Univerzitet u Tübingenu osnovan je čak 1477. godine i slovi za jedan od najstarijih i najpoznatijih univerziteta u Njemačkoj. Smatra se elitnim Univerzitetom, a na njemu su visoko obrazovanje stekli brojni državnici, kancelari, filozofi, pjesnici i naučnici. Tako su učionicama ovog Univerziteta prodefilovali i Alzheimer, Hegel, te Schelling. No, već dvije godine ovaj Univerzitet pohađa i jedna studentica iz naše zemlje. Njenu priču poslušajmo u nastavku.
Učenica generacije, državna prvakinja u poznavanju njemačkog jezika 2015. godine, a onda i stipendista najprestižnijeg fakulteta u Njemačkoj – životni je put mlade živiničanke Lejle Mulavdić. Još od djetinjstva pokazala je interesovanje za njemački jezik, ali tada nije mogla ni sanjati da će u budućnosti hodati hodnicima znamenitog Univerziteta u ovoj, jednoj od najprosperitetnijih zemalja svijeta. Studira farmaciju i sada završava drugu godinu studija.
”Meni je iskreno bio cilj da odem tamo gdje se samo govori njemački jezik. Htjela sam da promijenim sredinu, način i stil življenja. Nakon prijave i svih procedura fakultet je krenuo i intenzivno sam se pozabavila time kako da dobijem stipendiju. Traže oni podrobnu biografiju: od rezultata, do vannastavnih aktivnosti. Mogu reći, sada kada se osvrnem na protekle godine, da sam dosta učila i radila.”
kaže Lejla.
Stipendija od 400 eura mjesečno koju dobija nije dostatna za sve životne troškove, kaže Lejla. No, studiranje u Njemačkoj donosi brojne mogućnosti za finansijsku dobit.
”Fakultet omogućava da se radi na fakultetu kao student. Ja sam se trudila da pomažem na mikrobiologiji što mi je također i vid odlične prakse. Kada sam aplicirala poslala sam i svoja mjesta na takmičenjima njemačkog jezika, što su jako poštovali. Jednostavno, nisu mogli da zamisle da mi ovoliko intenzivno učimo njemački jezik.”
Osim što su mogućnosti za rad tokom studiranja brojne, postoje i druge razlike kada se povuče paralela sa trenutnim stanjem u obrazovanju u našoj zemlji. Lejla prije svega ističe nevjerovatnu radnu naviku tamošnjeg stanovništva i studenata. Ali… kada je u pitanju njemački humor on nije ni blizu onom bosanskom, priča nam Lejla.
”Ključna razlika, kada je u pitanju studiranje, tamo i ovdje jeste praksa. U Njemačkoj je jako bitno da to što se nauči da se na kraju i primijeni. Nijednu lekciju nisam bez epruvete završila. Na fakultetu sam od 00:08 sati do 18:00 sati. U prvom dijelu do 12h je teorija, od 13h je praksa. Sve što naučimo moramo da primijenimo i jako je važno da se prisustvuje na vježbama.”
Na hiljade mladih studenata entuzijastično korača hodnicima ovog univerziteta i ona je među njima, to joj, kaže nam, daje veliku motivaciju. S druge strane, kada dođe u Bosnu i Hercegovinu vidi veliki pesimizam i besperspektivnost kod mladih ljudi.
”Vjerujte da mi je jako teško kada dođem ovdje… ovdje je priča između mladih, nekako nema više sretnih diskusija, sve je: ”kad ćeš otići, kad ćeš doći… i ja čekam vizu…” Ne znam da li je na meni da pričam jer sam i ja od osoba koje su otišle… ali razmišljam šta kada dođem za deset-petnaest godina, ko će ovdje ostati?!”
Da je ova Lejlina predodžba tačna pokazuju i zvanični podaci prema kojima je u samo posljednjih pet godina našu zemlju napustilo više od 170 hiljada osoba, a među njima su brojni mladi ljudi. Iako jako talentovani ovdje svoj talenat ne mogu pokazati i unapređivati ga – za šta je u prvom redu, kaže Lejla, odgovorna ustaljena politička matrica.
”Mislim kada bi uložili u stvari koje su atraktivne mladim ljudima, ne bi bilo problema. Kada bi mladi mogli reći: kada završim fakultet imat ću posao tada ne bi bio problem zadržati mlade. Samo osigurati radna mjesta.”
kaže Lejla.