Predrasude su neizbježne kada su u pitanju ljudi sa tetovažama, a još veće kada je u pitanju tetovirač. Kako ljudi tako i njihova karijera bivaju upitni u našem društvu. Opstanak i posao tetoviranja nailaze na pregršt osuda. Oni koji se odluče za ovaj umjetnički poziv tešku borbu do uspješnog rada vrlo dobro poznaju. Takav je i naš sagovornik Haris Smajić, mladi tetovirač.
Pripremila Jovana Sando, novinarka OP-a.
Upisao je privatni fakultet koji je crpio velika novčana sredstva. Oba roditelja u penziji, a jedan od roditelja i teže bolestan. To su neki od razloga zašto je Haris odustao od fakultetskog obrazovanja i počeo tetovirati, ali glavni razlog je bio taj da pokuša sebe da obezbijedi novčano te da roditeljima pomogne.
“Počeo sam se baviti time i bacio sam sve karte u to. Fakultet sam isto ‘batalio’ skroz. To je bilo period kad sam otišao u Njemačku, bila je pauza između trećeg i četvrtog semestra, znam da sam otišao na intervju u jedan studio i samo su me pitali kada mogu početi da radim, ja sam rekao mogu sutra odmah. Samo sam nazvao mamu i rekao joj da se na taj fakultet više nikad neću vratiti. Tada je bila mala frka-trka. Glavna motivacija i glavni motiv za početak rada bila je ta siva svakodnevnica, jednostavno da pokušam nešto izvući od svog rada i od sebe.”
Nesigurnost je bila prisutna, kaže Haris, pogotovo na samom početku. Nije imao od koga da uči, pa se u potpunosti oslanjao na YouTube. Prvu tetovažu uradio je rođaku. Uz nekoliko sitnih grešaka Haris je strah na kraju pobijedio, pa na to danas gleda sa osmijehom.
“Ubo sam ga na četiri mjesta, radio sam mu na podlaktici tetovažu, obrisao mi se šablon… Tako da sam definitivno bio nesiguran, ali opet ako uložiš svoje vrijeme i trud i ako se fokusiraš na tu jednu stvar sve dolazi samo od sebe. Ako se ti probudiš i odmah ujutro imaš želju da naučiš još više da postaneš bolji, ta nervoza jednostavno nestaje. Dobijaš samopouzdanje, sve si bolji i bolji, ja sam živi dokaz toga.”
Kada je počinjao nedostajalo mu je mentorstvo, neko od koga će moći naučiti i posavjetovati se kada ima nedoumicu. Smatra da je to izutetno važno pa rado podučava zainteresovane za ovaj posao. Svjestan je da ljudi strahuju započeti samostalni rad, ali njegovo iskustvo govori sasvim suprotno. On uživa radeći svoj posao gledajući na njega kao na hobi, a ne kao obavezu.
“Ljudi u ovoj zemlji gube nadu za tim, vjerovatno misle da ne mogu od toga živjeti jer svi ti pune glavu da si ti bez fakulteta niko i ništa, ne osuđujem, ali tako je to djelovalo na njih. Iskreno meni je super, ja sam se borio na početku dok nisam sve naučio i savladao, sada mi je uživancija doći na posao, ne gledam ga kao posao nego kao hobi. Dođem, pričam i crtam ljudima po koži, ljepota. Pokušavam se svakim danom pokazati sve bolje i bolje, da svaki rad bude bolji i bolji. Jednostavno privlačimo i takvu klijentelu da su svi gotivni ljudi, tako da meni je ovaj zanat nešto najbolje što mi se moglo desiti u životu. Sve ljude, prijatelje, djevojku sve što sam upoznao I što sam stekao bilo je preko tetoviranja. Da nije bilo tetoviranja, ne bi bio tu gdje sam sad.”
Tetoviranje je za Harisa stil života. U početku je bilo teško jer nije naišao na razumijevanje majke, a ni ljudi nisu prepoznali njegovu viziju. Međutim, njemu je to samo bila dodatna motivacija da uspije u onome što želi. Taj momenat ozvaničilo je prvo mjesto, u njegovoj kategoriji, za ‘Best ornamental’ na Rijeka tattoo expo.
“Kad sam odnio tu nagradu kući, svojima, tad sam to poglavlje zatvorio, kad su mi oni rekli ‘e svaka čast, sad vidimo da si uspio to što si htio’. Da, bude osuda, u Bosni i Hercegovini pogotovu, čim vide da je neko istetoviran on je luzer, on nema skila, on je ovo-ono, ali ljudi griješe.”
Kako je biti u koži tetovirača, i kroz šta je sve prolazio da bi došao do ovoga gdje je sada, nakon četiri godine upornog rada on je zadovoljan svime što je postigao.