Nedjeljna kritika Mirze Skenderagića: „Orestija“
Na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu, a u koprodukciji sa Scenom MESS, premijerno je izvedena predstava „Orestija“, prema tragediji dramatičara Eshila, a u režiji nagrađivanog makedonskog reditelja Slobodana Unkovskog, jednog od posljednih velikana jugoslavenskog teatra „stare škole“, poznatog po spajanju nespojivog u oslobođenom suprostavljanju žanrova i stilova, bilo da „na stolu“ ima društveno angažovanu dramu Biljane Srbljanović, politički ep Bertolta Brechta ili komediju Williama Shakespearea. I u tom „nepostojećem“ konceptu, kako ga je jednom sam Unkovski nazvao, a zapravo u autorskom prostoru nedovršenog procesa bez crvenih linija, postavljena je i Eshilova trilogija o osveti, ogrnuta u savremeni dekor apsurda, bez jasne idejne osvještenosti i artikulisanosti metateatarskog, pa se može reći da se nasilnim teatarskim plesom tragičnog i komičkog, svjesno ili nesvjesno zakoračilo i u amatersko. Uporedo, negdje iz dubine, sve vrijeme će tinjati glas predstave koji će stidljivo i nespretno rušiti „četvrti zid“ i najavljivati krv.
Tetralogija „Orestija“ jeste jedan od najsloženijih klasičnih dramskih tekstova, sačinjen od tri tragedije objedinjene pod imenom glavnog lika Oresta. Kako je Eshil sve svoje tragedije uspostavljao na helenskim mitovima, tako je i „Orestija“ zasnovana na mitskoj priči o mikenskom kralju Agamemnonu, kojeg nakon povratka iz Trojanskog rata, kod kuće dočekuje zavjera u kojoj ga ubijaju njegova žena Klitemenstra i njen ljubavnik Egist, što je izneseno u prvom dijelu trilogije naslova „Agamemnon”. Slijedi „Žrtva na grobu“ u kojoj Klitemenstrin i Agamemnonov sin Orest, uz pomoć sestre Elektre osvećuje oca i ubija majku i njenog ljubavnika. U „Eumenidama“, po prvi put u grčkoj tragediji čovjeku ne sude bogovi, već narod, uz ipak presudan glas božice Atene za Orestovu oslobađajuću presudu. Ovdje je iskoračila dramaturginja Jelena Mijović koja je uspjela zadržati širinu i dubinu teksta sa gotovo svim likovima i to u trajanju predstave od oko dva i pol sata. Dramaturški se tako predstava razvija u dinamičnom, ali stabilnom ritmu, sa suptilnom izmjenom tema i motiva, prije svega osvete, pravde, pa i slobode te odgovornosti, dok će se određeni upitnici javljati kod rediteljskog koncepta, u kojem će na trenutke djelovati da Unkovski ismijava, ne Eshilov izgrađeni svijet, nego današnju percepciju njega. Naime, reditelj će tragičnost zastrašujućeg svijeta „Orestije“ povremeno „komentarisati“ apsurdom današnjeg banalnog svijeta, čija se strahota krije u njegovoj gluposti, pa će recimo glumci često dodavati kratka usputna „objašnjenja“ i nepripadajuće geste svojim likovima, kao što su recimo, ironične asocijacije na plač, „kme, kme, kme“ ili simbol modernog doba, oblik srca napravljen prstima ruku, koji Agamemnon (igra ga Izudin Bajrović) pokazuje publici tokom susreta sa Klitemenstrom (igra je Mediha Musliović). Međutim, ovakvo autorsko poigravanje kojim će Unkovski pokušavati zadržati gledatelja izvan zidina na Argu, neće se nametnuti kao dosljedno, s obzirom da će se usput izgubiti u dominantnoj krvavoj tragičnosti, ostavši tek u tragovima apsurdnog, koji će kod gledatelja izazivati čuđenje, pa i podsmijeh, što će se moći primjetiti u trenutku kada na scenu poput hajduka sa plastičnom rekvizitom mača/sjekire uleti Egist (Igra ga Ermin Sijamija).
Ovaj će svojevrsni autoreferencijalni paradoks u predstavi biti jasno naznačen na samom početku, u vizuelno jednostavnom, ali oskudnom te svjetlima jakih boja obogaćenom scenografskom rješenju Adise Vatreš Selimović. Na pozadinskoj konstrukciji sa velikim platnom na kojem je blijeda fotografija glavnog ulaza u Narodno pozorište u Sarajevu, ideja o paradosku će se djelomično ostvariti i u mizansenskom smislu, kao metateatarska replika dvora Atride, u koji se mora ući i iz kojeg se mora izaći. Jer, uprkos tome što će platno biti razrezano sa resama za prolaz, njegova uloga će prvenstveno ostati dekorativna, a u rediteljskom konceptu će poslužiti „samo“ da sakrije lažna ubistva, što će mu na neki način priskrbiti i dodatno značenje, ono o pozorištu kao mjestu u koje se ulazi sa plastičnim mačem, a izlazi okrvavljenih ruku i sa odsječenom glavom u kesi. U prilog ideji o napuštenom pozorišnom dvoru, ići će i spušteni lusteri te oborene stolice na prosceniju, ali ponovo kao dekorni znak, dok određene motive publika neće niti stići niti spoznati, kao što je recimo drveni konjić (ili bi logičnije bilo da se radi o jelenu) kojeg žrtvovana Ifigenija (igra je Ejla Bavčić Tarakčija) iznese, pa ubrzo skloni sa scene. Smješten u odvojeni fantastični svijet iz kojeg u anđeoskom kostimu djeteta, posmatra dešavanja na sceni, njen lik će i u dramaturškom smislu ostati nedorečen, negdje između duha prošlosti koji malo pjevuši, malo sjedi na dvoru i bezbrižno jede kokice, slijepog tragača koji želi nešto za sebe iz krvavog svijeta sadašnjosti i „brechtovskog“ svjedoka istine.
U istom rascjepu suprotnosti će zaglaviti i kostimografija Vanje Ciraj Džudža i Irme Saje, podijeljena na svakodnevno i stilizovano, blijedo i jarko, pa će zaista biti teško vizuelno prihvatiti istovremeno prisustvo distopijskih kostima koji kao da su upravo stigli iz svijeta „Sluškinjine priče“, zatim onih originalnih u kojima su oživjele tamne erinije, potom onih „camp“ kičastih, pa sve do tinejdžerskih majica sa likom Mickey Mousea. Taj spoj će jednostavno djelovati kao započet i nedovršen proces, sa ostavljenim otvorenim vratima od fundusa garderobe i likovima puštenim da tumaraju okolo. Te likove će pod svoje uzeti ansambl Narodnog pozorišta i ostali gostujući glumci, od kojih će se neki sasvim neočekivano pojavljivati tek od polovine ili na samom kraju predstave, dok će drugi već nositi pronađena odgovarajuća „odijela“ za svoje uloge. Kod ovih potonjih će se posebno izdvojiti Mona Muratović u ulogama Elektre i horovođe, koja će uprkos drastičnim i učestalim promjenama raspoloženja pa i kostima, uspjeti zadržati isti vrisak smisla u mraku izgubljenosti, zamjenjujući agoniju za smirenost, bol za radost, tugu za ljubav, konstantno gubeći sebe u potrazi za drugima. Kraljica tragedije, Mediha Musliović će, krenuvši iz arogancije, a prepustivši se usput propasti i ludilu, do smrti stići sa ledenim osmjehom na krvavom licu i toplim zaustavljenim suzama u očima, a sve pod okriljem uzvišene tragičnosti i u haljini neukrotive seksualnosti. S druge strane, Vedran Đekić će svoga Oresta stvarati u apsolutnoj tišini i filmskoj bezizražajnosti, oslobodivši mržnju, bijes i odlučnost, sa neoborivom odgovornošću, u konačnici.
I bit će krvi na kraju, ali od plastičnog mača, i mehanički točkovi podzemlja će se ukazati, i Sartrove „Muhe” će zatvorit mit, i pojaviti će se svjetlo slobodne volje i moralne odgovornosti. I zbunjena publika će umjesto bogova presuditi, a božica pravde teatra će potvrditi njenu odluku. Možda ovaj put ne bude oslobađajuća.
Foto: Velija Hasanbegović (nps.ba)
