Nedjeljna kritika Mirze Skenderagića: “Savršeni krug”
Snimljen 1997. godine kao prvi postratni bosanskohercegovački dugometražni igrani film, Savršeni krug režisera Ademira Kenovića i scenariste Abdulaha Sidrana te koscenariste Pjera Žalice, i dalje, 25. godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, predstavlja ostvarenje koje najistinitije prikazuje život u Sarajevu tokom trajanja rata u BiH. Prije svega, zahvaljujući autentičnosti priče koju je scenarista Sidran zaista proživio, a koju su glumci iznijeli krajnje realistično i emotivno te zbog činjenice da je film sniman netom poslije okončanog rata u BiH (februar – maj 1996.) na lokacijama u porušenom i zapaljenom Sarajevu, a uprkos tome da filmu nedostaje autentičniji autorski filmski izražaj koji bi istinitu životnu priču učinio univerzalnijom te koji ne bi dopustio da sadržaj dominira nad formom.
Dakle, film koji je 1997. osvojio nagradu François Chalais na Filmskom festivalu u Cannesu, prikazuje život u opkoljenom Sarajevu tokom proteklog rata u BiH, i to u jednoj postapokaliptičkoj atmosferi kreiranoj, prije scega, scenografijom Kemala Hrustanovića, sa ulicama ograđenim barikadama, uništenim tramvajima te sa snajperskim hicima i topovskim granatiranjem, što je dodatno uslovljavalo borbu za osnovne životne potrebe – vodu, hranu, električnu energiju, odjeću… Kao i u nekim prethodnim naslovima bh. kineamtografije, glavni junaci ovoga ostvarenju su dvojica dječaka, 7-godišnji Kerim (Almir Podgorica) i 9-godišnji Adis (Almedin Leleta), koji bježeći od nemilosrdnog vojničkog odreda, sa sela dolaze u razoreni grad i završavaju u stanu pjesnika Hamze (Mustafa Nadarević). U gradu, ipak, situacija nije ništa bolja, što nagovještava scena sa dolaskom cisterne sa vodom koju žedni građani nisu u stanju raspodijeliti te nastaje apsolutni haos čiji vrhunac označava granata koja pada u blizini. Dok njihova kćerka Miranda (Mirela Lambić) čeka na svoj red za vodu, Hamza i njegova supruga koju igra Jasna Diklić vode raspravu o ostanku i odlasku iz zemlje. Nepisano pravilo se pokazuje istinitim i iza prve, pada i druga granata, a nakon zagrljaja Hamze i Mirande u gomili okruženoj dimom, režiser radnju prebacuje na odlazak Hamzine porodice i hiljada drugih građana Sarajeva. Nakon povratka u stan, Hamzu dočekuju novi ukućani, snalažljivi i simpatični Adis te gluhonjemi, ali inteligentni Kerim, koji pri bijegu od sigurne smrti nisu uspjeli pronaći jedinu osobu koju u gradu poznaju – tetku Ajšu. Igrom sudbine koju je kreirao okrutni rat, ovaj trojac postaje nova porodica koja će zajedno pokušati preživjeti u opkoljenom gradu.
Autentični scenaristički rukopis Abdulaha Sidrana je ponovno moguće lako uočiti te Savršeni krug karakterišu detaljno osmišljen narativ i autentičnost dijaloga, emotivni likovi, mračni humor, ironične situacije iz svakodnevnog života… Kao još jednu odrednicu Sidranovog autorskog senzibiliteta, potrebno je svakako navesti i prikaz svijeta rascepljen na dva pogleda, onaj djece i onaj odraslih. U Savršenom krugu je ovaj postupak još izraženiji i suptilinije sjedinjeniji, te je s jedne strane, prikaz rata stvoren iz perspektive pjesnika i njegove poezije, a s druge je on oživljen očima nevine djece koja tek uče razlikovati dobro od lošega. Tako film otvara scena sna na groblju, koja je stvorena u gotovo realističnom ozračju koje se ni po čemu ne razlikuje od onoga što građani Sarajeva proživljavaju u stvarnosti. Ipak, dok Hamza visi obješen o jedno stablo na groblju, iz off-a dopire njegov glas koji recituje pjesmu „Mora“ Abdulaha Sidrana, o susretu sa majkom u snu u kojem „glasom koga nema, u jeziku koga nema, o kući koju nema, on pjeva svoju pjesmu.“ Upravo tekst ove pjesme, popraćen nadrealnim prizorom u kojem starija žena/majka posmatra svoga obješenog sina Hamzu, nagovještava svijet koji će nalikovati na noćnu moru, u kojoj će ljudi unaprijed osuđeni na smrt pokušavati preživjeti i zapjevati svoju pjesmu. Nasuprot ovoga, jeste nevini dječji pogled koji će uprkos paklu rata pokušavati odsanjati svoj san, na moru, uz pjesmu i sa psom koji nije ranjen i koji na sve četiri noge trčkara plažom. Za njih će „četnici“ biti čudovišta koja nemaju glavu, s obzirom da su vireći ispod kreveta mogli uočiti samo vojničke čizme, dok se iznad kreveta i izvan kuće dešavao pokolj. U izgradnji njihovog pogleda na rat, koji se svakako razlikuje od pogleda dječaka Ivana u filmu Ivanovo djetinjstvo (1962) Andreja Tarkovskog ili onoga 12-godišnjeg Florije u naslovu Idi i gledaj (1985) Elema Klimova, koji zbog stravičnosti proživljenog, ne ostavljaju mnogo prostora za smijeh i igru, svakako će pomoći autentični Sidranov dijalog. Najbolji primjer uspješnog scenarističkog doziranja mračnog humora u tragičnom i napetom trenutku, jeste scena u kojoj Adis objašnjava Hamzi da „piša u gaće kad spava“. „Kako toliki, pa u gaće“, upita ga Hamza. „To mi je od granatle“, odgovara Adis. „Čega?“, upita ponovno Hamza. „Granatle“, kaže Adis. „Ne kaže se granatla nego granata“, objašnjava mu Hamza. „Svejedno kako se kaže, ja se opet upišam“, završi Adis. Hamzin pjesnički, također naivni i idealizirani svijet će se povremeno stapati sa Adisovim i Kerimovim, što će recimo najjasnije biti prezentovano u sceni odlaska na pecanje, koja predstavlja jedan mali trenutak povratka normalnom, uobičajenom življenju, a do koje je došlo nakon što je Adis ispričao Hamzi svoj san u kojem su oni ulovili punu vreću riba. Hamzi je Adisov san bio dovoljan da zaboravi na rat i mogućnost pogibije te da dvoje djece odvede na nikada odsanjani izlet, a nesvjesno ih dovodeći do prve linije smrti. San i snoviđenje će se, uz pomoć muzičke podloge čiji nježni, tužni, nostalgični i prijeteći taktovi jednako uspješno plove na obje strane, tokom filma konstantno smjenjivati sa stvarnošću, dok na koncu ne postanu jedno i dok stvarnost ne prodre u san (scena na moru u kojoj divni ljetni dan na plaži prekida padanje granata), a noćna mora ne zaživi u stvarnosti (Hamzino imaginarno vješanje u svome zapaljenom stanu, dok ga sada, umjesto žene/majke, kćerke i supruge, sa konopca skidaju Adis i Kerim).
Motiv Hamzinog vješanja tokom razvoja čitavog sižejnog toka, jeste simbol unutrašnjeg besmisla čovjeka koji vjeruje da više nema šta da izgubi, a koji se razvija unutar još većeg vanjskog besmisla stvarnosti u kojoj je njegovo vješanje apsurdno, s obzirom da svakoga trenutka može poginuti. Međutim, kada u njegov halucinacijski trenutak „uđu“ dječaci, Hamza konačno izlazi iz svoga zatvorenog kruga noćne more i silazi sa konopca, tj. spoznaje stvarnost, onakvu kakva zaista jeste. Dakle, upravo Hamzin besmisleni čin vješanja dovodi do pronalaska smisla u borbi za život u opkoljenom Sarajevu. To naposlijetku spozna i Hamza koji nakon „buđenja“ u zapaljenom stanu kaže: „Šaljem djecu istog sekunda kako god.“ Njega u život vrati ljubav prema dječacima, što on prepozna kao priliku za iskupljenje, odnosno ostvarenje iste, kada to već nije uspio sa svojom krvnom porodicom.
Ipak, ostaje pitanje: „zašto je Hamza uopšte morao biti pjesnik“?, odnosno: „da li je u jednom filmu moguće sklopiti pjesnički – metaforički svijet, sa onim stvarnim, referencijalnim?“ Da je ovaj spoj itekako dobitna kombinacija jasno dokazuje filmski naslov Tanka crvena linija (1998) Terrencea Malicka u kojem poetičnost i dokumentarizam funkcionišu savršeno, naravno u jednom drugačijem meditacijskom, tran-scendentalnom obliku. Jednostavno rečeno, ni u jednom, ni u drugom filmu, svijet metafore i svijet stvarnosti ne bi mogli funkcionisati jedan bez drugoga. Hamzin svijet sa „pjesnikom budalom“ bi imao sasvim drugačiji smisao bez ratnog okvira (on bi bio samo pjesnik, ne bi bio budala), a odsustvo poezije bi pakao rata svelo na čisti dokument. Naravno, jasno je da gotovo niti jedan drugi čovjek osim „pjesnika budale“ ne bi djecu odveo na pecanje, pred samu neprijateljsku liniju. U konačnici, ovaj strukturalni krug nije savršen i često se njegove suprotne smjernice (ona metafore i ona dokumenta) sudaraju i na momente poništavaju jedna drugu, prije svega, zbog neodlučnog režiserskog pristupa, ali je, svakako jasna autorska namjera, opet, scenaristička, prije svega. Šta je na kraju „savršeni krug“? Čega je on simbol? Krug nema početak, nema kraj, nema uglove, nema stranice, iz njega je nemoguće izaći, baš kao što iz Kenovićevog „sarajevskog logora“ niko od centralnih likova ne uspije izaći napolje. Krug je i nula iz koje sve kreće i u koju se sve, na kraju, vraća, jednako kao što se narativ Savršenog kruga vraća na početnu tačku, ili krajnju, na groblje. Savršeni krug je i ironična slika savršenog svijeta koji Hamza skicira kada mu trne ruka, a koji Kerim nikada ne uspije zaokružiti, a time ni spoznati u savršenom obliku. Ako Savršeni krug metaforički ne predstavlja ništa od ovoga, onda je ovaj film barem jedna nesavršeno zaokružena posveta Sarajevu, svim njegovim stanovnicima koji su preživjeli pakao opsade i svim onim životnim krugovima jedne ratne oluje. Prva i najbolja koju imamo.