Nedjeljna kritika Mirze Skenderagića: „Ništa nas ne smije iznenaditi“
Januarski repertoar Sarajevskog pozorišta mladih donosi nove izvedbe predstave „Ništa nas ne smije iznenaditi“, koja, iako je nastala kao teatarski odgovor na stvarnost 2020. godine, svakako predstavlja i svojevrsno proročansko ogledalo od čijeg odraza bježi, ne samo 2021., nego i sve buduće godine koje svojim dolaskom nagovještavaju kraj svijeta. Međutim, izgubljeni čovjek današnjice se ne treba bojati kraja, jer će ga „tamo“, kao i uvijek čekati teatar koji nikada ne odustaje, koji je bio uz njega i sada, tokom pandemije koronavirusa kada mu je prvi put u historiji javno zabranjeno postojanje, a koji će biti tu i nakon ove aktuelne, prirodne, ali i društveno-političko-kulturološke katastrofe, i čekati ga da ponovno zabljesnu, zajedno, slobodni i bez straha. I zaista, predstava „Ništa nas ne smije iznenaditi“ reditelja Aleša Kurta i Festivala MESS kao koproducenta, uprkos primijetnoj nedovršenosti, prije svega idejnoj i dramaturškoj, nalikuje na svojevrsni prkosni glas pobune protiv ograničenja i zabrane rada pozorišta, ali i uvjerljivo stvara to nepoznato osjećanje „kraja“ koji se bliži, trenutka nakon Apokalipse koja neće nastupiti rascjepom zemlje nego će je uzrokovati čovjekova greška. Svojom performativnošću i konceptom „teatra izvan teatra“, ipak samo započetom, ali ne i završenom, u holu Pozorišta mladih Sarajevo, prilikom odabira dijela publike za gledanje izvedbe direktno sa scene, ovo teatarsko ostvarenje donosi odraz sadašnjosti i nove pandemijske krize, ali i one vječne tridesetogodišnje normalnosti koju živi bosanskohercegovački čovjek.
Naslova koji potiče iz bivše Jugoslavije i koji je preuzet iz sistema vježbi Civilne zaštite koje su održavane pod motom „ništa nas ne smije iznenaditi“, a koja osim imena nema ništa zajedničko sa romanom Ante Tomića, predstava Aleša Kurta gradi ironijski postapokaliptični teatarski svijet sa obukom „nove“ Civilne zaštite, u kojem se prelamaju raznorazni oblici nesreća i katastrofa čovječanstva, od ratova, preko virusa i poplava, do nuklearnih katastrofa, a u kojem sadašnjost nikada nije izgledala jezovitije, istinitije, ali i bolno duhovitije. Dakle, predstava započinje već u holu Pozorišta mladih, gdje hostesa/glumica Anita Memović-Kajasa dočekuje publiku i poput stjuardese koja zna da ništa nije u redu, smiruje je i usmjerava, obećavajujući joj neponovljivo teatarsko iskustvo, istovremeno joj nudeći i spas od katastrofe, a sve pod uslovom da se pridržava strogih uputa. Publika već u holu tako biva razdvojena, a onim šestero „izabranim“ hostesa stavlja trake na ruke te im saopštava da će kao privilegovani stalež predstavu gledati direktno sa scene, što znači da će katastrofu proživljavati iznutra, baš kao što ovu trenutnu živi u stvarnosti. I zaista, uprkos simpatičnoj, ali poprilično trivijalnoj ulozi koju je i reditelj imao prilikom premijerne izdvedbe, a to je lični doček publike sa sredstvom za dezinfekciju ruku, predstava već tada uspijeva probuditi poseban osjećaj kod gledatelja, upotpunjen obavezim nošenjem zaštitih maski, ali i uručenjem papirnih kesa na ulazu u gledalište, na kojima piše: „otvoriti u slučaju panike“. Taj zajednički osjećaj prisustvovanja nečemu drugačijem i dinamičijem u teatru, prije svega, a onda i onaj lični, unutrašnji osjećaj poistvovjećenja sa aktuelnim trenutkom stvarnosti, biva izraženiji kod onih „obilježenih“ gledatelja, koje hostesa sprovodi do scene i smiješta na njihova mjesta. Ona zatim upoznaje publiku sa podjelama na staleže, također doslovno označene trakom te ih iz gledališta „prebacuje“ u stvarnost predstave u kojoj se sprovodi vježba za sprječavanje novonastale katastrofe. Tako hostesa jednu gledateljicu iz gledališta izvodi na scenu, i to zbog dojave o bombi, te joj pregledava torbu i zatim je „po kazni“ smiješta sa ostalom „izabranom“ publikom. Gledateljica u savršenoj crvenoj haljini, koju igra Nadine Mičić, tako postaje Gospođa Bomba, te se nastavlja pravdati i pokazivati svoju torbu prisutnima na sceni. Prije početka vježbe spašavanja, hostesa „naređuje“ publici na sceni da se pridruže glumcima i uslikaju „selfi“ sa njima, dok se oni guše u najlonskim kesama preko glava, što je samo po sebi možda suviše očigledna, ali svejedno interakcijski atraktivna i snažna kritika odnosa društvenih mreža prema vizualizaciji patnje i smrti. Uskoro dim ispunjava scenu, glumci stavljaju gas-maske za koje su „izabrani“ gledatelji nepravdeno uskraćeni, i teatarska akcija spašavanja može da počne.
Kao i u većini predstava Aleša Kurta, i ova, zaista, obiluje raznovrsnom paletom likova te njihovim doslovnim i metaforičkim postojanostima, koji su čini se, ovaj put znatno životniji te originalniji, nego li u nekoliko prethodnih ostvarenja ovoga teatarskog autora. Svijet predstave „Ništa nas ne smije iznenadit“ čine likovi: Ja1 (Emir Fejzić), Ja2 (Belma Lizde-Kurt), Ja3 (Mirza Dervišić), Gospođica aktivistkinja (Vanja Matović), Djevojka (Darja Badnjević) te navedene, Gospođa bomba i Hostesa. Uvjerljivosti postojanja ovakvih, već u naslovu naznačeno tipskih likova, u mnogome doprinose glumačke interpretacije cjelokupnog ansambla predstave, koji je kroz veliki broj scena sa naglim izmjenama istih, morao pokazati adekvatnu fizičku spremnost, a zatim i psihološku staloženost za radikalne emocionalne promjene koje su više dio cjelokupnog rediteljskog postupka nego li karakterne specifičnosti njihovih likova. Tako će npr. u jednoj sceni predano učestvovati u fizičkoj akciji kakvu podrazumijeva jedna obuka Civilne zaštite, bacati se na pod, trčati u mjestu, da bi već u narednoj plesali u zanosnom i osvajajućem ritmu jazz komada „Waltz No. 2“ Dmitrija Shostakovicha, kao glavnoj muzičkoj temi koja će se ponavljati tokom cijele predstave. Osim za ples, njena melodija će tako služiti i za svojevrsne transcendentalno meditacijske glumačke trenutke, u kojima će glumci nepomično stajati po nekoliko minuta i zadubljeni u jednu tačku tragati za suštinama svojih likova i čekati emociju koja navire. Dakako, svaki od likova će pored svojih prvobitnih uloga dobijati i nove, jednako fantazijske uloge, kao što npr. Robotska lutka koja vapi sa ljudskim osjećanjem, čije je stilizovane kretnje i unutrašnju iskrenost, uvjerljivo spojila glumica Nadine Mičić, zatim Ptica koja sanja slobodu kao svojevrsni metaforički alter ego, a čije perje pada sa neba nakon ustreljenja lika Ja2 ili recimo Anđeo prema kojem od početka stremi lik Djevojke i na koji podsjeća ne samo izgledom, nego i kretnjama, obraćanjem, postojanjem na sceni. Cjelokupni ansambl, svojom posebnom energijom i glumačkom snagom, na neki način vodi glumica Belma Lizde-Kurt, ističući emocionalnost u trenucima smiraja, pokazujući izdržljivost u trenucima akcije te zajedno sa svojim partnerima, Emirom Fejzićem i Mirzom Dervišićem gradeći jednu osobu sa tri lica.
Nadalje, kao najveća prepreka ove predstave u cilju da postane kultna u jednom historijskom društvenom trenutku, nameće se njena dramaturška stuktura, u kojoj je dramaturg Nejra Babić možda odlučnije trebala upozoriti reditelja da je „manje“ nekad „više“ i tako utjecati na dramaturšku progresivnost, čiji nedostatak, zajedno sa nekoliko lažnih krajeva, stvara dojam da bi predstava mogla trajati dovijeka, što je donekle kompenzirano scenografskim i kostimografskim šarenilom, doziranim i jasno preciziranim, te konstantnim i iznenađujućim izmjenama u interakciji sa publikom koja sve vrijeme mora ostati u pripravnosti. Također, ostaje žal zbog nedovršenosti na početku uspostavljenog koncepta u kojem se podijeljenoj publici obećalo da će biti spašena ili žrtvovana, a koja se do krajnosti predala svijetu sa lažnim snijegom koji sa sebe otresa kao da je pravi, a koji biva nasilno prekinut kada hostesa obavijesti gledatelje da trake ostave na sjedištima.
U duhu postmodernizma i pod snažnim utjecajem ruske avangarde, sa raznovrsnom intertekstualnošću i dubokom uzemljenošću u stvarnosti, predstava „Ništa nas ne smije iznenaditi“, predstavlja svojevrsni zbir raznih tema, motiva, simbola, kao što je zavarena formula „1 +1 =“ što je primjer relativizacije nauke ili „obješena knjiga“ na kraju kao konačna smrt razuma, zatim referenci na poznata književna djela kao što je „Černobilska molitva“ Svetlane Aleksijevič ili „Tuga“ od Antona Pavloviča Čehova, sa posebnim odnosom koji gradi sa apsurdom bosanskohercegovačkog društva, označenim sada već kultnim govorom Aljoše Čampare: „Ja ne znam je li neko znao…“. I zaista, Čehov i ministar unutrašnjih poslova u Vladi FBiH, mogu postojati zajedno samo u teatarskom svijetu Aleša Kurta, koji gledatelje ponovo nervira, uzbuđuje, nasmijava i razbuđuje, i u kojem „ništa ne smije iznenaditi“, a sve iznenađuje.
