Vertikalni štrih: ”Ljubavnice”
Kamerni teatar 55 je pozorišnu godinu završio predstavom „Ljubavnice“ prema istoimenom romanu nobelovke Elfriede Jelinek, a u režiji Jovane Tomić, što je uprkos odabiru vrlo aktuelnog i na više nivoa intrigantnog teksta, ipak došlo kao ne baš mudro repertoarsko rješenje, s obzirom da je nakon premijere predstave „Potpuni stranci“ Lajle Kaikčije, ovoj pozorišnoj kući trebao jedan potpuni stilski, žanrovski, tematski zaokret, barem kako bi se postigao osjećaj repertoarske raznovrsnosti, u čemu svakako nisu pomogle ni glumačke podjele sa dvije iste glumice. S druge strane, predstava Jovane Tomić uspjeva napraviti dovoljan autorski iskorak u odnosu na „Potpune strance“ pa je za očekivati da će s vremenom preuzeti primat kod šireg, ali i kod užeg gledateljstva.
Jovana Tomić je već jasno pokazala da kao rediteljica posebno voli naraciju, odnosno izmještanje svojih likova izvan same radnje, često razdijeljujući ulogu naratora, ali za razliku od predstave „Stotinu malih smrti“ Sarajevskog ratnog teatra u kojoj je sličan postupak „pojeo“ i radnju i likove, gotovo u potpunosti uskrativši osjećaj teatarske prisutnosti, sada se pokazao kao adekvatan jer djeluje u svrhu ciničnog, sarkastičnog i apsurdnog komentarisanja ne samo vlastitih sudbina, nego i pojedinačnih životnih trenutaka u kojima su likovi zarobljeni te iz kojih ne mogu izaći. Ovakvim suprostavljanjem i spajanjem teatarskog i književnog, semantičkog i sintaktičkog, unutrašnjeg i vanjskog, rediteljica dodaje romanu jednu vizuelnu nit, odnosno razdvaja njegov postojeći pripovjedački svijet na dvije strane, a na taj način zapravo ostvaruje i glavnu ideju komada, onu o zatočenosti u vlastitoj koži koju je nemoguće promijeniti, posebno ako se čini sve da se u njoj i ostane. Za glavne junakinje, Brigitu (igra je Nadine Mičić) i Paulu (Dina Mušanović) te za Susi koja je negdje između i koja ima ponešto i od jedne i od druge sudbine (igra je Anja Kraljević) naracija vlastitih života predstavlja nešto poput tragične ironije, pa čak i kada rediteljica vizuelno radikalizira njihove unutrašnje/naratorske misli, recimo u prizoru u kojem Brigita govori o bebama kao malim čudovištima, dok istovremeno jednoj odgriza ručice i ostavlja krv na svojim ustima. Naravno, ovo nije prezentovano kao teatarska stvarnost, jer se bebin plač ne čuje, niko od likova ne reaguje na ovaj postupak, koji služi samo kao interaktivna veza između Brigite i publike, pa u trenutku dok glumica bude brisala lice maramicom, njen lik će se obraćati upravo publici. Dakle, na ovome primjeru može se razlučiti i cjelokupni rediteljski postupak, onaj o troslojnoj životnoj slici koju čine duboka i nezadrživa unutrašnja nesreća, te prividna i nametnuta sreća, pa bi pojava bebinih kolica kod Brigite trebala izazivati sreću, a zapravo je susret sa bebom pretvara u ljudsko čudovište koje bi, da može, radije pojelo bebu, nego li je rodilo. Da ovaj postupak sukobljavanja naracije i radnje, likova i njihovih unutrašnjih glasova, nije sam sebi svrha, već da ima i svoj dramaturški razvoj potvrđuje i scena u kojoj je Brigita konačno uspjela zatrudnjeti i dok ona opisuje svoju borbu, lik Hajnca (igra ga Enes Kozličić) ponavlja kako on “ne želi imati djecu”. Brigita ga naravno ne čuje, jer je u tom trenutku izvan radnje, a Hajncov glas svakako zvuči kao da se on obraća samom sebi, sve dok ne izađe van u obliku nasilja i momentalnog davljenja buduće majke svoga djeteta. Simbol ženine tragične unutrašnjosti jeste upravo krv, ona vaginalna, dok vanjsku sreću u svijetu muške bahatosti sa otkopčanim košuljama i sladoledima u rukama, ironijski simboliziraju zaleđeni osmijeh i uvijena kosa. Negdje između je apsurd realnosti i žena koja čisti wc šolju u kući muškarca, i dalje sanjajući budućnost bez čišćenja tuđih govana. Tragičnost krvi, bizarnost osmijeha i apsurd života jesu centralni motivi autorskog koncepta, u kojem su također zadržane i glavne teme romana, posebno ona o seksualnom otuđenju žene. Ni Brigita koja na prevaru nastoji izgraditi sebi dom sa muškarcem, ali ni Paula koja sanja o iskrenoj ljubavi, ne uživaju u seksu. Prva jer daje svoj užitak zarad ideje o boljem životu, a Paula jer je svoje tijelo u potpunosti predala muškarcu Erihu (igra ga Boris Ler). Uz kreativnu pomoć Adise Vatreš Selimović, u predstavi će biti sjedinjena prošlost, sadašnjost i budućnost, tako što će se više kostimografski nego li scenografski uspostaviti jedan retro-futuristički stil, sa haubom za kosu iz frizerskih salona sedamdesetih i osamdesetih, kada je dakle roman i nastao, te osjećajem da to sve tek dolazi ili da nikada nije ni prošlo. Sve će ovo neodoljivo podsjećati na svijet tv serijala “Twin Peaks” samo sa stvarnošću umjesto snoviđenja i sa ženom koja je ubijena duhovno i psihički. Također, tu je i pitanje dualiteta, bipolarnosti, antipodnosti, o ženskim i muškim blizancima i njihovim (ne)srećama, o dobroj i lošoj ženi, dobroj i lošoj sudbini, što naravno nije autorski do kraja jasno sprovedeno. Namjerno, glumački će svi likovi biti tipizirani, Hajnc i Erih kao dvoglavi muškarac sa istim potrebama i istim, vrlo malim intelektualnim kapacitetom, izgrađeni tako da se ne zna gdje počinje jedan, a gdje završava drugi, a ženski likovi razapeti između uloga atraktivnih ljubavnica i bolesnih majki, sa ljepotom kao križom i smijehom nad puštenom krvlju. Nadine Mičić će prva pronaći humor i to onaj najtamniji, pokazujući sklonost i talenat za komediju, i njena usputnost u ironiziranju užasa i isticanju sudbonosne apsurdnosti će predstavi priskrbiti jedan ton, dok će drugi bojiti Dina Mušanović sveprisutnom tragičnom nemoći Paule. Anja Kraljević će kao savršena ženska lutka u najvećoj mjeri doprinositi robotizaciji uloge žene u ovome nadasve bizarnom trenutku za muško ženske odnose i nepostojeće identitete.
U prvom dijelu predstave, naracija će preuzeti doživljaj i moći će se steći utisak da se radi o režiranom čitanju teksta ili čak snimanju radiodrame, što je očigledno rediteljicina autorska zona komfora, ali će se s vremenom uspostaviti pravi dramaturški ritam za koji je zaslužna dramaturginja Asja Krstanović, ali i glumci, i moći će se u potpunosti prepustiti postupku spajanja naracije i igre, pa se ni tu ubrzo neće moći razaznati šta je istina, a šta laž. Humor će u glavnom počivati na riječima i to pretežito eksplicitno seksualne prirode, a publika će se prepustiti smijehu tek kada ga glumci i sami prepoznaju te počnu igrati i pronalaziti njegove tragove u samim situacijama, poput one u kojoj Brigita u pauzi čišćenja wc šolje, zamazane ruke stavlja na čelo i dodatno definiše svoje trenutno stanje.
Predstava završava kako je i počela, zatvaranjem kruga naracijom o “lijepoj zemlji, fabrici koju su podigli dobri ljudi i životu koji protiče mimo čovjeka”, dok Paula maše vozeći se na biciklu, a zapravo ne mrdajući iz mjesta. “Do viđenja, Paula, sretan ti put!”
Foto: Velija Hasanbegović