U novom izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na drugo poglavlje naučno-fantastične sage Dune redatelja Denisa Villeneuvea, kao i na distopijsko ostvarenje redatelja Alexa Garlanda Civil War.
Nakon iznimno uspjelog prikazivanja filma Dune – drugi dio, redatelj Denis Villeneuve definitivno je dokazao jednu stvar – roman Dina Franka Herberta ipak se može kvalitetno ekranizirati. Nakon zanimljive ali ipak primarno neuspješne filmske adaptacije iz 1984. godine u režiji Davida Lyncha, kao i ne pretjerano ambiciozne mini serije iz 2000.godine, mnogi su bili mišljenja da je Herbertov veliki naučno fantastični roman previše kompleksan za dojmljivu adaptaciju. Piščev višeslojni svijet opterećen zamršenim političkim i socijalnim odnosima kao i alegorijama na fašizam, kolonijalizam i religiju, dugo vremena se činio nedostižnim snom za brojne filmaše. Tako je bilo sve do 2021.godine i premijere filma Dune – Prvi dio. Uradak sjajnog kanadskog redatelja Denisa Villeneuvea bio je vizuelno impresivni spektakl, do tančina vjeran predlošku, koji je u konačnici osvojio čak 6 Oscara (uglavnom u tehničkim kategorijama). Ono što je filmu nedostajalo najprije je bila kompletiranost (ispričano je samo pola originalnog narativa), zbog čega je bilo teško steći precizan dojam o djelu. Sada, kada smo konačno vidjeli Dune – drugi dio, može se zaključiti da je Villeneuveova ekranizacija čuvenog Herbertova SF klasika više nego zadovoljavajuća. Riječ je o uistinu velikom postignuću o čijim vrijednostima će se vjerovatno govoriti u dekadama koje su pred nama.
Dune – Drugi dio počinje tamo gdje je Prvi dio stao. Paul Atreides (Timothee Chalamet) i njegova trudna majka i članica moćnog ženskog reda Bene Gesserit, Jessica, traže utočište među starosjediocima planete Arrakis, pustinjskom, nomadskom narodu Fremeni. Paulu i Jessici je neophodno mjesto gdje će se skloniti nakon što su preživjeli vojni udar i masakr koje je Kuća Harkonnen počinila nad njihovom kućom Atreides. Pošto ih prihvati Stilgar, jedan od vođa Fremena, Paul nastoji naučiti način života pustinjskog naroda. Istovremeno on počinje uspostavljati dublju vezu sa Fremenkom Chani (Zendaya) ali se i distancirati od sve zastupljenijeg općeg mišljenja da je on mesija iz fremenskih proročanstava. Dok se on distancira od takvih stavova, njegova majka Jessica čini upravo suprotno, nastoji što bolje iskoristiti mesijasnku auru koja okružuje njenog sina. Uskoro dolazi do otvorenog rata između pustinjskog naroda i Harkonnena koje predvodi Barun (Stellan Sakrsgard), zajedno sa svojim nećacima Glossu Rabbanom (Dave Bautista) i Feyd-Rauthom (Austin Butler). Od ishoda rata zavisi ko će kontrolirati planetu kao i njen najvredniji resurs – začin. Začin, substanca koja se može pronaći samo na Arrakisu, u stanju je produžiti život, izazvati vizije ali ona također omogućuje međuzvjezdana putovanja. Kada pobjeda Harkonnena postane upitna, Vladar Shaddam IV odlučuje da se direktno uključi u sukob i stiže na planetu sa svojom kćerkom, princezom Irulan (Florence Pugh) i vođom Bene Gesserita, časnom majkom Mohiam.
Nakon što je pogledao film, redatelj Christopher Nolan (Inception, Interstellar) došao je do jednog zanimljivog zaključka … Dune – Drugi dio je za Denisa Villeneuvea ono što je Imperija uzvraća udarac (The Empire Strikes Back, 1980) bila za Georgea Lucasa i Star Wars sagu. Pošto je Imperija postala svojevrsna matrica kako nastavci filmova mogu nadmašiti prethodnike u većini umjetnički relevantnih elemenata, pretpostavka je da je time želio poručiti kako nastavak Dine također ispunjava slične kriterije. Ako mu je to bila namjera, može se reći da je Nolan bio u pravu. Koliko god je prvi dio Villeneuveove adaptacije Herbertova romana bio izvanredno djelo, ipak se istovremeno doimao i kao uvertira za moguću snažniju dramsku strukturu, kao vješto spojena kolekcija vizuelnog identiteta, narativnih postavki i bazičnih karakternih nacrta. Njen nastavak ne odustaje od prethodno postavljenih varijabli i svakako opravdava trogodišnje čekanje. Redatelj u svakom pogledu produbljuje i kontemplira teme iz romana. Humanističke, civilizacijske, povijesne, ekološke, duhovne, autoritarne i kulturološke preokupacije Franka Herberta ovdje primaju jasan, koherentan i definitivan oblik. Zajedno sa svojim koscenaristom Jonom Spaihtsom (Prometheus, Doctor Strange), Villeneuve učinkovito balansira složene i zahtjevne ideje i metafore sa filmskim diskursom svemirske opere koja je dovoljno pojednostavljena da ju može pratiti milionsko gledateljstvo, većinom neupućeno u sadržaj romana. Također, redatelj shvata i jednu vrlo važnu poruku romana Dina (poruku koju je David Lynch ili previdio ili namjerno zanemario), a to je opasnost od fundamentalizma i pogotovo od mesijanskih ličnosti, koja se očituje u liku Paula Atreidesa. Tu vrijedi spomenuti suptilan i efektan nastup mladog i zaista talentiranog glumca Timotheeja Chalameta u nimalo jednostavnoj ulozi Paula Atreidesa, karaktera koji konstantno plovi između različitih emotivnih i društvenih stanja, od žrtve, preko herojskog revolucionara, pa do uzročnika fanatičnih ratova. Bez obzira na to što je poveznica sa Imperijom sasvim opravdana kada govorimo o uspješnim nastavcima i naročito uspješnim nastavcima naučno-fantastičnih filmova, umnogome saga o pustinjskoj planeti Dini predstavlja svojevrsnu antitezu Ratovima zvijezda. Svemirska franšiza Georgea Lucasa bila je inspirirana tropima fantasy žanra, naročito Tolkienovim Gospodarom prstenova i arhetipskom crno-bijelom podjelom svijeta na dobro i zlo. Nasuprot tome, Dune je surovije i realnije mjesto, daleko izravnije utkano u naš svijet, iscrtano naturalizmom i stvarnim problemima čovječanstva. Mnogi motivi koje lamentira čine se danas relevantnijim više nego ikada. Jedina ozbiljnija zamjerka koja se može uputiti nastavku Dine je ista ona koja je bila upućena prvom filmu, a to je redateljeva pomalo pretjerana posvećenost doslovnom ekraniziranju Herbertova romana. Villeneuve samo želi dočarati piščevu stvaralačku viziju, bez namjere da ostavi sopstveni autorski pečat na djelo (od takvog slobodnijeg pristupa David Lynch je daleko manje uzmicao). Zbog toga novoj inačici možda nedostaje diskretna doza humora ili šarenija karakterna slojevitost. Može mu se također zamjeriti nedostatak dublje analize islamskih i općenito orijentalnih motiva koje je Herbert uveliko koristio u romanima. No, i pored toga je riječ o impozantnom SF spektaklu (pogotovo ako se oba dijela sage promatraju kao jedan film), ostvarenju koje je više nego efektno predočilo na ekran besmrtni žanrovski klasik i upečatljivo ga predstavilo novim generacijama gledatelja. S obzirom na veliki finansijski i kritički uspjeh oba Dune filma, izvjesno je da će Villeneuve imati priliku adaptirati i narednu knjigu Franka Herberta u ciklusu o pustinjskoj planeti, naslovljenu Mesija. Ako taj film bude kvalitetom i približno sličan ovim dosadašnjim radovima, onda je to sasvim dovoljno razloga za radovanje i iščekivanje.
Britanski svestrani autor Alex Garland prilično je jedinstvena pojava u Hollywoodu, koju nije najjednostavnije klasificirati ili definirati. Ujedno nije jednostavno odrediti ni gdje počinje njegova filmska karijera. Pored režije i scenarističkog rada, Garland je poznat i kao književnik, autor stripova i kreator video igara. Svoj prvi veliki proboj doživjet će kao pisac, sa debitantskim bestseler romanom Plaža (The Beach, 1996), sa kojim postiže toliki uspjeh da ga mnogi literarni kritičari odmah proglašavaju vodećim književnim glasom Generacije X. Četiri godine kasnije, britanski redatelj Danny Boyle adaptirat će Plažu za film sa Leonardom DiCapriom u glavnoj ulozi. Saradnja s Boyleom očigledno će predstavljati inicijalnu kapsulu za početak Garlandova kinematografskog puta, jer će za istog režisera 2002.godine napisati svoj debitantski scenarij, za horor ostvarenje 28 dana kasnije (28 days Later), a nedugo potom i za njegovo naučno-fantastično djelo Sunshine. Zatim će se nastavit profilirati kao vrstan scenarist i za druge redatelje – za Marka Romaneka sa predloškom za Never Let me Go (2010), uvjerljivu adaptaciju čuvenog istoimenog romana Kazuoa Ishiguroa, kao i za Petea Travisa sa scenarijem Dredda (2012), odlične adaptacije čuvenog britanskog stripa Sudija Dredd. 2014.godine, Garland snima svoj prvi redateljski uradak, vrlo zanimljivi egzistencijalistički SF Ex Machina. Dva naslova koja će uslijediti, Annihilation (2018) i Men (2022) narativno i idejno će biti daleko od tema koje je obrađivao u svom debiju u redateljskoj stolici ali će u svim djelima biti istaknuti upravo egzistencijalistički motivi i promišljanja o čovječnosti. U tom pogledu, nimalo se ne razlikuje ni njegovo najnovije ostvarenje, distopijski ratni triler Građanski rat (Civil War, 2024), u kojemu Alex Garland ponovo na originalan način kontemplira o čovjeku ali i prijetećem putu uništenja kojim svi mi možemo vrlo lako krenuti.
Bliska je budućnost. Sjedinjene Američke Države su u otvorenom građanskom ratu. Razlozi koji su doveli do sukoba su nepoznati. Zbog snažnih secesionističkih pokreta, zemlja je podijeljena na nekoliko frakcija. S jedne strane je još uvijek aktivni američki predsjednik (Nick Offerman), koji odbija da preda vlast i služi svoj treći mandat. Ukinuo je FBI i bombardira sve gradove koje se ne slažu sa njegovom politikom. Najsnažniji protivnik mu je takozvani Zapadni Front, odnosno udružene države Kalifornije i Teksasa. Četvero ratnih reportera planiraju krenuti na opasno putovanje od bombama razrušenog New Yorka do Washingtona, kako bi pokušali intervjuirati predsjednika. Ako uspiju, bio bi to ekskluzivni i najvjerovatnije posljednji intervju s njim jer snage Zapadnog Fronta brzo prodiru do Washingtona s namjerom da svrgnu predsjednika i definitivno sruše američku vladu. Putnici su dvoje veterana ratnog novinarstva – fotografkinja Lee (Kirsten Dunst) i njen kolega novinar iz Reutersa Joel (Wagner Moura), ostarjeli reporter Sammy (Stephen McKinley Henderson) kao i mlada novinarka Jessie (Cailee Spaeny). Četvorka putuje kroz opustošenu zemlju, pored praznih i gorućih zgrada, napuštenih automobila i leševa, svjedočeći pobunama, egzekucijama i ratnim dejstvima. U normalnim okolnostima put od New Yorka do Washingtona trajao bi nekoliko sati ali zbog ratnog stanja njima će trebati nekoliko dana.
Kada bi se pročitao kakav kratki sinopsis filma Građanski rat, prvi dojam bi bio da je Alex Garland snimio angažiranu alegoriju o današnjoj politički duboko podijeljenoj Americi. Međutim, nakon gledanja, jasno je da redatelj nije imao namjere progovarati o trenutnoj prilično turbulentnoj društvenoj klimi u SAD-u. On namjerno ostaje nejasan i suzdržan oko razloga zbog kojih je rat počeo, kao i oko toga koja je strana u konfliktu možda pravednija. Umjesto toga, Građanski rat je najprije opomena do kakvih posljedica može dovesti ekstremno polarizirajuće društvo i šta se događa kada se državni poredak uruši. Posljedice su rat, nasilje i anarhija, podjednako u Americi kao i na bilo kom drugom mjestu na planeti Zemlji. Redatelj pokazuje da rat potom dobija sopstvenu logiku, kako društvo više ne funkcionira na tradicionalni način i kako pojedinci više ne donese odluke na osnovu prijašnjih socijalnih promišljanja ili doktrina, već samo na principu osobnih interesa i fundamentalnih nagona za preživljavanjem. Svakodnevno suočavanje sa smrću i razaranjem dovodi do ogromnih trauma i psiholoških poremećaja, a zatim i do depresije, apatije i konačno do potpunog gubitka humanosti. Građanski rat je također film o sukobu promatran iz novinarske perspektive, odnosno perspektive ratnih reportera. Garland ukazuje na značaj objektivnog, neutralnog novinarstva, pogotovo danas, kada medijima dominira pristrano i subjektivno izvještavanje. Ako poredimo novo djelo britanskog redatelja sa njegovim prethodnim radovima prožetim nadrealizmom, višeslojnom simbolikom i tehnološko-distopijskim kontemplacijama, onda se može zaključiti da je Građanski rat stilski i filozofski umjerenije ostvarenje, rađeno klasičnim principima pripovijedanja. Filmu kojemu je namjera progovoriti o tome kako ljudska priroda funkcionira u neljudskim uvjetima možda ipak nedostaju upečatljiviji dijalozi i snažnija i kompleksnija dramatizacija i karakterizacija, kako bi sugestivnost dosegla svoj puni potencijal i možda dodatno iskoristila ionako uvjerljive nastupe svojih glavnih glumaca – Kirsten Dunst i Wagnera Moure. No, s druge strane, veliki dio autorskog šarma, autentičnosti i hrabrosti Garlanda je spremnost da hoda tankom linijom između šablona i provokacije, patosa i začudnosti. Građanski rat je daleko od savršenog filma, ali i dalje je riječ o kompetentno i ekspresivno režiranom antiratnom djelu koje posjeduje dovoljno originalnih motiva da efektno prenese svoju poruku i ostavi dugotrajniji trag.