategorijama. Pri tome, Michelle Yeoh je prva Azijatkinja koja je pobijedila u kategoriji najbolje glumice. Redatelji Daniel Kwan i Daniel Scheinert (sada poznati i po zajedničkim nazivnikom Danielsi), osvajači Oscara za režiju filma “Sve u isto vrijeme” ujedno su tek treći redateljski duo nagrađen Oscarom za režiju (nakon što su to prethodno učinili Robert Wise i Jerome robins za “Priču sa zapadne strane” kao i braća Coen za “Nema zemlje za starce”). Zvuči skoro nevjerovatno i da je uradak Kwana i Scheinerta prvi naučno-fantastični film koji je dobio priznanje za najbolji film. Apsurdno zvuči da ono što nije uspjelo takvim besmrtnim klasicima kao što su “2001: Odiseja u svemiru”, “Paklena pomoranča” ili “Blade Runner” uspjelo je ostvarenju Danielsa. To ne znači da je riječ o boljem djelu od pomenutih, svakako ne, već tek o nagovještaju čini se ozbiljnih promjena u promišljanju i načinu vrednovanja Američke filmske akademije. Da li se radi o poboljšanju teško je još uvijek za reći i to ostavljamo na prosudbu sudu vremena. No, sudeći po drastičnom padu kvaliteta ponuđenih naslova među nominiranima posljednjih godina, doima se da ćemo na istinsku oscarovsku revoluciju ili neko novo svitanje američke kinematografije morati još pričekati.
Prvo zajedničko ostvarenje redateljskog para Kwan-Scheinert, suludi ali i zabavni “Swiss Army Man” (slob. prev. Čovjek švicarski nožić) pokazalo je stvaralačke karakteristike autorskog dvojca koji stoji iza njega. Radilo se o stilski inventivnim filmašima bogate vizualne imaginacije ali također i o filmašima kod kojih je fundament priče uveliko ovisio o originalnosti interpretacije. Ili u prijevodu … forma je bila značajnija od sadržaja. Takav pristup definitivno su potvrdili svojim novim djelom “Everything Everywhere All At Once” (Sve u isto vrijeme) s kojim su doslovno preko noći prešli put od eksperimentalnih underground redatelja do svjetskih kinematografskih teškaša i osvajača Oscara za režiju. Ostvarenje Danielsa je mahnita, hiperaktivna mašina od filma koja pali gas vlastite frenetičnosti skoro od prvoga kadra i ne pušta do same završnice. A između prve i posljednje sekvence redatelji su nekako uspjeli zgurati dovoljno ideja, kreacija i koncepcija za nekoliko višesezonskih televizijskih serija. Rezultat takvog preambicioznog, uraganskog pristupa je iscrpljujuće djelo koje motivski luta, nema dramski naboj i nije u mogućnosti pronaći pravo centralno narativno težište. Odnosno preciznije, centralno težište ipak postoji ali se može vidjeti tek kada se “Sve u svoje vrijeme” ogoli od metatekstualne, modernističke, kvaziintelektualne alegorijske trash ljušture u kojoj počiva. A činjenica da je ispod te ljuske učahurena tek melodramatična i limunadična priča o generacijskom jazu i odnosu roditelj-dijete umnogome govori o pretencioznosti redateljskog dvojca. Haotičnost u pripovijedanju je problem kojeg mnogi autori uglavnom nastoje prevazići ili barem pokušavaju ukrotiti, no čini se da Danielsi grle tu istu haotičnost sa velikim entuzijazmom. Kao posljedica toga, nekolicina zaista zanimljivih idejnih rješenja i potencijalno intrigantnih teorija ostaje duboko zakopana pod planinom apsurdističkih nerazrađenih fantastičnih hipoteza, neuvjerljivih postmodernističkih posveta filmskoj umjetnosti i lošeg humora. Ili kao što kaže poslovica … drvo se ne vidi od šume. Također, osnovni zaplet o paralelnim svjetovima daleko je od originalnog i čini se čak redundantnim, naročito nakon što je sličnu premisu neuporedivo bolje kontemplirala izvrsna televizijska serija “Fringe”. Jedini element filma “Sve u isto vrijeme” za kojeg se može reći da je istinski uspješan je nastup glavne glumačke postave koja je sa upečatljivim zanosom interpretirala svoje sumanute karaktere i doima se da se ekipa zaista zabavljala tokom snimanja. No, i pored brojnih mana filma dua Daniels, ostaje nesporna činjenica da je “Sve u svoje vrijeme” osvojio 7 Oscara i to u većinski glavnim kategorijama. Da li je to Akademija konačno odala priznanje filmu koji je čini se prvenstveno namijenjen današnjoj generaciji sa ozbiljnim problemom nedostatka fokusa, generaciji koja istovremeno gleda film jednim okom a drugim skrola informacije na mobitelu? Ili je tek riječ o uratku koje će biti brzo zaboravljeno poput većine drugih oscarovskih laureata posljednjih godina.