Nedjeljna kritika Mirze Skenderagića: “Mali vojnici”
U organizaciji Filmskog centra Sarajevo, gledatelji su ovoga petka u kinu Valter mogli prisustvovati jedinstvenoj projekciji jednog najvažnijih bosanskohercegovačkih filmova – „Mali vojnici“ bosanskohercegovačkog reditelja Bahrudina Bate Čengića.
Nakon okončanja Drugoga svjetskog rata, između velikog broja filmskih naslova koji tretiraju ovaj stravični historijski trenutak, posebno su se izdvojili oni u kojima su glavni protagonisti djeca kroz čiji nevini pogled je najistinitije prikazan vihor jednog zla. Među njima je svakako i ostvarenje „Mali vojnici“ (1967), koje zamjenom početne uloge žrtve, nudi sasvim novu perspektivu na rat, ali i osvjetljuje mrak psihološkog i fizičkog nasilja koje je provodila tadašnja jugoslavenska država. Dakle, zahvaljujući liberalizacijskoj epidemiji koja je zahvatila socijalističku Jugoslaviju tokom šezdesetih godina 20. stoljeća, gotovo uporedo sa razvijanjem partizanskog filma, rađao se filmski pokret „crni talas“, čijim dijelom se smatra i naslov „Mali vojnici“ koji će se također pridružiti umjetničkoj pobuni protiv dotadašnjih filmskih, društvenih i političkih konvencija, a čiji likovi nisu besmrtni mačo heroji, već djeca, odgojena u mržnji i predodređena za nasilje. Kao bosanskohercegovačka historijska verzija jednog od prvijenaca Francuskog novog vala, djela „400 udaraca“ (1959) Françoisa Truffauta, sa nekonvencionalnom naracijom, neuobičajenim krajem, vizuelnom ekonomičnošću, efektnim kontrastom društvene i historijske represije sa mladalačkim vitalitetom te suptilnim prikazom nesvjesne dječje potrage za vlastitim identitetom, film Bate Čengića je uvršten u Takmičarski program Filmskog festivala u Cannesu, kao prvi iz BiH, ali nažalost nije dočekao premijeru, jer je najvažnija umjetnička filmska smotra te godine prekinuta zbog političkih nerede u Francuskoj.
U fokusu radnje ovoga idejno intrigantnog te dramaturški originalnog ostvarenja, jeste adaptirani samostan u Jugoslaviji tokom Drugog svjetskog rata, koji u tom mračnom trenutku služi kao sirotište za djecu poginulih partizana. Među njih dolazi i plavokosi dječak Boško Grubač, koji se svojom pristojnošću ali i povučenošću, momentalno izdvoji od ostalih. Samo zbog toga što je drugačiji i ne sluteći istinu o njegovom porijeklu, ostali se udružuju protiv njega, a nakon što se ne uspijeva uklopiti u okrutne ratne igre, tihi plavokosi dječak probudi dodatnu sumnju i gnjev kod svojih vršnjaka. Kada jednoga dana, na usnoj harmonici zasvira jedinu pjesmu koju zna – njemačku koračnicu, njegov nacionalni identitet izađe na vidjelo. Ipak, gledatelji sve vrijeme znaju da se Boško, zapravo, zove Hanno Dessau (Sead Čakal), jer već u uvodnoj sceni, u kojoj partizani prevoze zarobljene njemačke vojnike, režiser predstavlja plavokosog dječaka.
Nakon nekoliko krupnih kadrova u kojima se vide ruke koje nožem režu pertle vojničkih čizama i zatim ih bacaju na gomilu te onoga jednog u kojem dječje ruke rade to isto, ali mnogo pažljivije i bez noža, postaje jasno da su „Mali vojnici“ film o identitetu i da ključno pitanje koje režiser postavlja glasi: šta ostaje kada se skinu vojničke odore? „Šta hoćeš mali, misliš da su ovo cirkusna kola?“, upita jedan njemački zarobljenik Hanna. „Ne, gospodine“, odgovori on. „Razumio me. Kako se zoveš“, začuđen je zarobljenik. „Hanno Dessau“, kaže dječak. „Budi pametan, Hanno“, posavjetuje ga stariji. Dakle, već od samog početka, Čengić gledateljima otkriva ime mališana čiji je otac nacistički oficir, a istovremeno ga predstavlja kao izrazito uljudno i simpatično dijete koje je teško ne zavoljeti. Na ovaj način, on publiku stavlja pred iskušenje: da li će se u film upustiti s unaprijed usvojenim osjećanjem mržnje ili će jednog nevinog dječaka posmatrati kao ljudsko biće od krvi i mesa.
Već u narednoj sceni u kojoj maloljetni štićenici doma u divljačkoj hajci jure njemačkog ovčara kako bi ga ubili, postaje jasno da se zlo itekako može naseliti i u mlade duše i umove, i da to samo zavisi od ideološkog i društvenog odgoja u kojem oni rastu. Djeca naposljetku stižu psa i ubijaju ga. „Šta ćeš sad skote“, kaže jedan od dječaka i upuca psa sa osjećanjem mržnje i obraćajući mu se kao ljudskom biću. Sasvim ironično, njihovu potjeru i zatim ubistvo živog bića, prati muzička podloga koja nalikuje onim državničkim, partizanskim, borbenim. U zamagljenom prizoru i sa bolnim psećim jecajima, autor nagovještava dječaku, da rat za njega još uvijek nije završen. Nakon što primijeti Hanna koji se pojavi sa druge strane kapije, a ispred ubijenog psa, dječak/ubica, sugestivno nazvan Bombaš, upita ga: „jesi ubio koga?“, što u takvom svijetu postaje jedino mjerilo vrijednosti. „Ja sam pucao na Nijemce, ne vjeruješ“ nastavi on. Po dolasku u dom, dječaka dočeka upravnik Jagoš (Stojan Stole Aranđelović), i sam partizan, koji vrlo brzo shvata da identitet novopridošlog dječaka mora ostati skriven od ostale djece te mu daje ime Boško. Upravo će Jagoš poslužiti kao dokaz da „Mali vojnici“, uprkos crno-bijeloj tehnici, nije film koji likove u filmu dijeli na dobre i loše samo prema imenu i vojničkoj odori, već prema njihovim postupcima. Za razliku od mladih partizana koji ubijaju psa, Hanno razmišlja o njegovom sahranjivanju, a uskoro i prezentuje veliku ljubav prema konjima te spretnost i nježnost u ophođenju sa njima. Naravno, u psihologiji, odnos djece prema životinja i mogućnost ili nemogućnost stvaranja empatije prema njima, jeste prvi preduslov za njihov zdrav razvoj u brižna i suosjećajna bića. Međutim, kako će u tome uspjeti, kad im se od malih nogu nude prizori u kojima empatija apsolutno ne postoji, kao što je npr. onaj u scena strijeljanja kojem prisustvuju svi štićenici doma, a u kojoj se „poduka“ isplati već nakon prvog „časa“, jer sada dječak Bombaš, umjesto njemačkog ovčara, ubija njemačkog vojnika.
Kao daleka preteča naslova „Bijela traka“ (2009) Michaela Hanekea koji je također o rađanju jednog zla, ovaj put onoga nacističkog, ali i identitetu, „Mali vojnici“ Bate Čengića, dramaturški precizno, režiserski sugestivno, autorski hrabro, seciraju nastanak jednog nezaustavljivog ideološkog mehanizma, u kojem djeci, intelektualno i fizički još uvijek nerazvijenoj da spoznaju i ostvare sve ciljeve jedne političke ideologije, ostaje samo da vjerno kopiraju starije. To je jasno razumljivo u sceni kupanja, kada dječaci napadaju Jagošovu suprugu Luciju te je, ne znajući šta rade i uprkos fizičkoj nemogućnosti ostvarenja tog čina, nesvjesno pokušaju silovati. Postepeno, samostan kao prostor duhovnosti, tišine i mira, na jedan bizaran način preuređen u partizanski dom, o čemu svjedoče fotografije Lenjina, Staljina i Tita, prelijepljene preko lica na slici koja nalikuje na neku od verzija Posljednje večere, s posebno zanimljivom „popunom“ Judinog mjesta, postaje psihološko bojno polje za nepojmljiva dječja zvjerstva, u kojem će ostvarivanje pozicije moći postati jedina bitnost. Taj mikro svijet jeste odraz makro svijeta koji se nalazi iza zidina samostana, a u kojem, neko će reći, nakon ratova nastaju novi beskompromisni ratnici koji više nikada neće dopustiti da se „ponovi“ historija.
Ipak, isti ti „mali vojnici“, rođeni netom nakon Drugog svjetskog rata, neće odrasti u nove borce za slobodu, već će traumom preoblikovani, a željni povratka osjećaja nadmoći, postati zločinci, silovatelji i ubice. Zbog toga, odgoj novih generacija na prostorima bivše Jugoslavije, nikako ne smije biti uslovljen onim prošlim, jer je svaka prethodna rođena i rasla u ratu. Ova „upozorenja“ su izdata još daleke 1967. godine u ostvarenju „Mali vojnici“ Bate Čengića, koje ne završava pomirenjem i nevinom dječjom igrom, već potjerom sa okusom krvi, istom onom sa početka, i oni koji su u prošlosti bili žrtve, sada sa gas-maskama na glavama jure za osvetom.