Jedinstvena filmska suočavanja sa vlastitim sjećanjima i banjalučki animirani film
Jedan od programa nedavno završenog 26. Sarajevo Film Festivala, koji je svakako potrebno izdvojiti jeste ovogodišnja selekcija “BH Film – Studentski program”, u sklopu kojeg je prikazano 14 filmova, a koji je svojom rodovskom i žanrovskom odlučnošću, rediteljskom sigurnošću, te ličnom hrabrošću, najavio, ne samo obećavajuću budućnost Festivala posvećenog domaćem i regionalnom filmu, već i tinjajuću autorsku snagu bosanskohercegovačkog filma, koja žudi za iskazivanjem na velikoj sceni. Dakle, uprkos produkcijskoj ograničenosti filmskih Akademija s kojih dolaze, studenti i studentice filma u BiH su tokom protekle godine uspjeli pronaći kreativni prostor za propitivanje stilova, tema i ideja, ali i za suočavanje sa vlastitim sudbinama, strahovima i težnjama.
Tako se u ovogodišnjoj selekciji bosanskohercegovačkih studentskih ostvarenja, kao dominantan izdvojio rod dokumentarnog filma i to najčešće njegov interaktivni pristup izlaganja, u kojem reditelji aktivno sudjeluju u priči koju žele prikazati, te u kojima ogoljavaju svoje živote do posljednjih zaključanih vrata vlastitih unutrašnjosti. Do vrata jednog stana sa brojem B4. Upravo je B4 naslov pobjedničkog filma u režiji Alena Šimića i u produkciji Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, koji na neki način predvodi dio selekcije pomenutog interaktivnog dokumentarističkog načina izlaganja u kojem se reditelji i rediteljice suočavaju sa najosjetljivijim sudbinskim trenucima, tragaju za najpotisnutijim sjećanjima i postavljaju nikada izgovorena pitanja najvažnijim osobama u svojim životima. U svom jedinstvenom filmskom činu, dakle, onome, koji jeste i koji je mogao biti samo jednom snimljen, Šimić se suočava sa najtragičnijim trenutkom života, koji rekonstruiše i oživljava pred očima gledatelja, te spašava kao vlastito sjećanje. Njegova filmska priča započinje na otkrivanju spomen-ploče poginulim roditeljima, gdje upoznaje čovjeka koji mu je kao dječaku spasio život prije 26 godina. Reditelj film otvara, dakle, ispred zgrade stana u kojem je nekada kao dječak živio sa roditeljima, i već tada, dok pred novinarima otkriva najvažniji komad kamena u svome životu i dok sa jedva primjetnim osmijehom “komentariše” upornu zvonjavu mobilnog aparata apsurdnog predstavnika vlasti, on se odlučno i jasno odriče naglašavanja osjećajnosti i izražajnosti te bira posrednu reakciju koju prepušta onima prisutnim u filmu i naravno gledateljima. Reditelj kao glavni protagonista sve vrijeme bježi od kamere, te čak izbor za fokusiranje iste prepušta snimatelju Alenu Aliloviću koji npr., dok Alen Šimić, zajedno sa svojim spasiteljem ulazi u nekadašnji stan, „hvata“ trenutak i snima reakciju komšinice koja se prvi put upoznaje sa tragičnom sudbinom jednog dječaka. Ali, Šimić kao reditelj ne bježi od poistovjećenja s vlastitom sudbinom već je hrabro prihvata, čak i dok stoji na istom balkonu gdje je i sam ranjen, dok sluša u detalje opisanu pogibiju svojih roditelja, što snimatelj “dokumentuje” kao odraz, kroz staklo balkonskih vrata, jednako kao što i gledatelj, na koncu, prihvata njegov filmski čin kao svoj. Iako će gledatelju, “na prvu” nedostajati konačna reakcija protagoniste, upravo njeno odsustvo će poslužiti kao jasna potvrda rediteljske reakcije, njegovog stava o sjećanju kao “ličnom”, psihološkom prostoru koji je do kraja nemoguće podijeliti s ostalima, a koji nakon poistovjećenja s njim treba napustiti i nastaviti dalje, pa čak i ako se duhom zauvijek ostane u njemu, u nekom stanu sa brojem B4.
Sa nešto slobodnijim i čak performativnijim rediteljskim pristupom, ali sa gotovo jednako uspješnom filmskom „obradom“ ličnog, snimljeni su i dokumentarni naslovi Moj tata, klovn Sare Ristić i Grad koji mrzim Gabrijela Lazića, sa Akademije scenskih umjetnosti Sarajevo. I u jednom, i u drugom studentskom ostvarenju, na osnovu vlastitih života i ličnih iskustava, rediteljica i reditelj grade svojevrsnu tematsku paletu sa čijim se bojama može poistovjetiti bilo koji čovjek iz bilo kakve društvene sredine. Životne tematske boje kao što su razvod roditelja, otkrivanje seksualnosti, otuđenost, usamljenost, u oba slučaja se stapaju u spektru odrastanja, i dok rediteljica Ristić direktno, snimanjem “uživo”, ponovno pokušava uspostaviti narušeni odnos sa ocem, Lazić se posredstvom asocijativne montaže, suočava sa “gradom koji mrzi”, u kojem se, ipak, u najvećoj mjeri ostvario kao čovjek. Uprkos određenoj nedorečenosti u području ideosfere, odnosno nesigurnosti u dovođenju priče do konačnog cilja i autorskog zaključka, i rediteljica i reditelj, gledatelja gotovo neprimijetno uvode u vlastite živote, „upoznavaju“ ga sa porodicom i prijateljima, dijele sa njim duboku intimu, i na koncu, ono najvažnije, na tim putovanjima pronalaze sebe.
Film koji je osvojio Specijalnu nagradu žirija, dakle, drugu nagradu po važnosti, dolazi sa Akademije umjetnosti Banja Luka i djelo je studenta Režije, Stefana Tomića. Naslova Korijeni, ovo ostvarenje donosi nešto drugačiji rediteljski pristup filmskome jeziku te na tragu stilskog izražaja Daneta Komljena, predstavlja malo remek-djelo asocijativnog dokumentarnog filma u kojem reditelj pronalazi i ističe poetsku prirodu sjećanja. Jedna naizgled sasvim obična posjeta baki, započinje berbom lješnjaka, a nastavlja se postepenim buđenjem zatomljenog sjećanja iz djetinjstva i suočavanjem s traumama koje proganjaju autora. Sjedinjenjem liričnih prizora s vlastitim glasom, sučeljavanjem prošlosti sa sadašnjošću, smrti sa životom, reditelj ovo psihološko i duhovno putovanje završava jedinim iskrenim razgovorom sa djedom koji više nije među živima. On mu govori sve ono što nikada nije, a u tom „razgovoru“ pronalazi sebe, svoje daleke korijene i sjedinjuje ih s vlastitom prirodom. U jednom, posljednjem kadru filma, kada autor „napusti“ kameru i sjedne na djedovu stolicu, te odveže rep i pusti kosu, onako kako mu je djed oduvijek savjetovao, ostvaruje se sve ono što se u jednom ovakvom filmu treba ostvariti: iskupljenje, pomirenje, katarza.
U sličnom stilskom ozračju asocijativno-narativnog dokumentarističko-fikcionalnog prostora, sa naracijom kao „glavnim“ tipom izlaganja, te uz, ipak, jasno odsustvo ličnog, snimljen je i naslov Zašto mama vazda plače studentice režije Karmen Obrdalj i Akademije umjetnosti Banja Luka. Film prati djevojku Enu, koja se kroz putovanje u grad iz djetinjstva, Pustograd, prisjeća ljubavi svojih roditelja, koju oživljava i „dokumentuje“ njihovim ljubavnim pismima. Međutim, ta pisma rediteljica ne prezentuje glasom kao centralnom asocijativnom poveznicom u filmu, već ih ostavlja u pisanoj verziji, kao telop preko slike, što stvara dojam da ih njihova vlasnica ponovno čita te da nudi i gledateljima da ih sa njom čitaju. Ovakvim postupkom rediteljica još više usložnjava svoj način asocijativnog izlaganja, te ga od asocijativno-narativnog približava poetskom izlaganju, svojstvenom eksperimentalnom filmskom rodu, a istovremeno postiže dodatni emotivni, sugestijski efekt kada je u pitanju gledateljev odnos prema Eninoj priči.
Na koncu, naslov Sužanj u režiji Igora Đurića, kojem je pripala Treća nagrada, odnosno Specijalni pomen žirija, poslužit će kao idealan primjer nepresušnog talenta koji dolazi sa odsjeka za Animirani film Akademije umjetnosti Banja Luka, jednom od rijetkih akademskih prostora u BiH, koji sistematski, teorijski i praktično razvija animirani film, a uz dodatnu pomoć nekolicine banjalučkih producentskih kuća kao što je AEON Production, koja je učestvovala i u nastanku pomenutog Đurićevog Diplomskog filma. Dakle, tehnikom 2D animacije, Đurić uspijeva kreirati animacijski jednostavno, ali rediteljski i narativno krajnje složeno ostvarenje o pustom ostrvu, nepoznatom objektu i čovjeku zarobljenom između realnosti i svojih želja. Taj „nepoznati objekat koji pronalazaču ispunjava sve želje“ jeste, zapravo komad stakla i svojim utjecajem na vlasnika neodoljivo podsjeća na utjecaj crnog misterioznog Monolita koji u naslovu 2001: Odiseja u svemiru (1968) Stanleya Kubricka, svojim (ne)djelovanjem oblikuje civilizaciju ili na moć Prstena iz Gospodara prstenova: Prstenova družina (2001) koji jednog hobita pretvara u monstruozno biće izjedeno pohlepom.
U Đurićevom filmu, do krajnosti sjedinjeni animacija i priča, grade ideju o čovjeku kao zarobljeniku vlastitih želja, koje nikada nisu u skladu s realnošću, jer ni odraz u ogledalu nikada nije identičan njegovim očekivanjima, a u kojima se po pravilu skrivaju smrtni grijesi: oholost, škrtost, pohlepa, gnjev…, te vlast, ta najveća čovjekova strast od koje se nemoguće izliječiti.
Autor teksta je bio član ovogodišnjeg žirija selekcije BH Film – Studentski program Sarajevo Film Festivala.
- Mirza Skenderagić je rođen u Sarajevu 1986. godine. Diplomirao je žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu 2009. godine, a 2018. dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti, također u Sarajevu. Dobitnik je stipendije Fondacije Karim Zaimović za 2014. godinu. Njegov dokumentarni film “Ja mogu da govorim” osvojio je Zlatnu jabuku na 13. bosanskohercegovačkom filmskom festivalu u New Yorku, te priznanje na Pravo Ljudski Film Festivalu 2016. godine. Za dramu “Probudi me kad završi“ 2016. godine osvojio je Heartefactovu nagradu za najbolji regionalni savremeni angažovani dramski tekst. Objavio je veliki broj autorskih tekstova, studija, eseja, filmskih, književnih i teatarskih kritika, recenzija, intervjua i kratkih priča. Trenutno je član redakcije Dramskog i dokumentarnog programa Radija BiH.
