U posljednjem ovogodišnjem izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na neke od najboljih filmskih ostvarenja prikazanih u 2021.godini. U godini koja joj je prethodila, 2020-toj, zbog globalnog širenja korona virusa, skoro sve institucije filmske umjetnosti, uključujući one usmjerene ka kino prikazivanju, praktično su dovedene do ruba egzistencije. Uz zatvaranje kino dvorana, otkazivanje premijera i prolongiranje brojnih produkcija, 2020.godina se s pravom smatra najgorom filmskom sezonom od vremena od kojeg se iste ocjenjuju. Iz tog razloga sve su oči s velikom nadom bile usmjerene ka 2021.godini, u nadi da će ona donijeti veliki povratak normalitetu, kako umjetničkog djelovanja tako i svih ostalih aspekata života. I sada, kada je ta 2021.godina praktično iza nas, možemo reći da se bolji dani definitivno naziru ali da smo još uvijek dosta daleko od čistine. Kino dvorane širom svijeta su ponovo otvorene, premijere se daleko rjeđe otkazuju i publika napokon može gledati film na i dalje najprimjereniji način, onaj u mraku sale i pred velikim ekranom. Međutim, uz pandemiju koja, čini se, nema namjeru tako brzo se povući, 12-tak mjeseci hibernacije učinilo je sasvim dovoljno štete. Tako da je godina iza nas na mnogo načina ipak bila čudna filmska godina u kojoj se gledatelji jesu vratili u kino dvorane ali u znatno manjem obimu u odnosu na period prije pojave virusa. Pri tome, nisu pomogli ni konfuzni načini distribucije filmova, nerijetko dostupni istovremeno u kinima i na streaming servisima. Ostaje nejasno da li korona i dalje drži kinematografski svijet u svojevrsnoj pauzi ili svjedočimo početku jednog novog normaliteta koji će u potpunosti izmijeniti način prikazivanja sedme umjetnosti. No, bez obzira na sve poteškoće i nejasnoće, iza nas je ponovo vrlo zanimljiva filmska sezona, koja nije oskudijevala upečatljivim, inovativnim i angažiranim naslovima. I što je najvažnije, godina je to iznimno značajna za BH kinematografiju, nakon što je Jasmila Žbanić ostvarila ogromni uspjeh sa svojim djelom „Quo Vadis, Aida“ osvajajući priznanje za najbolji film Evropske filmske nagrade. Ali krenimo redom.
5. Belfast
Britanski redatelj, scenarista i glumac Kennet Branagh svoju izuzetno umjetnički relevantnu, mada ipak kvalitetom neujednačenu, karijeru, počeo je još krajem 1980-ih godina. Branagh će se vrlo brzo profilirati u respektabilnog filmaša i pogotovo vodećeg kinointerpretu djela Williama Shakespeara. Uglavnom sjajne adaptacije drama najčuvenijeg engleskog barda poput “Henrika VI”, “Mnogo vike ni oko čega” ili “Zimske priče”, bit će tek uvertira u 1996.godinu i “Hamleta”, istinsko monumentalno filmsko remek-djelo i jednu od najboljih ekranizacija Shakespearovih drama, u kojoj je Branagh fantastično odradio trostruku rolu, redatelja, scenariste i glavnog glumca. Potom će uslijediti njegova prilično šarolika stvaralačka karijera. U konačnici, cjelokupnu autorsku filmografiju Kenneta Branaghe možemo podijeliti u tri kategorije. Prvu čine već pomenute Shakespearove dramatizacije. Drugu čine adaptacije kako književnih klasika tako i poznatih hollywoodskih franšiza, uključujući i aktuelne prerade Hercula Poirota Agathe Christie. Vrijedi istaći i da je Kennet Branagh također zaslužan za istinski vjernu adaptaciju fantastičnog horor klasika književnice Mary Shelley “Frankenstein”, jedinu koja je na celuloidu zaista oživjela egzistencijalističke teme otuđenosti, izolacije i ksenofobije koje su krasile izvorni književni predložak. A u treću kategoriju možemo svrstati intimnije i daleko ličnije Branaghine tematske preokupacije, među koje svakako spada i njegovo novo ostvarenje “Belfast”, sjajna poluautobiografska drama o odrastanju u Sjevernoj Irskoj 60-ih godina prošloga vijeka. Snimljen u veličanstvenoj crno-bijeloj tehnici, “Belfast” je sentimentalno spuštanje kroz vrtloge sjećanja, sjećanja na turbulentni period grada zarobljenog u okovima nasilnih sukoba i religijske netrpeljivosti između unionista i nacionalista, odnosno protestanata i katolika, koji će trajati od 60-ih pa sve do kraja 90-ih godina prošloga vijeka. Ispričan iz dječije perspektive, film Kenneta Branaghe ipak nije nikakav politički traktat niti zauzima strane konflikta. Riječ je o ljubavnom pismu gradu redateljeva djetinjstva ali i njegovoj porodici, susjedima, zajednici. Nostalgična je to i gorko-slatka dramedijska freska jednog prošlog vremena ali vremena i dalje duboko utkanog u bitak irskog čovjeka. Branagh ni u kom slučaju ne pomjera neke nove granice filmskog pripovijedanja. Slične tematske i motivske poetike mogli smo već vidjeti u nešto starijim britanskim klasicima, poput “Nade i slave” Johna Boormana ili “Anđelinog pepela” Alana Parkera. No, “Belfast” je također djelo posvećeno svim stanovnicima glavnog sjevernoirskog grada koji su, baš kao i sam Branagh, isti napustili u potrazi za smislenijim i sigurnijim načinom života. Ili kao što jedna od protagonistica filma ironično kaže: “Mi Irci smo rođeni za odlaske, inače svijet ne bi imao pabove“. Na kraju, Branaghino ostvarenje ipak je pomalo opterećeno možda i previše simplificiranom, čak i klišeiziranom slikom jednog daleko kompleksnijeg konflikta i razdoblja. Međutim, i dalje je riječ o dovoljno upečatljivom, šarmom naoružanom i emotivno inspirativnom djelu koje već sada, nakon osvojenih 26 svjetskih filmskih priznanja, polako izrasta u jednog od glavnih favorita u nadolazećoj utrci za Oscara u kategoriji najboljeg filma.
4. Dune
Roman američkog književnika Franka Herberta “Dina” iz 1965.godine, s pravom se smatra jednim od najznačajnijih i najutjecajnijih djela naučno fantastične književnosti svih vremena. Velika Herbertova svemirska saga u svom je fundamentu bila svojevrsna paradigma ljudskog potencijala i prirode, kraha i obnove civilizacije, ekoloških tema, religije, duhovnosti, autoritarne i fašističke vlasti kao i socijalnih i kulturoloških razlika. Takvo bogatstvo simbola i tematskih preokupacija, učinilo je “Dinu” pop fenomenom i bezvremenom knjigom koja intrigira i zapanjuje milionski broj čitatelja i poklonika kroz generacije. Nakon što je 1984.godine redatelj David Lynch snimio prvu, podijeljeno prihvaćenu, adaptaciju Herbertova romana za veliki ekran, sada, u 2021.godini, fanovi “Dine” konačno su dočekali dugo pripremanu ekranizaciju koja bi trebala biti vjerna predlošku. U režiji jednog od najtalentiranijih hollywoodskih filmaša današnjice, Denisa Villeneuvea, nova inačica “Dine” je na mnogo načina impresivno kinematografsko iskustvo ali koje nije i bez nekolicine ozbiljnih mana. Glavna poteškoća s kojom se suočava film Denisa Villeneuvea krije se u samom njegovom zvaničnom nazivu, “Dina – prvi dio”. Dakle, radi se o adaptaciji samo polovine istoimenog romana, a nastavak bi se tek trebao snimati, s nadom da ćemo ga vidjeti u drugoj polovini 2023.godine. Za sada, pred nama je praktično nedovršeno djelo koje je kao takvo teško za ispravno ocijeniti. U izdanju kakvom nam je za sada dostupna, “Dina – prvi dio” upečatljivi je kolosalni vizuelni spektakl, raskošno produciran ali ipak minimalistički konstruiranog narativa. Kada je upitan kakav će mu pristup biti izvornom materijalu, redatelj Villeneuve je odgovorio: „knjiga, knjiga i samo knjiga!“ I takav postupak više je nego evidentan u njegovoj inkarnaciji Herbertova univerzuma. Riječ je o adaptaciji ogoljenoj na nivo klasičnog pripovijedanja, lišenoj bilo kakvih ozbiljnijih autorskih intervencija. Pred nama je definitivno „Dina“ Franka Herberta u svojoj bazičnoj, nepatvorenoj formi, predstavljena uz umjerenu dozu mistike ali dovoljno prijemčiva široj gledateljskoj bazi, neupućenoj u izvorni tekst. Redateljeva jasna odlučnost da oživi roman u što jednostavnijem obličju možda krije i prijelomnu manu filma Denisa Villeneuvea. Poredbe radi, ekranizacija „Dine“ u režiji Davida Lyncha bilo je fantazmagorično, skoro suludo, uobličenje jednog stranog svijeta, svijeta planete Arakis koji je čudesno oživio uz pomoć originalne i impresivne scenografije, kostimografije, snolikih, ekspresionističkih vizija i grotesknih antijunaka. Alternativna interpretacija Denisa Villeneuvea ne interesira. Drama i zaplet jedino su mu bitni, sve ostalo su distrakcije, kolosijeci koji udaljavaju od glavnog puta. Za redatelja kojemu je „Dina“ omiljena knjiga još od tinejdžerskih dana, šansa da režira svoju verziju iste je ostvarenje životnog sna. Stoga je roman Frenka Herberta poput kakve svete knjige koju je zabranjeno skrnaviti. Smanjio je ekspoziciju na minimum, ostavljajući događajima slobodu da sami pojašnjavaju eventualne nejasnoće. On ne može ili ne želi strgnuti okove strogo zacrtanih, ravnolinijskih smjernica svog scenarija, ne dozvoljavajući publici priliku da zakorači dublje u Arakis i osjeti sva njegova čudesa. Umjesto toga, on ambijent koji portretira promatra kroz skoro naturalističke okvire sa stidljivim natuknicama epskog intenziteta, poput kakve svemirske inačice „Lawrencea od Arabije“. Pri tome, ne žuri sa građenjem okvirne fabule. On ostavlja prostora karakterima i konstruktu da dišu, da polako sazrijevaju dok cjelokupni koncept dobija jasnije, istančanije obrise. Može se reći da je Villeneuve u svojoj nakani uspio. Njegova „Dina“ prilično je dosljedna adaptacija Herbertove knjige, efektno, pouzdano i hirurški precizno režirana ali s druge strane pomalo impotentna i suzdržana, kojoj ipak nedostaje kakva snažna doza autorske lucidnosti, hrabrosti i imaginacije da postane i istinski vrhunsko umjetničko djelo.
3. Titane
U okviru programa „Kinoskope Surreal“ 27. Sarajevo Film Festivala, imali smo priliku vidjeti aktuelnog canneskog laureata, osvajača Zlatne Palme za najbolji film, francusko ostvarenje „Titanijum“ redateljice Julie Ducournau. Sa svojim novim uratkom, Ducournau kao da želi poručiti da njen debitantski film “Sirovo” nije bio puko privlačenje pažnje obrađivanjem tabu tema, već da se radi o istinski talentiranoj filmskoj autorici, specifičnih kreativnih preokupacija. “Titanijum” je ambiciozno djelo koje fasciniranost svoje redateljice temama ljudske požude, čežnji i disfunkcionalnosti vodi do novih ekstremnih visina. Dok se film “Sirovo” bavio motivima ženskih žudnji kroz prizmu zabranjene gladi, na donekle sličan način “Titanijum” prodire kroz koru spolnosti, seksualnosti i identiteta. Redateljica se služi ljudskim tijelom kao sredstvom za dekonstrukciju konekcije tjelesnog i psihološkog, organskog i neorganskog. Film Julie Ducournau čini se poput hibrida tjelesnog horora redatelja Davida Cronenberga, naročito njegovih kultnih filmova “Videodrom” i “Sudar”, mehaničko-humanističkog nadrealizma iz djela japanskog filmaša Shinye Tsukamotoa, provokativnosti Gaspara Noea ali i art estetike svoje zemljakinje, redateljice Claire Denis. Također, još jednom se manifestira i autoričina vještina da pronalazi humor i u najbizarnijim okolnostima, čime duboko prodire u teritorij grotesknog. Tematski i alegorijski izuzetno bogato djelo, “Titanijum” uglavnom uspješno balansira naizgled teško spojive motive. S jedne strane je Juliena fasciniranost ljudskim tijelom koje je poput bijeloga platna podložno bilo kakvim intervencijama i interpretacijama i sklono promjenama i mutacijama. Istovremeno, s druge strane, “Titanijum” je ispod svoje nadrealno-apsurdističke ljušture uveliko i priča o bezuvjetnoj ljubavi, prihvatanju i povezanosti ljudskih bića na fundamentalnom nivou. Bez dvojbe jedan od najoriginalnijih i najdojmljivijih naslova viđenih u 2021.godini.
2. Riders Of Justice
Otprilike istovremeno kada je “Još jedna runda”, film danskog redatelja Thomasa Vinterberga kupio brojna svjetska priznanja, premijeru su imali “Jahači pravde”, sjajno ostvarenje još jednog talentiranog danskog filmaša, scenariste i redatelja Andersa Thomasa Jensena. Radovima dvojice filmaša-zemljaka nije zajednička samo ista zemlja porijekla već i glavni glumac Madds Mikkelsen. Mikkelsen, karizmatični i talentirani glumac iza kojeg je također vrlo uspješan stvaralački period, polako izrasta u jednog od vodećih lica velikog ekrana današnjice. “Jahači pravde” na papiru su zvučali kao tek još jedan triler osvete sa elementima crnog humora, šablonsko hibridno ostvarenje bez ozbiljnijih stvaralačkih ambicija. Međutim, ispostavit će se da sadržaj Jensenova scenarija uveliko nadilazi puke žanrovske norme i očekivanja. Redatelj se služi jednostavnim narativom kako bi istraživao kompleksnosti širokog spektra ljudskih emocija, od krivice i bijesa, samoće i depresije, pa sve do suočavanja s gubitkom, traumama iz djetinjstva, seksualnog napastvovanja i u konačnici nasilja. Također, autor obrađuje i problematiku disfunkcionalne obitelji, motiv prisutan praktično u svim njegovim režiserskim radovima. Filozofska promišljanja o kauzalitetu, vjeri, teoriji kaosa, smjenjuju se sa psihološkim i egzistencijalističkim pitanjima. Mračne teme koje kontemplira, Jensen ublažava crnohumornim pristupom i otkačenim karakterima koji kao da su izašli iz jednog od filmova braće Coen. Nasilni motivi i iznenađujuće eksplicitno brutalne akcijske scene isprepliću se sa brojnim trenucima fizičke i satirične komedije. Takvi tonalitetski skokovi su kreativni postupci koji naizgled ne bi mogli koegzistirati. Ali redatelj toliko vješto balansira tematskim i strukturalnim postavkama svojeg djela da se potencijalni nespojivi elementi doimaju kao savršeno skladna cjelina koja funkcionira besprijekorno. Osnovna premisa filma govori o vjerovatnosti i mogućnosti predviđanja, uzrocima i posljedicama i takva struktura čini Jensenov film krajnje nepredvidljivim i intrigantnim do samog kraja. A svakako ga čini i jednim od najboljih ostvarenja viđenih u 2021.godini.
1. Quo Vadis, Aida
„Bijela vrpca“, „Lomeći valove“, „Životi drugih“, „Pričaj s njom“ samo su neka od čuvenih celuloidnih ostvarenja koja između ostalog dijele dvije značajne osobitosti. Prva je da je riječ o bezvremenim filmskim klasicima koja su ostavila neizbrisiv umjetnički trag kako u istoriji svjetske kinematografije tako i na socijalno-društveno-političke turbulencije vremena kojemu pripadaju. Druga značajna osobitost je da su svi navedeni naslovi ujedno i osvajači prestižnog priznanja za najbolji film Evropske filmske nagrade. Činjenica da su brojna istinska remek-djela ovjenčana ovim odličjem sasvim dovoljno govori o više nego kompetentnom i realističnom pristupu Evropske filmske akademije u odabiru laureata ali i o potvrdi da je u pitanju jedno od najznačajnijih svjetskih priznanja za doprinos sedmoj umjetnosti. Takvom elitnom društvu ove godine se više nego zasluženo priključila i bosanska redateljica Jasmila Žbanić sa svojim filmom „Quo Vadis, Aida“, koja je večer dodjele nagrada završila senzacionalnim uspjehom, osvojivši priznanja u tri od četiri nominirane kategorije, one za najbolji film, redatelja i glumicu. Podatak da su uz Jasmilino djelo u konkurenciji za najbolji film bili također izvrsna ostvarenja poput „Titanijuma“, „Božije ruke“ ili „Oca“, samo dodatno svjedoči o kakvom ogromnom uspjehu je riječ. Uzmemo li u obzir veliku dozu umjetničke odvažnosti neophodne za sučeljavanje sa temom toliko osjetljivom i bolnom kao što je genocid u Srebrenici i ako k tome još pridodamo i dugački, mukotrpni put koji je redateljica prošla od ideje do realizacije svoga djela, onda nam ne preostaje ništa drugo do uputiti velike čestitke Jasmili Žbanić za realizaciju, sada već možemo reći, velikog naslova ali i velikog trenutka u istoriji bosanskohercegovačkog filmskog stvaralaštva. „Quo Vadis, Aida“, kao i mnogi drugi veliki antiratni filmovi, narativ gradi iz mikrokosmosa u makrokosmos. Žbanićka odlučuje da ne ilustrira brutalne strahote srebreničke tragedije direktno. Nasilje je skoro u potpunosti ostavljeno u pozadini, poput kakva nevidljivog čudovišta za kojeg znamo da vreba iza zavjese. Umjesto toga, fokus je na intimnom, duboko ličnom proživljavanju trauma rata. Na taj način i broj 8372, nekonačni broj žrtava genocida, dobija ljudsko lice. „Smrt jednog čovjeka je katastrofa. Smrt stotinu hiljada je samo statistika“ čuveni je citat njemačkog satiričara Kurta Tucholskog iz 1937.godine, koji je potom vjerovatno pogrešno pripisivan i Staljinu. Jasmila Žbanić kroz svoje djelo ne dozvoljava da srebreničke žrtve postanu statistika ili brojevi, naročito u očima zapadne javnosti, gdje je ova tragedija danas vrlo rijetko tema ozbiljnih dijaloških diskursa. Umjesto toga, redateljica kroz prizmu svoje glavne protagonistice Aide, u izvrsnoj interpretaciji Jasne Đuričić, zrcali kompletan besmisao rata i magnitudu stradanja. Aidine oči, poput kakva kaleidoskopa emocija, išarane su brazgotinama sudbina oko sebe, kako onih pojedinačnih, tako i okeana lica, hiljada onih koji su očajnički nastojali stići do druge strane naizgled sigurnih kapija Zaštićene zone Srebrenica. Pri tome, Jasmilina osuda nije usmjerena samo prema Ratku Mladiću i jedinicama Vojske republike Srpske. Osuda je to i apatije i nedjelovanja međunarodne zajednice. Ona pripadnike holandskog bataljona UN-a ne interpretira kao puke negativce, već ih portretira kao haotičnu kombinaciju neznanja, kukavičluka, neiskustva i zlokobnog birokratskog aparatusa. Vrijedi istaći da, baš kao što je to bio slučaj sa filmom „Grbavica“, Žbanić i sa „Quo Vadis, Aida“ nastavlja da promovira snažno, samouvjereno i uvjerljivo žensko „filmsko pismo“, žensku umjetničku perspektivu, naročito zanemarenu u filmovima ratne tematike. U konačnici, uz redateljičin odmjeren, suzdržan i suptilan tretman teme koju obrađuje, ogoljen od melodrame i senzacionalizma, „Quo Vadis, Aida“ nije na prvom mjestu film o užasima genocida, već djelo koje govori o opraštanju i potrazi za unutarnjim smirajem, potrazi za smislom u besmislu i nastojanju zacjeljivanja predubokih rana. Rana koje još uvijek poput kuge nagrizaju bosansko društvo i dalje zaglavljeno u prošlosti, i dalje zaglavljeno u negiranju istine, i dalje nespremno da učini istinske korake ka boljoj i pravednijoj sutrašnjici.
