Kako treba izgledati savremena bulevarska komedija postavljena i izvedena isključivo teatarskim jezikom, a koja ne podliježe niti jednog trenutka stereotipnom prikazivanju, kao niti vulgarizaciji te estradizaciji teatra svodeći ga na aktualne stand-up nastupe posvećene niskim strastima kao što su patriotizam i nacionalnost, sinoć su pokazali Alen Muratović i Mario Drmać u predstavi “Ne daj se generacijo”. Kako izgleda kada se sretnu Mrs. Doubtfire, Tootsie i Formanov Kaufman u teatru, u jednom gradskom ozračju Sarajeva i bez tzv. mahalizacije izgrađenog svijeta, a opet sa obradom važnog pitanja njegove nasilne tehnologizacije te sa dramaturški odmjerenom provjerom smisla čovjekovog postojanja. O usamljenosti, otuđenosti, sreći i snovima, o apsurdu života u političkoj bh. stvarnosti i prisilnom bijegu u paralenu još apsurdniju realnost društvenih mreža, “govore” dvije penzionerke Beba i Ruža, stvorene u savršenoj glumačkoj partnerskoj igri, a posredstvom maske, u kojoj humor proističe iz suprotstavljanja razlika, u smislu, intenzitetu, emocionalnosti. Generacija koje se smo se odrekli, ali koja se ipak ne prepušta konačnom nestanku, može nam detaljno jasno pokazati kako svi zajedno živimo, i kako smo zapravo svi tako prokleto blizu fizičkoj smrti, jednako kao i virtuelnom rođenju. Boli i radosti. Istini i laži.
