Nedjeljna kritika Mirze Skenderagića: „Umjetnik u gladovanju“
Prostor stolarije Narodnog pozorišta Sarajevo ponovo je otvoren za pozorišnu publiku i to pod nazivom „Stolaboratorija” koji najavljuje jedan kreativniji i teatarski angažovaniji život ove neophodne alternativne scene i to predstavom „Umjetnik u gladovanju“, dramaturško-rediteljskog dvojca Benjamina Hasića i Alena Šimića, koji je, čini se, pronašao pravu „mjeru“ za razvoj svoje poetike u kojoj se sjedinjuju lokalno, žargonsko i teatar kao proces. Postavljena na motivima i fragmentima iz života i djela Franza Kafke, sa njegovom pripovijetkom „Umjetnik u gladovanju“ u centralnom fokusu ideosfere, ova predstava spaja svakodevno sa „kafkijanskim“, komičko sa metafizičkim, apsurdno sa tragičnim, dramsko sa koreografskim, da bi u jednom otvorenom teatarskom procesu oslobodila scenu od konvencionalnog i istrajno zakoračila u prostor konačne slobode. Istovremeno se približavajući publici, a onda se i udaljavajući od njenih očekivanja, predstava „Umjetnik u gladovanju“ donosi odličan primjer alternativnog, ali i autorski dosljednog, koji se na bosanskohercegovačkoj pozorišnoj sceni izgubio u procjepu dvije krajnosti, dosade i rasula, te koja kroz psihičke i tjelesne ispovijesti šestero mladih glumaca postavlja pitanje za cijeli „besmisleni svijet iz kojeg nema izlaza”: Zašto se budite ujutro?
„Umjetnik u gladovanju“ je jedna od onih predstava koja istovremeno nervira i očarava gledatelje, koja daje gledatelju tačno ono što želi, humor kakav očekuje, obraća mu se jezikom na kakav je možda navikao, a zatim ga u nastavku tog zajedničkog „putovanja“ ostavlja da sam istražuje, spoznaje i osjeća svijet u koji je svojevoljno ušao. Direktnije rečeno, „Umjetnik u gladovanju“ je predstava koja osvaja „na prevaru“, otvarajući se u jednom metateatarskom ispovjednom obliku stand up-a sa lokalnim humorom, nastavljajući u hip hop brechtovskom ritmu, a zatim krišom prelazeći u prostor fizičkog teatra i ritualnog, gdje se putem pokreta, zvuka i repeticije korača ka transcendentalnom, a sve pod oreolom istog besmisla, iste nemoći i iste frustracije, istog apsurda, iste ironije, u kojima je živio i stvarao Franz Kafka, tako da gledatelji ne stignu spoznati kako su završili tu gdje jesu, a morat će.
„Jeste li ikada razmišljali o činjenici da su svi ljudi mašine?“, rečenica je koju u ime Kafke izgovara jedan od glumaca, a u kojoj se, zapravo, krije srž autorskog koncepta predstave, njena struktura, pa i sama ideja o umiranju izgladnjelog čovjeka, odnosno o postepenom nestanku smisla njegovog postojanja. Također, ova replika upućena je i publici, jer nakon pitanja: „Zar se ne možemo nekako oduprijeti toj mehanizaciji?“, Kafka u glumčevom polusnu kroz smijeh zaključuje da je „sve mehanika“, a „pogotovo način gledanja predstave pasivnog gledatelja“, pomisli zasigurno reditelj. Predstava, dakle, počinje u krajnje ličnom, iskrenom, tj. ljudskom obliku, a završava „gašenjem“ ljudi/mašina u svome disharmoničnom repetitivnom ritualu ponovnog rađanja. Jer, dok s jedne strane uniformisana odijela glumaca (u izgledu jednostavno, a u značenju slojevito minimalističko rješenje Sabine Trnke) sugeriraju da su ljudi već postali mašine, njihova bijela boja koja u teološkom smislu simbolizira nevinost i čistoću, ih definiše kao spašenike, kako su nazvani u Knjizi otkrivenja. Zanimljivo je da je pet glumaca obuveno u bijele „starke“, dok se jedan, Sarija (Dino Sarija), ipak izdvaja sa bijelim papučama, što ne bi smjela biti slučajnost u ovakvoj predstavi koja počiva na detalju. Istovremeno, prostor napuštene ruševine, što stolarija Narodnog pozorišta i jeste, publiku dovodi pred kraj svijeta, na rub onostranog, u svojevrsno teatarsko čistilište sa procesom u toku. Kako taj proces podrazumijeva, prije svega, fizičko pročišćenje, tako je i scena postavljena u tragovima svojevrsne gimnastičarske dvorane sa centriranim akrobatskim obručem (scenografsko rješenje također potpisuje Sabina Trnka), čija funkcija, ipak, nije do kraja razrađena i iskorištena, uprkos uspostavljanju jasnog odnosa između kostimografije i scenografije, bijelog i crnog, čistog i prljavog, čovjeka i svijeta. Negdje između se kotrljaju limene kante s kojima glumci grade partnerski odnos u igri, a koje imaju i svoju doslovnu ulogu za metaforičko pražnjenje tjelesnih tekućina, koje, po pravilu dolazi nakon svakog pročišćenja, a pogotovo nakon intelektualnog.
Šest glumaca kojih se okupilo na sceni su: Ida Keškić, Tamara Miličević-Stilić, Ivona Baković, Dino Sarija, Dino Bajrović i Domagoj Nižić i oni igraju sami sebe, redom iznoseći svoje životne priče koje djelomično određuju njih kao likove, što je najizraženije npr. kod lika Sarije koji, „ogorčen jer ne vidi izlaz“, odbija povjerovati u teatarsku magiju, ali koji se naposlijetku prepusti i dozvoli da mu „svijet zaškakilja srce“ (papuče ipak nisu slučajnost). „Okupilo se nas šest mladih glumaca. Budućnost pozorišne scene koja se raspada u državi koja se raspada, na planeti koja polako umire da… Da istražujemo najsjebanijeg, najpesimističnijeg pisca“, replika je koju, naravno izgovara Sarija, koja, ne samo da općenito predstavlja početni autorski cilj u predstavi, već i definiše način njegove realizacije, u kojem se prelamaju samoironizacija, cinizam i apsurd, a koji definiše postupak apsolutne samorefleksije, ne samo teatra kao umjetnosti, već i čovjeka u njemu. Iako je tema o jadnim i frustriranim umjetnicima u BiH koji se bore za neku veću istinu, već dobrano izlizana na scenana domaćih pozorišta, čini se da je ona ovaj put dramaturški osmišljena na pravi način, u strukturi u kojoj se susreću banalnost apsurda bosanskohercegovačke stvarnosti i egzistencijalno beznađe Franka Kafke, koji se međusobno komentarišu, ismijavaju, nadopunjuju. Iako je cjelokupna dramaturška struktura izgrađena na suprostavljanju vlastitih iskustava sa Kafkinim umjetničkim, prizor u kojem njena funkcionalnost najbolje dolazi do izražaja jeste onaj „audicije“, u kojoj, dok glumica Ivona izvodi kratki monolog baziran na pripovijetki „Jastreb“ Franza Kafke, i dok govori o „jastrebu koji joj je kljucao noge“, komisija je ismijava, dok posredstvom mikrofona, izvana stižu unutrašnji komentari predstavnika sistema: „Garant se *ebe jer je glumica.“ Također, čini se da je u ovakvom dramaturškom postupku i Kafkino djelo predstavljeno u jednom sasvim novom obliku, kao nedovršeno živo tkivo koje je moguće problematizirati, mijenjati, banalizirati, a koje ponovo diše u savremenom trenutku popularne kulture, ali istog vječnog sivila i besmisla u kojem se gušio i „ludi frajer“ Kafka. Određeni problemi se otkrivaju u ritmu izlaganja uspostavljene strukture, i to ne toliko zbog razlike u trajanjima pojedinačnih monologa, već u naglim prelazima između njih i „Kafke“, u pravljenju pauza i predugim „odmorima“ za glumce te u čestim prilagođavanjima mizanscena, što povremeno i publiku „tjera“ preko zidina tog ruševnog svijeta u kojem se ne smije biti pasivan.
Predstava u kojoj se stvarni ljudi postepeno pretvaraju u robotske utvare sa greškom, dramaturški je razdvojena na dva dijela, i dok je prvi ustanovljen u stvarnom, rodovski gotovo dokumentarističkom, a ispunjen ljudskim (bijesom, strahom, nadom), u drugom se suptilno, ali odlučno prelazi u psihodelično sa nakaznim u kojem likovi postaju karikature, a u kojem, uporno „odigravajući“ isti prizor „Umjetnika u gladovanju“, sebe do krajnosti sjedinjuju sa Kafkinim umjetnikom koji nije tražio da mu se ljudi dive, već koji je gladovao jer nije „mogao pronaći jelo koje mu se sviđa.“ Osim dramaturgije, u kojoj je pored Hasića učestvovao i mladi student ASU Sarajevo, Armin Behrem, a koja, dakle, počiva na principu harmoničnog haosa (koji nije baš uvijek tako harmoničan), poseban doprinos u ostvarenju autorske zamisli daje, zaista, impresivna koreografska kreacija Ene Kurtalić, koja u potpunosti preuzima predstavu u drugom dijelu, dok muzička podloga koju potpisuje Mirza Rahmanović-Indigo, nažalost, nije zaživljela u svome punom smislu, najprije zbog antiakustičnog prostora, a dijelom i zbog svedenosti njene uloge na tek pojedinačne segmente.
Naizgled zarobljen u rediteljskoj konstrukciji ponavljanja, scenski pokret „umjetnika“ u ovoj predstavi, postaje glavno sredstvo njegovog preobražaja (što je u konačnici najizraženiji Kafkin motiv), iz pojedinačnog u kolektivno, iz nemira u sklad, iz nagonskog u mehaničko. Zahvaljujući upravo pokretu, šest glumaca na sceni postaju jedan umjetnik sa šest glasova i jednim tijelom, od kojeg će na kraju ostati samo izmoreni i mokri udovi rasuti po sceni i bez osnovnih funkcija. Naravno, ovakav preobražaj je nemoguć bez posvećenosti svih šestero glumaca među kojima posebno treba izdvojiti Dinu Sariju koji je u svome kratkom glumačkom stand-up-u pokazao kako se osvaja scena, ali i nove talente Tamaru Miličević-Stilić, Ivonu Baković i Domagoja Nižića, koji su u spontanom samoogoljavanju vješto izbjegli patetiku, a prigrlili autoironiju, koji su pokazali spremnost za koketiranje sa cirkuskim, kabaretskim, grotesknim, koji su prihvatili pokret kao konačno sredstvo za odricanje od vlastitog postojanja. Ipak, na kraju, najveće postignuće ove predstave jesu rediteljska dosljednost i istrajnost u vlastitoj autorskoj zamisli (treba navesti i mladu asistenticu režije Ajlu Bešić), koja nema za cilj puko uprizorenje dramskog predloška, već kojom se želi tragati za nepoznatim u teatru, pa makar to uključivalo i višeminutni glumački ritual tjelesnog iscrpljivanja u stilu Roberta Bressona koji je svoje glumce dovodio do ravnodušnosti. Pa makar to stvaralo i nervozu u gledalištu, jer zadatak alternativnog teatra nije da publiku učini zadovoljnom, već da je nagna da zatvorenih očiju zamisli svemir i postavi pitanje: Zašto se budimo ujutro?