Kritika Mirze Skenderagića: “Dolazak proljeća u Buču”
Glavno priznanje Takmičarskog programa 6. izdanja AJB DOC Festivala, AJB DOC Main Award, osvojio je već nagrađivani film Dolazak proljeća u Buču (2022) autorskog dvojca Mile Teshaieve i Marcusa Lenza, koji su odmah po oslobođenju i zajedno sa ponovnim okupljanjem preživjelih Ukrajinaca, ušli u Buču kako bi posvjedočili o razaranju koje je zadesilo ovaj mali ukrajinski grad, ali i o optimizmu koji se tiho, ali uporno širio među zajednicom, nakon 35 dana opsade, brutalnih borbi i stravičnih zločina koje je iza sebe ostavila ruska vojska. Apokaliptični prizori spaljene pustoši na otvaranju ne ulijevaju nikakvu nadu u novi početak, ali kada jednu uplašenu staricu na ulici prigrli ukrajinska vojnikinja i pažljivo joj kaže: „Sve će biti dobro“, postaje jasno da je ovaj film upravo to, filmska riječ utjehe koja dolazi zajedno sa stravičnom istinom, ali koja poput proljeća, obećava mir, sreću i ljubav.
Dolazak proljeća u Buču jeste film koji od početka do kraja teče u istom srednjem tempu, ujednačenog dramaturškog ritma bez naglih promjena, u kojoj se u svakom montažnom spoju, osjeti balans između užasa i nade, straha i otpornosti, smrti i života, dobra i zla. Jer, tek što se pomisli da je miris paleža i truleži nepodnošljiv, film ponudi trag čistog vazduha koji ispuni prostor nakon jednog zagrljaja, jednog poljupca, jedne lijepe riječi. Ipak, ta ravnoteža ne djeluje kao rezultat vještačkih i nasilnih dramaturških preslagivanja, nego je jednostavno tu, kao dio života preživjelih Ukrajinaca iz Buče, koji, dok govore o ubijenim članovima svojih porodica, dok premještaju mrtva tijela, dok ulaze u svoje spaljene domove, ne padaju u očaj, niti prizivaju mržnju, već to rade dostojanstveno i smireno, sa ponekim jedva primjetnim prkosnim osmijehom koji ne može prikriti bol niti strah. Dok obnavljaju svoja dvorišta i uništene kuće, dok okopavaju grobove i popisuju mrtve, oni pričaju svoje priče, prisjećaju se svojih bližnjih, nadaju se miru i nastavljaju život. Među njima je i Olga koja spremajući ručak napolju kaže kako je „planirala naručiti cijelu kuhinju za svoj rođendan, 8. april“, ali kako je „dobila nešto drugačiji rođendanski poklon“: „ekshumaciju tijela ubijenih komšija“. Yuriy potom govori o tome kako preuzimaju tijela iz Boyarke i Obukhiva, prevoze ih na groblje i organizuju sahranu, dok se on uporedo bori da osigura pitku vodu za zajednicu, ali najintimniji trenutak njegove priče u filmu jeste onaj kada pronađe svoj stari automobil te pozove sina kako bi mu to rekao. Djevojčica Olenka je ostala jedino dijete u svome razredu u školi, a o tome kakav je utjecaj rata na djecu te u kojoj mjeri su sjedinjeni dokumentarizam i stvarnost, tačno definiše iznenadni zvuk granate koji do te mjere uplaši Olenku, da joj se strese cijelo tijelo. „Ovo je od naših momaka!“, reći će joj drugarica, na što će Olenka odgovoriti: „Dešava se“ i nastaviti oslikavati započeti rad. Najpotresnija priča jeste ona udovice Liudmyle koja traži tijelo svog supruga koji je upucan u glavu, na samom ulazu u kuću.
Iako djeluje da Teshaieva i Lenz nastoje ostaviti ove priče u što sirovijem obliku, što bliže stvarnosti, oni ipak pronalaze stilski minimalizam u pretežito statičnim, nešto dužim kadrovima, sa tek povremenim pomjeranjem kamere, kada treba ispratiti nečiju kretnju ili pokazati na iskopani grob u dvorištu. Najčešće ostavljajući ulicama, zgradama, dvorištima, kućama da „govore“ same za sebe o „spaljenoj zemlji“, oni će između tih prizora oslobađati prostor za likove i za interakciju sa njima, zadržavajući na taj način svijet dokumentarizma u čistoj objektivnosti. Jednostavno će djelovati da likovi sami prilaze i otpočinju razgovore, sa vojnicima ili rediteljima, njima je sasvim svejedno. Također, ovakvo rješenje direktora fotografije Marcusa Lenza u mnogome će doprinositi onome osjećaju dostojanstva u smrti i posvećenosti nastavku života. Isto tako će cijeli film obojiti teška magla i postapokaliptično sivilo, dok će upornu bjelinu zamijeniti plavo nebo tek u pretposljednjem kadru sa probeharalim granama „ukrašenim“ poderanom odjećom. Ili će se sunce i ranije promaljati u određenim trenucima, kao što je recimo vanjsko vjenčanje, i na taj način nagovještavati približavanje proljeća, a možda i kraja rata. Život će se suptilno, ali sigurno podizati iz temelja. Iako se tijela još uvijek nalaze po ulicama, a mrtvački sanduci čekaju, imena mrtvih se moraju popisati, djevojčica mora nastaviti obrazovanje, novopečeni mladenci moraju zaplesati na trgu, negdje se mora zanoćiti i ručak se mora spremiti. Život mora nastaviti dalje.
Nagli rezovi između sreće i tuge, kao osigurači u doziranju i jednog i drugog, ukazuju na neophodni bijeg iz mraka tragedije, ali bez nebeskih skokova lažnog optimizma koji uvijek nakon razočaranja, vraća na neminovno dno. Svi likovi u ovome filmu su vrlo oprezni i svjesni situacije u kojoj su se zatekli, i još uvijek u svojim snovima „vide bombe“. Jer, kako kaže djevojčica Olenka, „život više neće biti isti“. Jednako kao što je film narativno podijeljen na negativno i pozitivno, tako autori i stilski grade jednu vizuelnu piramidu u kojoj likovi čas vode u mrak podruma sa krvavim dušecima, čas izlaze na ulicu da zaplešu, pa će se s vremenom moći prepoznati jedna neobična sjedinjenost sna i jave, iskopane rupe i vjenčanja, od jedne tačke stvorivši blagi osjećaj snoviđenja u kojem je rat, i završen, i još uvijek traje. Tako je to i inače u postapokaliptičnom žanru, koji u dokumentarnom rodu još uvijek ne postoji. Da život ispočetka nije niti lijep, niti bolan, već da je uvijek pomalo oboje, jasno je sa muzičkom podlogom koju potpisuju Dakha Brakha i Ganna Gryniva, a koja u tek nekoliko navrata, anđeoskim glasom briše granicu između prošlosti i budućnosti, uspavljivanja i razbuđivanja, užasa i ljepote. Naravno, određenu ulogu u stvaranju nove zajednice ima i religija, odnosno crkva, ali će ona u ovome filmu biti definisana jednom scenom, onom u kojoj mladi ukrajinski pop govori protiv Moskovske patrijaršije, da bi ga jedna građanka prekinula riječima: „Kako se usuđuješ raspravljati o crkvama! Ja nemam gdje živjeti! Koga briga?! Bog je jedan!!!“
Dok sve ovo neumoljivo djeluje kao već proživljeno i gotovo opipljivo realno, sa ljudima koji nikad i nigdje nisu solidarniji i humaniji, nego li u ratu, proljeće stiže i film završava kao što je i počeo… riječima utjehe: „Sve će opet biti predivno.“