Komična opera ili još detaljnije muzička komedija ili jednostavno “Seljačka opera” zaista jeste “predstava kakvu još niste gledali”, kako je mudro najavljivana njena premijera, što naravno ne znači da je i sam doživljaj koji ona stvara u potpunosti autentičan, odnosno nikada prije doživljen. Predstava nastala prema tekstu mađarskog dvojca, kompozitora Darvasa Benedeka i reditelja i glumca Pintéra Béle, a u režiji Andrása Urbána te izvedbi Narodnog pozorišta u Sarajevu, istina donosi jednu oksimoronsku jedinstvenost nagoviještenu već u naslovu, a i sprovedenu u samom konceptu: svadbe sa orkestrom, reklame sa mjuziklom, vašarskog sa svečanim, kiča sa umjetnošću, sapunice sa misterijom, komedije sa tragedijom, seljačkog sa građanskim, slobode sa totalitarizmom, laži sa istinom. Uzvišenih papirnatih buketa koji podsjećaju na meduze u paralelnom svijetu, dok ih u ovome nadjačava miris tek zaklanog janjeta kao svadbenog poklona. I zaista ovo uporno paradoksalno sučeljavanje suprotnosti će funkcionisati gotovo kao punk i poezija, a njihove nesavršenosti, sitne pretencioznosti i velike banalnosti će se neprestano nadopunjavati u nezaustavljivom ritmu, dok orkestar obuzimajuće svira, ne dozvoljavajući predah, a griješnici se vesele i plaču u reklami za frižider i sa suhim hljebom na stolu. Krenuvši nešto sporije, a dramaturški ubrzavajući i usporavajući bez greške, predstava će svoj vrhunac dosegnuti pojavljivanjem lika Kauboja (igra ga nikada uvjerljiviji Mak Čengić, apsurdno i realistično) koji će u jedno etno opersko ludilo unijeti dodatni pucanj humora, što će imati poseban značaj s obzirom da se radi o tragičnom liku.
Ipak, kako se ovdje, prije svega, govori o operi, onda je jasno da se konačni osjećaj te doživljaj, postižu glasom. Glasom koji je, iako tehnički sasvim prihvatljiv u “Seljačkoj operi”, ostao i previše slobodan, i previše suzdržan istovremeno. Iako su na sceni pjevači sa raznolikim glasovnim mogućnostima, od jačih do onih slabijih, i bez obzira što je u toj punk nesavršenosti i idejna poenta, utisak je da bi u podjeli dobro došlo i jedno ili dvoje istinskih operskih pjevača koji bi vukli ostale i pripomagali neiscrpnoj glumačkoj energiji i koreografskoj intenzivnosti. S jedne strane, na momente je djelovalo da se glumci koji su inače i odlični izvođači (prije svih Sanjin Arnautović i Sara Seksan, pa i Sanela Krsmanović-Bistrivoda koja će možda najodmjerenije sjedinjavati glumačko i izvođačko), a uz očigledno opsežnu muzičku pripremu, ipak susprezaju od potpunog puštanja glasa, koji bi čišće, ali jače prostrujao prostorom i natjerao svečane lampice da zatrepere, korigovao bučnost i povremeno naporno glasovno nadmetanje. S druge strane, oni sa nešto slabijim glasovnim mogućnostima neće pretjerano mariti na intonaciju, što se jasno uklapa u cjelokupnu izvedbu ismijavanja forme opere, pa i svih ostalih nedodirljivih svetosti, kao što je i sama umjetnost te npr. religija i nacija, ali će svejedno nakon upornog ponavljanja, postati naporno za slušanje.
Iako se ne može govoriti o predstavi koja nudi puno toga idejno skrivenog od onoga što se vidi na sceni, “Seljačka opera” ipak donosi zabavno i duhovito pozorišno iskustvo, kojem se teško u potpunosti prepustiti, pa makar to i baš jako željeli. “P` da”, kao što kaže lik Imre Balonja.
Foto: Velija Hasanbegović