U novom izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na film Leeja Cronina „Evil Dead Rise, novo poglavlje kultne franšize kao i na ostvarenje iranskog redatelja Saeeda Roustayija “Leilina braća”.
Davne 1978.godine, 18-godišnji Sam Raimi režirao je srednjemetražni horor film “Within The Woods”. Zajedno sa svojim školskim prijateljima, Robertom Tapertom i Bruceom Campbellom, Raimi je uspio skupiti 1600 dolara za kratki uradak koji im je trebao poslužiti kao pokazni i testni materijal uz pomoć kojeg bi potencijalno mogli obezbijediti sredstva za cjelovečernje igrano djelo. “Within The woods” je primarno bio inspiriran H. P. Lovecraftom i njegovom Knjigom mrtvih, poznatijom kao Necronomicon. Radnja je pratila 4 tinejdžera koji slučajno oskrnave drevno indijansko groblje i oslobode zle duhove. Kratki film će postići uspjeh kod distributera i finansijera (naročito evropskih) i taktika mladih entuzijastičnih filmaša će se pokazati djelotvornom. Fond za igrani film je bio osiguran. 1981.godine premijerno će biti prikazan “The Evil Dead” (Zla smrt), kao direktni rezultat Raimijevih ambicija i nenamjerno popločati put cijeloj generaciji nezavisnih filmskih autora.
Iako je i dalje radio sa mikrobudžetom, redatelj Raimi, zajedno sa svojim starim društvom, producentom Tapertom i glumcem Campbellom, kroz priču o grupi prijatelja koji nailaze na opsjednutu kuću u šumi, pokazat će kako se praktično bez novca i dalje može snimiti kvalitetno žanrovsko ostvarenje. “Evil Dead”, primjer je filma koji je sve nedostatke okrenuo u svoju korist, služeći se inventivnošću, praktičnošću i talentom. Limitirani budžet oslobodio je Raimijevu kreativnost i sposobnost vizuelnog pripovijedanja kao i vještinu upotrebe praktičnih specijalnih i zvučnih efekata i u konačnici iznjedrio jedan od najboljih horora ikada snimljenih. Također, “Evil Dead” je među prvim čistim horor ostvarenjima koji su uspješno integrirali komične elemente u inače jasno definirani žanrovski film. Crni humor Sama Raimijeva će doći još do snažnijeg izražaja u nastavcima, skoro podjednako efektnom “Evil Dead 2: Dead By Dawn” i završnom trećem poglavlju “Army of Darkness” koji će nekonvencionalnu sagu povesti u fantasy okružje. Uspjeh trilogije “Zla smrt” postavit će zaista visoke standarde onoga što nezavisni, mali film može postići. Ti standardi nažalost ipak neće dovesti do neke istinske revolucije u žanrovskom izričaju ali će na osnovu uspjeha Raimijevih djela neminovno dovesti do snimanja novih, modernijih izvedbi originalnog koncepta. Prvi reboot će s dogoditi 2013.godine sa filmom “Evil Dead” redatelja Fede Alvareza, ostvarenjem koje je uspješno oživjelo i istaknulo brutalnost i jezivost Raimijeva prvoga filma ali kojemu je nedostajalo redateljske maštovitosti i pogotovo crnohumornog dodira da postane zaista izniman pothvat. Potom će slijediti televizijska serija “Ash vs Evil Dead” koja će se pretjerano oslanjati na komične elemente franšize. I na kraju, tu je novo filmsko uprizorenje horor uspješnice, nazvano “Evil Dead Rise” (Zla smrt: Buđenje) koje je poput originala nastojalo balansirati stravu i slapstick humor ali očekivano sa blijedim rezultatima. Iako film “Evil Dead Rise” počinje sa segmentom u kolibi na jezeru, većina radnje se odvija unutar oronule stambene zgrade u Los Angelese, koju očekuje skoro rušenje. U jednom od stanova na višim spratovima obitava Ellie zajedno sa svojom djecom, Bridget, Danny i Kassie. Uskoro im se pridružuje i Beth, Ellina sestra koja se vratila kući u L.A. nakon što je proputovala svijet radeći kao audio tehničar rock benda na turneji. Uskoro grad pogađa zemljotres i skriveni trezor se otkriva duboko ispod parking zgrade. Iz puke znatiženje, Danny se spušta kroz novonastalu rupu u parkingu. Tamo pronalazi trezor a u njemu Knjigu mrtvih i nekoliko starih ploča. Naravno, Danny ne zna da je knjiga zapravo Necronomicon, drevni sumerski tekst koji ima moć prizivanja demona koji su u stanju opsjedati kako žive ljude tako i one mrtve.
“Evil Dead Rise” redatelja Leeja Cronina između ostalog pati od boljke koja muči brojne moderne prerade kultnih naslova, a to je nedostatak autorske hrabrosti i samopouzdanja. Cronin je zaokupljen žvakanjem starih ideja i nostalgičnim reminiscencijama i to čini nauštrb bilo kakvog nastojanja da osvježi materijal pred sobom, da mu udahne kakvu novu kreativnu iskru ili viziju. Redatelj nema snage da umjetnički manipulira čak ni sa ponuđenim detaljima. Tako naprimjer, činjenica da se franšiza prvi put preselila u urbano okružje Cronina ne nagoni da se možda poigrava modelom zajednice, uže pa onda i šire, kao i klaustrofobičnim dojmom ruševne zgrade u kojoj su protagonisti zatočeni. Pri tome, distancirajući se od izvornog ambijenta kolibe i prijeteće šume, izgubio je tonalitetsku povezanost sa prethodnicima a nije ostvario ništa vrijedno takve drastične promjene. Također, bilo je tu prostora za interpretaciju motiva majčinskog instinkta i socijalno-ekonomskih problema.
Nažalost, redatelj Cronin (do sada poznat tek po prosječnom irskom hororu “The Hole in The Ground”) očigledno nema ambicija za gubljenje vremena na podtekst ili snažniju karakterizaciju. Umjesto toga, njegova jedina preokupacija je kako efektno vizuelizirati određene horor sekvence i pri tome ne iznevjeriti brojne poklonike “Evil Dead” serijala. Jedino što je takvim pristupom uspio je učiniti stilski pomak od svega onoga što je “Evil Dead” trilogiju činilo u određenoj mjeri jedinstvenom ali bez ideja na koji način taj pomak kompenzirati autentičnim, upečatljivim konstruktima. Nekolicina vješto režiranih žanrovskih inscenacija (poput scene u liftu ili pogleda kroz ključaonicu) jednostavno su nedovoljni da učine “Evil Dead Rise” pamtljivim poglavljem dugovječne franšize.
Nema nikakve dvojbe da je iranska kinematografija jedan od najznačajnijih globalnih filmskih pokreta. Njen uspon počinje krajem 60-ih godina prošloga vijeka pojavom tzv. Iranskog novog vala, koji na velika vrata uvodi socijalni realizam u iranski film i u potpunosti potiskuje dotadašnji fokus filmaša na melodrame i klasični persijski teatar. Novi val je uveliko bio inspiriran tadašnjim strujanjem u evropskom filmu, naročito talijanskim neorealizmom i francuskim novim valom i kontemplirao je teme poput klasnih razlika, socijalnih i društvenih odnosa kao i identiteta. Pokret je imao određenih prepreka nakon Iranske revolucije 1979.godine i uvođenjem cenzure ali nikada se nije istinski ugasio. Na mnogo načina on još uvijek traje, što ga čini jednim od najdugovječnijih filmskih pravaca u istoriji sedme umjetnosti. Vrijedna svakog divljenja je činjenica da je i u 2023. godini, i pored brojnih ozbiljnih problema koje filmaši doživljavaju od strane tamošnje vlasti, iranski film još uvijek relevantan i autentičan sa snažnim autorskim glasom. Redatelji kao što su Asghar Farhadi, Jafar Panahi, Majid Majidi ili Bahman Ghobadi svakako se mogu ubrojiti među najznačajnije živuće i aktivne filmske stvaraoce.
U takvom talentiranom i potentnom društvu, nekako ispod radara prolazi karijera Saeeda Roustayija, teheranskog redatelja sa apsolutno besprijekornom filmografijom. Njegova prva dva ostvarenja, “Život i jedan dan” i “Samo 6,5” silovita su i beskompromisna razglednica današnjeg Irana. Ništa slabije nije ni njegovo novo djelo “Leilina braća” koji redatelju donosi FIPRESCI nagradu na prošlogodišnjem Canneskom festivalu i definitivno potvrđuje Roustayija kao novu nadolazeću silu iranskog i svjetskog autorskog filma. 40-godišnja Leila većinu svog života je provela brinući se za roditelje i četvero braće. I dok se njena braća bore sa pukim preživljavanjem, Leila smišlja plan: započet će porodični posao koji će ih spasiti od siromaštva. Istovremeno, ona saznaje da je njen otac Esmail tajno čuvao pozamašnu svotu novca koju je planirao darovati kako bi mogao postati Patrijarh svoga klana, jedne od najvećih počasti u persijskoj tradiciji. Ovo otkriće dovest će do haotičnog stanja u već ionako nestabilnim i krhkim obiteljskim odnosima. Taj novac neophodan je Esmailovoj djeci kako bi finansijski stabilizirali svoje živote. Međutim, otac se odlučuje za sopstvenu slavu, a Leilin postupak koji će potom uslijediti izazvati će lančanu reakciju koja će zaprijetiti da u potpunosti uništi tkivo porodice.
Iako filmovi Saeeda Roustayija tretiraju slične tematike kao ostali renomirani iranski filmaši, razlika u stilskom pristupu je više nego evidentna. U velikom broju pomenuti aktivni redatelji funkcioniraju kao nepisani nasljednici izvornog iranskog novog vala, najprije se služeći takozvanim poetskim humanizmom kao fundamentalnim izričajem (izuzetak je npr. i Asghar Farhadi sa svojim intimnim dramskim studijama). S druge strane, Roustayijevi filmovi prvenstveno su razorne psihološke drame kroz čije se ranjene pore duboko ocrtavaju svi nedostaci i ožiljci modernog Irana. Redatelj kao da želi poručiti da ako jedna mala porodična zajednica ne može funkcionirati čak i pored zajedničkih ciljeva i svjetonazora, kako onda to da očekujemo i od društva kao cjeline. “Leilina braća” kroz portret disfunkcionalne obitelji reflektiraju ekonomska previranja, nekompetentnu patrijarhalnu tiraniju, korupciju i društvene podjele ali možda i najviše podređeni položaj žena. No, jednako kako kroz mikrokosmos promatra makrokosmos, tako Roustayi čini i obratno. Koristi se ideološkim previranjima, religijom, tradicijom, političkim i socijalnim konfliktom, kako bi izoštrio i definirao mjesto pojedinca u datom okružju. Pri tome filmašu uveliko pomaže fantastična glumačka postava sastavljena od Roustayijevih stalnih saradnika i ujedno vodećih iranskih glumaca, poput Navida Mohammadzadeha (“Život i jedan dan”), Peymana Maadija (“A Separation”) ili sjajne glumice i feminističke aktivistkinje Taraneh Alidoosti (“About Elly”). Izvrsna generacijska saga “Leilina braća” jedan je od najboljih ostvarenja viđenih u 2023.godini i još jedan dokaz nevjerovatne, skoro neuništive, snage iranskog filma i njegovih autora čije priče umjetničkim kredibilitetom, subverzivnošću i iskrenošću, još uvijek fasciniraju istinske poklonike sedme umjetnosti širom svijeta