Kritika Mirze Skenderagića: “My Name Is Happy”
Drugog dana AJB DOC Film Festivala prikazan je trenutno možda i najaktuelniji film Zovem se Sretna koji domaćoj javnosti donosi temu femicida kao globalno prisutnog zločina s obzirom na to da u svijetu svake godine bude ubijeno čak 470 000 žena. Film Ayşe Toprak i Nicka Reada donosi tragičnu, ali i inspirativnu priču o kurdskoj djevojci anđeoskog glasa Mutlu Kayi koja je pukom srećom preživjela femicid i to nakon što joj je iz pištolja u glavu pucao mladić Veysi Ercan, i to samo jer je odbila da se uda za njega. Prevodeći ime glavne junakinje Mutlu što na turskom jeziku znači „sretna“, reditelji već u naslovu jasno nagovještavaju da će se film baviti ženskim pitanjem, ali mu istovremeno preko pojma sreće, priskrbljuju i dodatno, ironijsko značenje. Rezultat je filmski čisto, dramaturški jednostavno, emotivno i vrlo potresno dokumentarno ostvarenje u kojem tragičnost ne preuzima dominantni osjećaj, ali koje je, fokusirajući se na perspektivu žrtve, svjesno ili nesvjesno zanemarilo odlučniji društveni angažman i nešto veću dozu političke nekorektnosti, što je jasno upravo zbog postavljanja konačnog pitanja o ženinoj sreći, a ne o ženinoj slobodi.
Toprak i Read priču slažu krajnje suptilno, ne žureći sa razvojem centralnog sižejnog toka, a nastojeći pronaći njenu poetsku prirodu, pa Mutlu uvode u liričnim usporenim kadrovima, njenih svijetlo zelenih očiju koje gledaju kroz prozor automobila na oskudni krajolik gradića Ergani u jugoistočnoj Turskoj, njenih ruku čije pomjeranje ne otkiva nikakve poteškoće i njenog skrivenog osmijeha, dok glasom iz off-a objašnjava značenje svoga imena. Zatim se priča seli unutra, u kuću, u dom, također u jednom poetskom obliku, sa statičnim kadrom naslaganih jorgana na koje se kroz providne zastore probija dnevna svjetlost. U tom trenutku i ponovo iz off-a, započinje pjesma u bolnoj i tihoj interpretaciji lijepe Mutlu, čiji novi pogled kroz prozor sobe ipak sluti tragediju. Prostor filma postepeno u potpunosti preuzima muzika i znatno snažnija te savršenija verzija pjesme koju donosi snimak Mutluinog nastupa u popularnom turskom TV talent showu u kojem je nastupila kada je imala 19 godina. Komentarišući nastup, Mutlu kaže kako ta pjesma opisuje njen život te kako je ostavila srce na sceni, ne znajući da pjeva svoju vlastitu elegiju (vrsta lirske pjesme u kojoj dominira tužno raspoloženje i sjeta), što je svakako još jedan suptilan znak o ishodu njene sudbine o kojoj se još uvijek ne zna gotovo ništa. Prije toga, u pravom dramaturškom trenutku, dok se pjesma stišava u pozadini, a sunce se diže iznad brda Erganija u panoramskom dronovskom snimku, Mutlu postavlja ključna tematska pitanja u filmu: „Kako bi to moglo biti moguće da kurdska djevojka postane slavna? Kako tako lijepa djevojka može biti iz Erganija?“ Ovdje se, dakle, angažuje tema feminizma smještena u provincijski gradić u kojem se neće dozvoliti lijepoj ženi da uspije. Naravno, to sa sobom povlači i novo pitanje o tome: ko će i kako spriječiti Mutlu da postane slavna i da svijetu pokaže svoj talenat i ljepotu? Autori još uvijek neće otkriti šta se u konačnici krije iza Mutluinih riječi, ali će konstantno nuditi dramaturške znakove koji će pojačavati neizvjesnost, kao npr. kada Mutlu zaključi da bi neka „druga porodica do sada bila uništena“.
Osim što je ovo film o jednoj ranjenoj ženi, on je i film o porodici, o odnosima sa sestrom i bratom, o ulozi majke, pa će najveći dio narativa upravo biti posvećen pojedinačnim i zajedničkim porodičnim scenama. Za razliku od nekih drugih porodica koje probleme rješavaju razgovorima, raspravama i svađama, Mutluina porodica mir i spas pronalazi u pjesmi, metaforički i doslovno. Tako će kroz pjesmu, autori uvoditi cijelu Mutluinu porodicu, od majke Hanim koja plače tokom Mutluinog nastupa, a potom se raspjevano priključi sinu Hakanu, koji sve okuplja svojim strastvenim sviranjem gitare, pa do starije sestre Songul koja također osvaja svojim snažnim glasom. Jedino će otac Mehmet ostati po strani, prisutan, ali ne i uključen u radnju filma, što je donekle i razumljivo s obzirom na oblik tragedije koju je kao najstariji muškarac u porodici preživio, ali bi svakako njegov dodatni komentar bio presudan za otvaranje jednog većeg prostora analize stanja u turskom društvu, očigledno i dalje razapetom između tradicionalnog i modernog, konzervativnog i liberalnog, patrijarhalnog i feminističkog, o kojem se sazna jako malo. Jer, npr. iako Mutlu ima podršku roditelja u ostvarivanju svoga sna o slavnoj pjevačici, ona se mora upitati šta da obuče za nastup, kako drugi ne bi rekli: „vidi Mutlu gola na sceni!“ U tom trenutku, posebno se izdvaja upravo lice oca koji gleda nastup svoje kćerke, što je jasna autorska sugestija, ali u ovome smislu isuviše suptilna.
Narativna struktura koncepta u ovome filmu je postavljena mozaično i u njoj se željelo sjediniti prošlost i sadašnjost u jedan isti sižejni tok, i to kombinovanjem arhivskih snimaka i fotografija sa snimljenim scenama, na način da recimo okupljena porodica gleda Mutluin nastup na televiziji, kao da ona uživo nastupa u talent showu. Nakon što se uvjerljivom i dinamičnom rekonstrukcijom brutalnog napada i pokušaja ubistva, uz potresno svjedočenje Hakana, predoči Mutluina teška sudbina i njeno stanje u kojem je morala ponovo učiti hodati, govoriti i ono za nju najvažnije, pjevati, Toprak i Read tokom snimaka Mutluinog oporavka, suptilno uvode njenu drugu sestru Dilek, onu koja je najviše kul od svih drugih, kako ju je ranije predstavila i koja joj je najviše pomogla da ponovo stane na svoje noge. Oni na ovaj način pripremaju narativni teren za novi čin femicida, što se već tada može naslutiti, jer Dilek jedina nije prisutna u sadašnjosti. Zatim, ponovo skreću sa započetog puta, kako bi se iznijela informacija da je Veysi Ercan osuđen na 15 godina zatvora, ali i kako bi u potpunosti ogolili trenutno Mutluino stanje i to kroz za nju najosjetljiviji proces ponovnog učenja pjevanja. Naravno, autori će i dalje tragati za poetskom prirodom stvarnosti, za trenucima čiste ljepote, ali će i otvarati novo poglavlje u Mutluinom životu, u kojem će njen prekinuti glas pronaći svoj put na TikToku, a zatim i na ulici. Na taj put će je usmjeriti upravo Dilek koja je očigledno bila posebno društveno i politički angažovana, što je jasno u snimku u kojem na demonstracijama drži snažan govor o pravima žena, koji izmučena Mutlu u kolicima zbunjeno sluša. Taj Mutluin novi glas, neće posjedovati snagu ni emociju onoga u pjesmi, ili će autori olako prijeći preko njegovog puta, ali će on za Mutlu predstavljati drugu šansu i novo rođenje. Filmsku informaciju o Dilekinoj smrti, koju je hladnokrvno ubio njen tadašnji partner i vojnik, iznenada, ali ponovo pripremljeno, iznose tri žene, Mutlu, Hanim i Songul, ublažavajući šok pranjem njenog mezara, a zadržavajući tragediju u svome, ženskom svijetu, jedinom koje će je sačuvati od zaborava.
„Govorila sam suncu: Nemoj izaći! Borila sam se sa suncem. Nemoj izaći!“, kaže Mutlu plačući i prisjećajući se trenutka sestrine smrti. Ali, sunce će ponovo izaći i svijet se neće zaustaviti, a na kraju dana ostat će pitanje o sreći. „Veoma sam sretna“, reći će Mutlu kojoj je bez ikakvog razloga muškarac pucao u glavu iz pištolja, jer „biti Sretna“, danas znači „biti živa“. Pa makar i sa metkom u glavi.